Banjalucke bogomolje, vjera i nevjera, moja kolegica i ja

Citam nedavno o velikoj proslavi u Banjaluci: hram bozji izmedju opstine i Doma kulture je konacno osvestan (ma sta to znacilo), skupila se ’elita’ (Mile je ponovo u prvom planu, sa lentom preko ramena), duhovni centar manjeg blentiteta je konacno otvorio svoja vrata ’vjernicima’. Sada ce u zivotu narodu Banjaluckom sve biti mnogo lakse: konacno ce imati mjesto gdje se mogu bogu moliti, ne moraju ici daleko, a i mogu biti vidjeni jer se hram boziji nalazi na mjestu gdje se mota puno svijeta. Taj ’historijski’ dogadjaj me podsjeti na prosla vremena, crkve i ostale bogomolje, vjeru u boga, moje djetinjstvo i bivsu skolsku kolegicu.

U ono komunisticko doba kada je bilo ’zabranjeno’ ici u crkvu, a ja jos bio skolarac u osnovnoj skoli ”Ivan Goran Kovacic”, svake nedelje sam s familijom isao u crkvu. Moji roditelji nisu marili za politiku kao ni vecina katolika iz komsiluka pa je odlazak u crkvu nedeljom bila aktivnost koja se nije propustala. Nekada je to bila crkva na Petricevcu a nekada ona u Trapistima (Delibasinom selu). Trebalo je sa Predgradja dobro pjesaciti da bi se stiglo i do jedne i do druge bozije kuce, znalo je biti i ruznog vremena, ali se ne sjecam da smo ikada zakasnili na pocetak mise.

Kasnije, kada sam malo porastao, isao sam u biskupovu crkvu (onu u blizini pozorista) na vjeronauk. Trebalo je nauciti Katekizam (valjda se pise velikim slovima) a 10 bozjih zapovijedi se moralo znati na pamet. To je bilo kao tablica mnozenja u osnovnoj skoli, nije moglo a da se ne zna. Doslo je vrijeme i krizme (opet nisam siguran kako se pise) i tako sam ja postao ’pravi’ vjernik.

Sjecam se tih vremena i moje komsijske raje, skolskih drugova i drugarica, koji su vecinom bili iste vjere kao ja (bio je to, kako se u to doba znalo govoriti, katolicki kraj) pa smo te godine zivota uglavnom zivjeli slicne zivote. Jedino moja prva komsinica Smilja (tata Mirko je bio komunista, cini mi se onaj posteni, a mama je radila u sudu) nije isla u crkvu (a ni crkve nije bilo u blizini, osim one kod Borcevog stadiona i u Rebrovcu). Nije je bilo ni u danima Uskrsa kada smo se mi djeca iz komsiluka ’tucali jajima’, da vidimo cije ce biti najjace.

Iz tog perioda sjecam se i nekakvog stida sto sam ja eto morao ici u crkvu a neke moje skolske kolege ciji su roditelji bili u partiji, nisu. Nismo o tome pricali ali sam se osjecao malo nelagodno u skoli iako mi nikada nitko nista nije prebacio. A i mise u crkvi su mi bile dosadne jer se svake nedelje ponavljalo jedno te isto pa mi nije bas bilo jasno zasto je to potrebno: da se utrdi ’gradivo’ ili je postojao nekakav drugi razlog meni nedostupan (evo i dan danas znam napamet ”Zdravo Marijo i Oce nas...”, bas kao sto znam tablicu mnozenja, te kada je bila bitka na Kosovu i prvi srpski ustanak!!! – ofanziva se bas ne sjecam najbolje).

Zivot je isao svojim tokom, poraslo se, roditelji su malo ’popustili kajase’ pa sam tako malo po malo odlaske u crkvu prorjedjivao dok konacno nisu potpuno prestali. Sjecam se moje mame koja mi je znala reci da cu biti ’lutoran’ (za nju je to bila osoba koja ne vjeruje u boga) ali nije previse insistirala na odlascima iako su ona i tata i dalje redovito ispunjavali svoje vjeske obaveze sve dok se imalo snage. A i crkve se promijenile. Ona na Petricevcu i biskupova su porusene u potresu, zamijenjene drugim, koje mi se arhitektonski nikako nisu svidjale. U Trapiste nisam bas svracao pa za nju ni ne znam.

Prodjose godine, ozenih se, odselih iz svog komsiluka, dobih stan na Starcevici. Kad, vidi vraga, moja bivsa komsinica Smilja i ja ponovo komsije: ista zgrada, drugi ulazi. Ja zaposled u Cajavecu, ona u sudu (sve nesto mislim da je mama u tome malo pomogla!). Nesto se ne poznajemo najbolje (uglavnom se glava kao slucajno okretala na drugu stranu ako bi nam se putevi ukrstili). Ali djeca nam postadose prijatelji, igraju se zajedno na parkingu, druze se, cak se ponekad nadju u starom komsiluku kada dodju u posjetu rodbini. Smiljinom ocu Mirku drago da se djeca druze. Valjda se sjeca naseg djetinjstva i nekadasnjeg druzenja.

Prodjose godine, dodjose nova vremena. Zavladala demokratija. Pobijedise ’nasi’, na sve strane. Partije (one komunisticke) nestade dok si rek’o keks. Ljudi se ’osvijestise’, nadjose boga kojeg su izgubili u danima ’zabrane’ (e nije moglo i jare i pare!) pa crkve odjednom postadose popularnije od igranki u Domu kulture. U nasem gradu se odjednom pojavi sveti Sava, valjda iznenada i on vaskrso, a novi vjernici pohrlise na bogosluzenja. Za prvi Uskrs nakon ’prvih slobodnih demokratskih izbora’ nekakva suva grana se provoza traktorom trgom Palih boraca uz ’pojanje’ i obavezno pucanje iz oruzja prigodnog takvim proslavama (tipican banjalucki ugodjaj). Za Bozic, ona jedna crkva u gradu kod Borcevog stadiona postade pretijesna da primi sve bivse komuniste koji su se borili za prve redove do oltara, valjda da budu blizi bogu. Vidim poznata lica, medju njima i moju bivsu skolsku kolegicu i bivsu i sadasnju komsinicu Smiljku, u subari, sva blista, odmah do popa. Gotovo je ugusi onaj dim iz kandila. Cini mi se da je konacno nasla sebe. Pomislih, sada joj se pruzila prilika da konaco bude po necemu zapazena jer se sjecam da je onih skolskih dana bila ljubomorna sto sam u skoli bio bolji djak od nje pa me je uciteljica svugdje gurala u prvi plan a ona je to tako zeljela.

I ne zavrsi se sve na tom. Nova vlast pozuri da ispravi historiju pa se pocese donositi zakoni koji ce stvari postaviti na svoje mjesto. Trebalo je komuniste otjerati u zapecak hostorije a zivot vratiti u bozje ruke. Pa na red dodjose i crkve. Prva, ona na trgu Palih boraca. Opet slavlje, opet okupljanje, opet se treba pokazati. Bilo je to doba kada se jos moglo slobodno hodati gradom (rat u Bosni jos nije poceo) pa odlucih da licno ’uvelicam slavlje’. Stigoh sa Starcevice pjeske (benzina je vec ponestajalo), kad tamo, opet moja bivsa skolska kolegica, i opet u prvim redovima, lijepo ’upicanjena’ kako to dolikuje svecanom trenutku. I opet blista. Prosto neka druga osoba. Nista ne govori, samo nekakav pobjednicki smjesak na licu. Ocigledno joj ovaj novi ’demokratski’ sistem vise odgovara jer je konacno ’nasla sebe’.

Bio je to nas zadnji ’bliski susret’. Vise se ne srecemo jer ja pazim kuda se krecem. Cujem da je ’zaigrala u kolu sprskih sestara, i to jednu od znacajnijih uloga’, kao sto prilici pravim patriotama, a sin Bojan krenu mojim stopama: ’nastupa’ na parkingu zgrade sa repertoarom ’najvecih hitova’ toga doba. Od mirnog djeteta posta ’umjetnik’. Na upit sta to pjeva odgovara da to slusa kod kuce. Mama se i tu potrudila da bude u trendu. Sve se mijenja, tesko se covjek snalazi...

’Nova demokratija’ i oni sto ’nadjose boga’ me otjerase u svijet, a moja bivsa skolska kolegica ostade u gradu da gradi novu, ljepsu buducnost. I nove crkve. Svuda. Gdje god ima neki prazan cosak. Ili park. Da narod ne mora daleko hodati kao sto sam to morao ja kada sam bio mali. A one druge, koje su u gradu postojale stotinama godina su malo po malo nestajale s lica zemlje. Istina ne sve. Valjda mrznja nije bila podjednaka pa je pokoja ostala. Za razliku od bogomolja od ’onih trecih’ (koje su, prema nekim ’saznanjima’ sami rusili. Da ’napakoste’ onima sto ostadose.)

Petnaestak godina kasnije citam vijesti na Internetu o ’osvestanju’ i razmisljam. O cemu se to zpravo radi? Zasto se sve to desilo? Odkud da moja bivsa skolska kolegica i komsinica odjedom odabra puteve bozje a ja okrenuh na drugu stranu? Ko je tu prav a ko grijesi? Zasto su jedne crkve bolje od onih drugih pa jedne treba rusiti a druge graditi? Da one trece ne spominjem! Kako na sve to gleda bog? Ima li on preference? Koje on vise volji? Da li one sto su rusili ili one sto grade nove?

Odgovore na pitanja ne znam. Mogu samo nagadjati. Valjda je mene na vrijeme naucilo da se ’bojim boga’ i da ne radim ono sto ne bih zelio da meni drugi rade. Valjda je to zato sto sam gradivo bolje savladao od moje bivse skolske kolegice jos dok sam bio dijete (svecenici su dobro odradjivali svoj posao) a ona sada polaze popravni. Ali bojim se da ga nije polozila. I da ce neko od njenih potomaka morati gradivo ponovo savladjivati.

Sjecam se onih starih crkava u gradu i zao mi sto nestadose sa lice zemlje. Jer, imale su one nesto privlacno u svojoj arhitekturi, nesto sto ih je izdvajalo od drugih gradjevina. I davale su neki poseban sarm gradu, nisu se nametale kao znak moci, kao centar svih zbivanja. A ove nove crkve, koje po nasem gradu nicu na svakom cosku, i vlast koja ih gradi, me podsjecaju na mog Rexa i njegovo ponasanje. Kad ga vodim u setnju on, malo, malo, digne nogu pa baci ’pis’. Kazu, oznacava svoju teritoriju.

O Smilji (i Bojanu) ne znam nista. Gdje su, sta danas rade, ne znam. Zive li u istom stanu ili su i oni preselili u drugi, veci, blizi centru grada, kako to prilici ’prvoborcima novog sistema’? Mozda ih neko od posjetilaca poznaje pa mi javi. Iz hlada svog backyard-a u dalekoj Americi im zelim sve najbolje a posebno da nemaju straha kada dodju ’bogu na ispovjed’, kada za to dodje vrijeme (a valjda ce, tako kazu popovi). Jer sve ove godine su imali i imat ce vremena da izmole sve one ’ocenase’ i ’zdravo marije’ za oproste grijeha (ako su toga svjesni) pa ce im bog, valjda, grijehe oprostiti.

P.S. Tekst je pisan neposredno nakon 'velikog slavlja u Banjaluci' a na red za objavljivanje stigao tek sada. Svaka slicnost sa nekim od priloga objavljenih zadnjih dana je cista slucajnost.