Veliki zid

Veliki zid, jedno od ‘novih’ sedam svjetskih cuda. Citao sam o njemu jos kao skolarac (a i kasnije), znao da je to jedina gradjevina na zemlji koja se moze vidjeti golim okom iz svemira!, ali da cu po njemu hodati, to nisam ni sanjao. Kina mi se cinila toliko dalekom, a i vlast u njoj mi se nije svidjala, tako da u mojim zivotnim planovima (ako sam takve i imao), Kina nije bila na listi onih zemalja I mjesta koje bih zelio posjetiti (kao sto to nije bila ni Amerika). Ali nikad ne reci nikad. Ni Kina nije vise ono sto je nekad bila, a i daljine se brze savladjuju pa covjek stigne i gdje nikada nije mogao ni pomisliti.

Tako se eto jednog utorka krajem maja nadjoh u autobusu na putu ka Velikom zidu, sa grupom ucesnika konferencije o kojoj sam nesto ranije pisao. Plan je bio da se ide do mjesta Badaling, koje je najblize Pekingu ali nas uzasna guzva za autoputu (Kina, guzva na autoputu!!!) natjera da promjenimo planove: umjesto u Badaling uputismo se ka Velikom zidu na mjestu koje je najudaljenije od Pekinga ali na kojem bi trebalo biti manje turista i razgledanje interesantnije jer se zid proteze po brdima koja se uzdizu visoko iznad mjesta gdje se autobus parkira.

Nas put se prilicno oduzio, vozilo se i nekim sporednim cestama, ali smo zato uz put mogli upoznati neke dijelove oko Pekinga koje ne bismo imali prilike vidjeti da se sve odvijalo po prvobitnom planu. Primijetili smo uz put dosta vocnjaka, stambenih naselja koja su me podsjetila na nase krajeve, ali i predjela koji izgledaju prilicno zalosno. Neka mjesta uz put daju naslutiti kako se jos uvijek zivi u najmnogoljudnijoj drzavi svijeta. Kontrast izmedju Pekinga i provincije je ogroman i procice jos mnogo vremena dok se stvari ne poprave.

Uz prostrani parking, prije nego se podje u ‘osvajanje visina’, s obe strane kaldrmisane ulicice koja se polako penje uz brdo, nalazi se mnostvo malih ducana sa robom tipicnom za buvljake: ima tu svega i svacega a trgovci su agresivni jer treba se napraviti pazar kako dan ne bi prosao badava.

Koliko je zid daleko nismo znali pa smo se na pitanje naseg vodica da li cemo se penjati stepenicama ili odvesti zicarom, odgovorili da smo se odlucili na pjesacenje. Mislili smo da ce nam penjanje pomoci da malo popravimo kondiciju (a i Neri bi to doslo kao nekakva vjezba za nogu s kojom se jos uvijek muci), ni ne sluteci da do zida treba preci na stotine stepenica koje se veoma strmo penju ka odredistu. Sa svakom stepenicom je ponestajalo snage sve vise i vise i sve cesce smo potezali za bocicom vode koju smo na srecu ponijeli. Uz put smo sretali turiste koji su hvatali dah na malim odmoristima uz stepenice. Mislili smo da nama odmori nece trebati ali vrlo brzo smo morali i sami zastati, popiti koji gutljaj vode, kako bi mogli nastaviti dalje. Odmori su bili sve cesci i cesci ali nije se moglo natrag. Prvi put u zivotu sam osjetio da mi koljena klecaju, nozni misici su polako ali sigurno ‘izdavali’ i pomisljao sam kako je odustajanje jedino rjesenje. Nera se dobro drzala iako problemi sa njenom desnom nogoma nakon operacije nisu ni izbliza bili rjeseni. Medjutim, zelja da se proseta zidom (sta cit’o, hod’o) je bila jaca od problema i malo po malo smo napredovali ka vrhu. Neke od kolega iz autobusa smo izgubili iz vida jer ih je sve vise i vise polako zaostajalo.

Nakon poprilicno vremena konacno ugledasmo zid. Pomislili smo da je nasim problemima kraj i da setnja po samom zidu nece biti tako naporna kao penjanje. Ali, opet smo se prevarili. Iako je dio zida na koji smo stigli bio manje strm nego stepenice kojima smo se do njega penjali, primijetili smo da ima dijelova koji su prilicino strmi i koji su predstavljali nove izazove za noge koje su vec pokazivale znakove ozbiljnog zamora. Ali, nije se moglo nazad: pogled sa zida je bio fantastican i moralo se nastaviti dalje. Zid se pruzao u nedogled. Mnogobrojne utvrde su jednostavno privlacile oko i izazivalo na nove podvige a i u njihovom hladu se moglo malo predahnuti i prikupiti snage za dalje.

Prvo smo se zaputili zidom uzbrdo na lijevu stranu od mjesta na kojem smo se popeli a onda su nam nasi domacini (dvije mlade Kineskinje) predlozili da se vratimo nazad i ‘prosetamo’ drugom stranom zida. Hodali smo visovima Kine u prilicno topao dan, susretali rijetke turiste, neke prestizali, penjali se i spustali, vec kako je zid slijedio obode visova. Puskarnice, kojih je bilo prilicno su pruzale priliku da se malo osvjezi jer se u njima cinilo kao da je ugradjen ‘erkondisn’, sto bi rekli ameri. Kao da ih je neko namjerno postavio kao novi izazov sa posjetioce pa smo tako, iduci od jedne do druge, prespjesacili mnogo vise nego sto smo planirali.

Kad smo vec bili odlucili da idemo nazad, nase domacice nas nagovorise da se popnemo do puskarnice koja je bila posljednja na ovom dijelu zida. Poslusasmo ih, ne znajuci sta nas ceka. Zid se penjao sve strmije i strmije i u jednom momentu smo gotovo isli cetveronoske. Snage je ponestajalo ali nismo sada mogli odustati, posebno posto su nas nase domacice posmatrale, cekajuci da se, nakon osvajanja ove posljednje tacke, vratimo nazad. Zadnjim snagamo smo stigli do vrha i nakon kraceg odmora krenuli nazad. Iako je put vecim dijelom isao nizbrdo, povratak se oduzio. Snage su bile na izmaku i zadnjim atomima snage smo se dokopali puskarnice do koje je isla zicara.

Povratak na mjesto s kojeg smo krenuli na nasu avanturu je bio kratak, ali prilicno uzbudljiv. Zicara je bila slicna onima na skijalistima, klupa sa dva mjesta, s preckom koja je sluzila kao zastita da se iz nje ne ispadne. Nesto nisam bio bas siguran da se nece nesto otkaciti tako da sam jedva docekao onaj trenutak kada sam tvrdo tlo osjetio pod nogama.

Zicara nas je dovela do samog podnozja brda i trebalo je samo proci kraci put s ducanima i prezivjeti ponovnu navalu trgovaca svime i svacime.

Nakon sto smo se svi okupili ispred busa, krenuli smo nazad prema hotelu uz jos dva stajanja. Prvo smo stali za rucak u restoranu preduzeca u kojem se prave razni ukrasi, uz obavezni prolazak kroz trgovinu u kojoj su se prodavali proizvodi koje su svojim rukama izradjivali radnici preduzeca. Bilo je tu veoma lijepih suvenira ali su cijene bile prilicno visoke pa trgovine bas i nije bilo.
Odatle nas je put vodio na groblje dinastije Ming (Ming tumb) koji smo obisli uz objasnjenja onog istog vodica s kojim nismo imali ‘srece’ pri obilasku Zabranjenog grada: dakle, malo toga smo mogli povezati u neku suvislu cjelinu. A i umor je ucinio svoje pa smo vise gledali gdje cemo se odmoriti nego sto smo pokusavali razumjeti engleski koji je vise licio na kineski.

U hotel smo stigli prilicno kasno, iscrpljeni te nas je vecina jedva docekala da se istusira i ubaci u krevet, kako bi se moglo prikupiti snage za ‘vecernji program’.

Cijeli dan sam skljocao kamerom, napravio veliki broj snimaka a jedan manji sam slozio u ova dva albuma ispod: onako, da se ovoj dugoj prici da bar malo zacina.

Album 1 - Veliki zid

Album 2 - Grobnica dinastije Ming