Sjecanje na Osmanovicu

Svi oni koji su su imali bilo kakvog dodira sa kulturno zabavnim zivotom grada, posebno oni koji su igrali folklor i zalazili u prostorije Doma kulture, a narocito u prostorije Kulturno umjetnickog drustva "Veselin Maslesa", sjecace se jedne blage, dobre duse od zene, sjecace se nekog ko je mogao samo da mu uljepsa dan, nekom svojom dosjetkom i samom pojavom cinila je covjeku ljepsi dan, e pa ovo je moja zelja da se za trenutak svi sjetimo nase Cure kako smo je od milja zvali.

Sicusna, krhka, karakteristicnog stila oblacenja, sirokih sukanja, uskih bluzica ukrasenih sa vise niskih bobaka oko vrata koje su bile njena amajlija, na cudan nacin spletene pletenice. I tako obucena uvijek me je vise posjecala na zenu indijanku, nego na nasu bosansku zenu. Nasa Cura, kako ju je nazvao nas Vaso, a nasa Osmanovica, tako smo je mi zvali, jer su se zene zvale po pripadnosti muzu, a ja njeno pravo ime nisam nikad ni znala.

Usla je duboko u nase zivote i o nama znala sve, a mi onako mladi, sebicni, nismo puno znali o zivotu nase Osmanovice. Tesko djetinjstvo, skraceno djetinjstvo, sputana mladost, udaja za starijeg i bolesnog muza, nasa Osmanovica je bila i majka i otac svojoj djeci. Improvizacija zivota. Otuda njena ljubav prema djeci, prema svoj djeci, volila je njihovu iskrenost, spontanost, naivna lukavstva, dusu njihove duse, njihove radosti, neposredne radosti koje ni sama nije imala. Malo je ona pricala, malo smo znali o njoj. Smatrala je da ljudi da bi prikrili svoje licemjerje izmislili su rijeci i upotrebljavaju ih na pozornici zivota. Upotrebljavala ih je sto manje i trudila se da ih ne upotrebljava mnogo.

I uz sve te njene privatne brige, duge bolesti svoga muza, nasa Osmanovica je uvijek imala vremena i bila tu kad zatreba.
Godine i godine, generacije i generacije ona je docekala i ispratila, svojim blagim osmjehom, velikim srcem i samo za nju karakteristicnoj stalozenoscu, za slusanje nasih – djecije neprevazidjenih problema.
Radeci u restoranu naseg ansambla, hladila je hladnim sokovima nasu zagrijanu dusu ljeti, a zimi grijala svojim toplim osmjehom i toplim cajem. Koliko je samo cula nasih ispovjesti, nasih kao tajnih, a da nikad nikom nista nije rekla.

Uvijek cu se sjecati jedne zime, onako sva tuzna, nesretna kako samo moze biti neko sa l7 godina i ljubavnih problema, odem ranije na probu da bi me Osmanovica saslusala, jer niko drugi nije imao razumjevanja za tako moje -ogromne- probleme. Udjem, tuzna, sjednem, vidi ona da su meni potonule ladje, citala je ona nasa lica jako dobro, a ja samo sto ne zaplacem na to ce ona HOCES NJEGA ILI NJU a to je njoj znacilo hoces njega to je caj, hoces kafu toje nju. I samim tim vec je ona mene uspjela malo razgaliti. Sjeda Osmanovica sa mnom, ostavlja sav posao, slusa moje jade, suti a miluje svojim pogledom, a ja puna tuge govorim, nestajem, u meni se rusi svijet, kako to moze biti samo u mladosti. Ona slusa i gleda, a u sebi puna svojih zivotnih jada na koje ja tada nisam ni mislila, sta moze nju da boli, kad je uvijek tiha. I nasmijana. Ona ustaje, odmahne rukom i izgovori samo svoje po obicaju STA CES JEBAJI GA .

Ja osta ukoceno, neshvaceno sa njene strane, ljuta sto ona mene ne shvata i ne razumije, ustajem oblacim se za probu i mislim u sebi koja sam luda sto sam joj sve i ispricala. Pocinje proba u meni tuga i bijes. Na pola probe kada sam se izmorila, igrajuci izbacila svoj bijes, sjetih se njenih rijeci i pocnem da se smijem , shvatam da su to bile njene carobne rijeci skojima je samo ona znala da odagna nase tuge. Na pauzi je grlim i ljubim. Obrisala je ona moje tuge jednim potezom.

Na dan njene sahrane saznala sam njeno ime i prezime, ali ona ce uvijek ostati u mom srcu nasa Cura kako ju je nazvao Vaso Popovic ili vec nasa Osmanovica.
To je bila ona srce i dusa svih clanova. Generacije i generacije je docekla i ispratila nasa cura, a da ni jednom nije odbila da popije sa nama kafu ili caj i odslusa nase price, podjeli nase radosti i tuge.
Kad god bi se vratili sa turneje ona bi nas cekala sva ozarena sto nas vidi, puna zelja da cuje kako smo prosli i kako nam je bilo.

Ona nije bila nasa majka, drug, ona je bila nesto iskonsko, nesto sto sam mogla uvijek zamisliti, osjetiti a ne zagrliti i stegnuti jer mislila sam da nako krhku ako stegnem da cu je skrsiti, kao neku dragocijenost nad kojom bdim, radi njene tako krhke gradje.
Ona nikad nije puno govorila, govorilo je njeno lice, ruke u njenim ocima smo nalazili ona razumjevanja koja su nam tada trebala.
Nekakav cudan fluid, vezao je nas za nasu Osanovicu.

I danas kada pijem caj ili kafu u drustvu, kada nase Osmanovice nema vise s nama, kada ja nemam vise tih ludih neprebolnih mladalackih problema, sklopim na trenutak oci i u tisini vratim njen lik i cujem ponovo tihi glas HOCES NJEGA ILI NJU

Siroki osmjeh ozari mi lice, pogledam na gore , znam da je ona medju zvijezdama i da nas sve gleda i voli, kao i mi nju.

Hvalati sto si svoj zivot, odzivila sa nama.

Nevenka.

P.S. - Nevenka je uz prilog poslala i nekoliko fotografija vezanih za KUD "Veselin Maslesa" uz molbu da ja izaberem one za koje mislim da su interesantne. A ja ih objavljejem sve jer sve vrijede da budu objavljene.