SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, June 13, 2009

Sjecanje na Osmanovicu

Svi oni koji su su imali bilo kakvog dodira sa kulturno zabavnim zivotom grada, posebno oni koji su igrali folklor i zalazili u prostorije Doma kulture, a narocito u prostorije Kulturno umjetnickog drustva "Veselin Maslesa", sjecace se jedne blage, dobre duse od zene, sjecace se nekog ko je mogao samo da mu uljepsa dan, nekom svojom dosjetkom i samom pojavom cinila je covjeku ljepsi dan, e pa ovo je moja zelja da se za trenutak svi sjetimo nase Cure kako smo je od milja zvali.

Sicusna, krhka, karakteristicnog stila oblacenja, sirokih sukanja, uskih bluzica ukrasenih sa vise niskih bobaka oko vrata koje su bile njena amajlija, na cudan nacin spletene pletenice. I tako obucena uvijek me je vise posjecala na zenu indijanku, nego na nasu bosansku zenu. Nasa Cura, kako ju je nazvao nas Vaso, a nasa Osmanovica, tako smo je mi zvali, jer su se zene zvale po pripadnosti muzu, a ja njeno pravo ime nisam nikad ni znala.

Usla je duboko u nase zivote i o nama znala sve, a mi onako mladi, sebicni, nismo puno znali o zivotu nase Osmanovice. Tesko djetinjstvo, skraceno djetinjstvo, sputana mladost, udaja za starijeg i bolesnog muza, nasa Osmanovica je bila i majka i otac svojoj djeci. Improvizacija zivota. Otuda njena ljubav prema djeci, prema svoj djeci, volila je njihovu iskrenost, spontanost, naivna lukavstva, dusu njihove duse, njihove radosti, neposredne radosti koje ni sama nije imala. Malo je ona pricala, malo smo znali o njoj. Smatrala je da ljudi da bi prikrili svoje licemjerje izmislili su rijeci i upotrebljavaju ih na pozornici zivota. Upotrebljavala ih je sto manje i trudila se da ih ne upotrebljava mnogo.

I uz sve te njene privatne brige, duge bolesti svoga muza, nasa Osmanovica je uvijek imala vremena i bila tu kad zatreba.
Godine i godine, generacije i generacije ona je docekala i ispratila, svojim blagim osmjehom, velikim srcem i samo za nju karakteristicnoj stalozenoscu, za slusanje nasih – djecije neprevazidjenih problema.
Radeci u restoranu naseg ansambla, hladila je hladnim sokovima nasu zagrijanu dusu ljeti, a zimi grijala svojim toplim osmjehom i toplim cajem. Koliko je samo cula nasih ispovjesti, nasih kao tajnih, a da nikad nikom nista nije rekla.

Uvijek cu se sjecati jedne zime, onako sva tuzna, nesretna kako samo moze biti neko sa l7 godina i ljubavnih problema, odem ranije na probu da bi me Osmanovica saslusala, jer niko drugi nije imao razumjevanja za tako moje -ogromne- probleme. Udjem, tuzna, sjednem, vidi ona da su meni potonule ladje, citala je ona nasa lica jako dobro, a ja samo sto ne zaplacem na to ce ona HOCES NJEGA ILI NJU a to je njoj znacilo hoces njega to je caj, hoces kafu toje nju. I samim tim vec je ona mene uspjela malo razgaliti. Sjeda Osmanovica sa mnom, ostavlja sav posao, slusa moje jade, suti a miluje svojim pogledom, a ja puna tuge govorim, nestajem, u meni se rusi svijet, kako to moze biti samo u mladosti. Ona slusa i gleda, a u sebi puna svojih zivotnih jada na koje ja tada nisam ni mislila, sta moze nju da boli, kad je uvijek tiha. I nasmijana. Ona ustaje, odmahne rukom i izgovori samo svoje po obicaju STA CES JEBAJI GA .

Ja osta ukoceno, neshvaceno sa njene strane, ljuta sto ona mene ne shvata i ne razumije, ustajem oblacim se za probu i mislim u sebi koja sam luda sto sam joj sve i ispricala. Pocinje proba u meni tuga i bijes. Na pola probe kada sam se izmorila, igrajuci izbacila svoj bijes, sjetih se njenih rijeci i pocnem da se smijem , shvatam da su to bile njene carobne rijeci skojima je samo ona znala da odagna nase tuge. Na pauzi je grlim i ljubim. Obrisala je ona moje tuge jednim potezom.

Na dan njene sahrane saznala sam njeno ime i prezime, ali ona ce uvijek ostati u mom srcu nasa Cura kako ju je nazvao Vaso Popovic ili vec nasa Osmanovica.
To je bila ona srce i dusa svih clanova. Generacije i generacije je docekla i ispratila nasa cura, a da ni jednom nije odbila da popije sa nama kafu ili caj i odslusa nase price, podjeli nase radosti i tuge.
Kad god bi se vratili sa turneje ona bi nas cekala sva ozarena sto nas vidi, puna zelja da cuje kako smo prosli i kako nam je bilo.

Ona nije bila nasa majka, drug, ona je bila nesto iskonsko, nesto sto sam mogla uvijek zamisliti, osjetiti a ne zagrliti i stegnuti jer mislila sam da nako krhku ako stegnem da cu je skrsiti, kao neku dragocijenost nad kojom bdim, radi njene tako krhke gradje.
Ona nikad nije puno govorila, govorilo je njeno lice, ruke u njenim ocima smo nalazili ona razumjevanja koja su nam tada trebala.
Nekakav cudan fluid, vezao je nas za nasu Osanovicu.


I danas kada pijem caj ili kafu u drustvu, kada nase Osmanovice nema vise s nama, kada ja nemam vise tih ludih neprebolnih mladalackih problema, sklopim na trenutak oci i u tisini vratim njen lik i cujem ponovo tihi glas HOCES NJEGA ILI NJU

Siroki osmjeh ozari mi lice, pogledam na gore , znam da je ona medju zvijezdama i da nas sve gleda i voli, kao i mi nju.

Hvalati sto si svoj zivot, odzivila sa nama.

Nevenka.

P.S. - Nevenka je uz prilog poslala i nekoliko fotografija vezanih za KUD "Veselin Maslesa" uz molbu da ja izaberem one za koje mislim da su interesantne. A ja ih objavljejem sve jer sve vrijede da budu objavljene.

Labels: , ,

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Draga Nevenka,
Bas sam sa uzitkom procitala Tvoj prilog. Sjecam se Cure i te kako. Iako je ona bila "zastitni znak" CKUD "Veselin Maslesa", mnogi Pelagicevci su imali priliku da se susretnu sa ovom izuzetnom osobom. Znala je svratiti do naseg drustva i svi su je uvijek sa odusevljenjem docekivali.
Ti mali/veliki ljudi su zapravo oni koji su uvijek negdje u pozadini, koji te guraju dalje, daju ti snagu da izdrzis. Na zalost, mnogi se sjecaju samo nagrada, pohvala, a niko nikada nije javno odao priznanje dragoj nam Osmanovici.
Neka joj je laka crna zemlja.
Prije nego zavrsim ovo moje javljanje, zelim Te pitati za Stelu. Da li se radi o Steli (djevojacki) Beker??? Ukoliko je to moja Stela, zamolila bih Te da joj preneses moj pozdrav, nekada smo bile jako bliske.
Pozdrav svima,
Djulijana Slipac-Alijagic

Saturday, 13 June, 2009  
Anonymous Nada said...

Osmanovice zbogom.

Znala sam je, a i nisam. Koliko je takvih "malih" i "velikih" o kojima ste znali i niste znali nista ili ponesto... neku anegdotu, neku pikanteriju, neki sportski rezultat, neku "tajnu" koju je prepricavali neki krugovi ili cijeli grad...? Vozaci autobusa, sluzbenici na salterima, poznati profesori koji vama nisu predavali, muzicari, ljepotice i gabori, banjalucki unikati (Alija, Jozo...), banjalucki "galebovi" (okrenete se poslije 50m hoda, a on vec prisao drugoj), kraljevi ulice (Bajbaga), romanticari, vrbaslije... Davali su svaki ponaosob svoju boju ili bar ton gradu i bili, a da toga bas i nismo bili svjesni, dio i naseg zivota. Nismo se trudili, a nismo ni mogli upoznati svakog. Meni je sad zao sto se nisam potrudila upoznati dvojicu muskaraca, od kojih sam jednog "upoznala" kad i Bobu, ali tako da mu ni ime nisam zapamtila. Radio je u posti, plav, vitak mozda malo stariji od mene, samozatajan. Kad god bih prosla kraj njega kimnuli smo si glavom, a u pogledu kao da je bila poruka "mi smo si svoji".

Drugog "muskarca kojeg nisam upoznala, a zao mi", sretala sam u domu kulture na koncertima ozbiljne glazbe. Onizak, sijed, stariji gospodin, uvijek u smokingu i uvijek sam. I ja sam najcesce bila sama.., Sad ce Miro reci : "dok sam ja radio (u nekom baru, restoranu, basci...), ti si se provodila".

E da se vratim svom poznato-nepoznatom gospodinu. U holu, na pauzama susretali smo se i, kao stari znanci kimnuli si glavom u znak pozdrava i jos pride smijesak, njegov meni i moj njemu. Nisam se potrudila ni ime mu saznati, a vjerovatno je to sto smo pruzali jedno drugom bilo dovoljno za oboje.

Svaki novi zivot, svaka smrt, neciji smijeh, dah, dolazak, odlazak, dodaje jednu novu svijetlu ili tamnu, jaku ili jedva primjetnu boju u stalno promjenljivu sliku grada.

Nase boje su u jednom trenutku iscurile i razlile se na sve strane svijeta i vjerujem da su donijele zrno svjetla u nove domovine. Gorcinu cuvamo u sebi da ne opteretimo nove susjede.
Pozdrav svima, ma gdje bili i SRETNO

Nada Š. D.

Monday, 15 June, 2009  

Post a Comment

<< Home