Bosanac u Pekingu
Mislio sam da ce pauza na blogu uticati da interes padne na nivo koji bi mi dao za pravo da ovo nase druzenje polako privedem kraju ali opet sam bio u krivu kao i u mnogim slucajevima ranije. Broj pristupa blogu se istina smanjio ali ni blizu onom koji bi bio opravdanje za njegov odlazak u penziju. Dakle, ‘mora’ se nastaviti…
Vidim da je nekolicina ovu ‘tisinu na blogu’ povezala sa druzenjem Banjalucana u St. Louis-u ali i oni su bili u krivu. Da se radilo o St. Louis-u, slike s druzenja bi ugledale svjetlost dana dan-dva nakon druzenja. Ali, put me ne odvede u Missouri, vec stigoh u Kinu, najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Stigoh u Kinu sticajem okolnosti na koje se ne mogu pozaliti. Kada sam desetak godina ranije prihvatio posao u Law Library, nisam ni pomislio da ce me on odvesti u mnoge krajeve USA a kamo li izvan njenih granica. Ali stvari u zivotu je tesko planirati kao sto ni u snu nisam mogao pomisliti da ce me moji ‘rodjeni’ ‘poslati’ na put preko bare (istina, taj sam put morao financirati iz vlastitog dzepa a za ovaj se pobrinuo moj direktor).
Tako se krajem maja obrah u Pekingu (Beijing-u, kako ga danas zovu) na konferenciji koja bi mogla imati historijski znacaj za odnose USA i Kine jer se radi o prvim koracima suradnje ove dvije drzave vezanim za zakonodavstvo. Kako mi je direktor Kinez, kako vec desetak godina organizira ljetnju skolu u Beijing-u, i kako je bio glavni organizator konferencije, ponudi nam opciju da umjesto u Washington D.C., gdje se godisnja konferencija Law Libraries (na koju idem svake godine) odrzava u julu, ‘skoknemo’ do Pekinga. Ponuda je, naravno, odmah prihvacena. Na put krenu ‘internacionalna’ ekipa: jedan Etiopljanin, jedan Indijac i jedan Bosanac. Tako je to u USA gdje pripadanje ‘svojima’ nije osnovni kriterij za sve zivo, cak suprotno.
Bilo je to interesantano putovanje u zemlju o kojoj sam znao malo i za koju nisam vjerovao da cu je ikada vidjeti iz bliza. Kine se sjecam iz onih vremena kulturne revolucije i stroge komunisticke vladavine a u zadnjih desetak godina nisam joj pridavao posebnu vaznost osim sto sam vecinu svoje zarade potrosio na proizvode made in China koji su preplavili cijeli svijet pa tako i USA.
U osam dana puta vidjelo se mnogo toga, napravilo na stotine slika pa tako odlucih da utiske prenesem kroz nekoliko priloga, kako mi vrijeme dozvoli. Pa da krenem redom.
Putovalo se do Kine dugo, 15-tak sati neprekidnog leta od New York-a do Pekinga, preko sjevernog pola. Put ugodan, iako malo podugacak: nije lako provesti toliko vremena na jednom mjestu a jos teze je biti privezan za avionsku stolicu. Preslo se nekoliko vremenskih zona ali sat nismo morali pomjerati: krenuli smo u petak oko podne a stigli u subotu posije 2 popodne a da noci nismo vidjeli. I prvo iznenadjenje na aerodromu u Pekingu: u avion ulazi grupa medicinskih radnika u bijelom, s ‘pistoljima’ u rukama (prizor kao iz filmova), kojima su mjerili temperature svakog putnika. Upere ‘pistolj’ u celo i pritisnu obarac! Jedan ‘sretnik’ s povisenom temperaturom i svi bismo zavrsili u karantini: Kinu vjerojatno ne bi ni vidjeli. Srecom, sve prodje u redu pa se zaputismo ka izlazu. Aerodrom ogroman, tri terminala, jedan velicine 117 nogomentnih igralista. Natpisi na kineskom i engleskom, procedura brza, bez zastoja.
Do hotela stigosmo taksijem autoputom kojeg se ne bi postidila ni jedna zemlja na svijetu. Uz put posmatram okolinu: drvece slicno kao ono u nasim krajevima. S obe strane autoputa novoradnje, sve uredno, cvijece i pokosena trava, kao da se nalazimo u USA. Hotel, koji se nalazi izvan grada, na ivici ogromnog parka, lijep, interesantan, s elementima kineske arhitekture: soba takodjer lijepa, s balkonom i pogledom na ‘Orlovac’, kako rece Nera. Jedini problem nam bi kako upaliti svjetla: nigdje prekidaca. Kasnije otkrismo da se sve u sobi kontrolira elektronski pomocu kontrolnog uredjaja na nocnom stolicu.
Razlog puta je bio, kao sto vec rekoh, ucesce na konferenciji koja bi mogla imati veliki znacaj u buducim odnosima ove dvije drzave. Na konferenciji je ucestvovalo oko 60-tak vodecih ljudi iz oblasti Legal Research-a iz USA i oko 140 iz Kine. Bilo je tu mnostvo dekana univerziteta i par kineskih ministara. Kako se ja nadjoh tu vise nije ni vazno ali moram priznati da sam se pomalo pravio vazan. Posebno kada bi nas slikali mnogobrojni fotoreporteri. Svom kolegi Rau (Indijac) sam u zezi govorio kako stvaramo historiju kako se to zna govoriti u ovakvim prilikama. Prvi dan konferencije su nas slikali veoma cesto a ja se cudio zbog cega je to: kasnije saznadoh da sam slucajno sjedio do jednog ministra, a kako smo nas trojica s tri kontinenta, to je fotografima bilo zanimljivo. Ako uz ovo dodam besplatne ruckove i vecere koji su sastavni dio konferencije, bankete, pauze izmedju prezentacija uz caj, kavu i kolace, moze se dobiti slika kako je sve to izgledalo. Ova tri dana konferencije su mi pomalo docarala kako to izgleda kada se nalazis blizu onih pri vlasti pa mi je sada jos jasnije zasto se mnogi bore da je se docepaju. Mogu zamisliti kako se Mile iz Laktasa osjeca kada oko njega ‘leta’ posluga a on vazan. I nije tu vise vazno da li si rutan (za znacenje rijeci pogledaj pravopis bosanskog satro jezika) ili imas slifa: okolnosti diktiraju sve. Tako sam i ja morao izigravati nekoga kome je Legal Research najvaznija stvar na svijetu: slusalice za simultani prevod su obavezno bile na usima a i caja sam se napio vise nego za cijeli zivot (a vrijedni konobari dosipaju cim se casa malo isprazni).
Uz sve ono sto je islo uz konferenciju (ruckovi, vecere, banketi), jedno vece nas direktor odvede na veceru u jedan ekskluzivni restoran u blizini hotela. Posluga je bila na vrhunskom nivou (mlade vitke Kineskinje u svecanim haljinama, konobari u odijelima), hrana takodjer (menu je bio na nekakvim kamenim plocicama i kako je sve na kineskom direktor je odabirao hranu prema svom ukusu), a takodjer vino i pivo. Napravio sam, naravno, nekoliko snimaka za uspomenu jer ne vjerujem da ce mi se ovakva prilika pruziti vise ikada u zivotu.
Sve u svemu, boravak u Pekingu je bio veoma interesantan i ostace mi u sjecanju kao jedan lijep dozivljaj u zivotu. Pored konferencije sam imao prilike obici i najpoznatije znamenitosti Pekinga i okoline pa cu nesto napisati i o tome (naravno uz dosta slika) a za danas sam pripremio nekoliko slika iz hotela i sa konferencije: onako, da potkrijepim ono sto je gore napisano.
Vidim da je nekolicina ovu ‘tisinu na blogu’ povezala sa druzenjem Banjalucana u St. Louis-u ali i oni su bili u krivu. Da se radilo o St. Louis-u, slike s druzenja bi ugledale svjetlost dana dan-dva nakon druzenja. Ali, put me ne odvede u Missouri, vec stigoh u Kinu, najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Stigoh u Kinu sticajem okolnosti na koje se ne mogu pozaliti. Kada sam desetak godina ranije prihvatio posao u Law Library, nisam ni pomislio da ce me on odvesti u mnoge krajeve USA a kamo li izvan njenih granica. Ali stvari u zivotu je tesko planirati kao sto ni u snu nisam mogao pomisliti da ce me moji ‘rodjeni’ ‘poslati’ na put preko bare (istina, taj sam put morao financirati iz vlastitog dzepa a za ovaj se pobrinuo moj direktor).
Tako se krajem maja obrah u Pekingu (Beijing-u, kako ga danas zovu) na konferenciji koja bi mogla imati historijski znacaj za odnose USA i Kine jer se radi o prvim koracima suradnje ove dvije drzave vezanim za zakonodavstvo. Kako mi je direktor Kinez, kako vec desetak godina organizira ljetnju skolu u Beijing-u, i kako je bio glavni organizator konferencije, ponudi nam opciju da umjesto u Washington D.C., gdje se godisnja konferencija Law Libraries (na koju idem svake godine) odrzava u julu, ‘skoknemo’ do Pekinga. Ponuda je, naravno, odmah prihvacena. Na put krenu ‘internacionalna’ ekipa: jedan Etiopljanin, jedan Indijac i jedan Bosanac. Tako je to u USA gdje pripadanje ‘svojima’ nije osnovni kriterij za sve zivo, cak suprotno.
Bilo je to interesantano putovanje u zemlju o kojoj sam znao malo i za koju nisam vjerovao da cu je ikada vidjeti iz bliza. Kine se sjecam iz onih vremena kulturne revolucije i stroge komunisticke vladavine a u zadnjih desetak godina nisam joj pridavao posebnu vaznost osim sto sam vecinu svoje zarade potrosio na proizvode made in China koji su preplavili cijeli svijet pa tako i USA.
U osam dana puta vidjelo se mnogo toga, napravilo na stotine slika pa tako odlucih da utiske prenesem kroz nekoliko priloga, kako mi vrijeme dozvoli. Pa da krenem redom.
Putovalo se do Kine dugo, 15-tak sati neprekidnog leta od New York-a do Pekinga, preko sjevernog pola. Put ugodan, iako malo podugacak: nije lako provesti toliko vremena na jednom mjestu a jos teze je biti privezan za avionsku stolicu. Preslo se nekoliko vremenskih zona ali sat nismo morali pomjerati: krenuli smo u petak oko podne a stigli u subotu posije 2 popodne a da noci nismo vidjeli. I prvo iznenadjenje na aerodromu u Pekingu: u avion ulazi grupa medicinskih radnika u bijelom, s ‘pistoljima’ u rukama (prizor kao iz filmova), kojima su mjerili temperature svakog putnika. Upere ‘pistolj’ u celo i pritisnu obarac! Jedan ‘sretnik’ s povisenom temperaturom i svi bismo zavrsili u karantini: Kinu vjerojatno ne bi ni vidjeli. Srecom, sve prodje u redu pa se zaputismo ka izlazu. Aerodrom ogroman, tri terminala, jedan velicine 117 nogomentnih igralista. Natpisi na kineskom i engleskom, procedura brza, bez zastoja.
Do hotela stigosmo taksijem autoputom kojeg se ne bi postidila ni jedna zemlja na svijetu. Uz put posmatram okolinu: drvece slicno kao ono u nasim krajevima. S obe strane autoputa novoradnje, sve uredno, cvijece i pokosena trava, kao da se nalazimo u USA. Hotel, koji se nalazi izvan grada, na ivici ogromnog parka, lijep, interesantan, s elementima kineske arhitekture: soba takodjer lijepa, s balkonom i pogledom na ‘Orlovac’, kako rece Nera. Jedini problem nam bi kako upaliti svjetla: nigdje prekidaca. Kasnije otkrismo da se sve u sobi kontrolira elektronski pomocu kontrolnog uredjaja na nocnom stolicu.
Razlog puta je bio, kao sto vec rekoh, ucesce na konferenciji koja bi mogla imati veliki znacaj u buducim odnosima ove dvije drzave. Na konferenciji je ucestvovalo oko 60-tak vodecih ljudi iz oblasti Legal Research-a iz USA i oko 140 iz Kine. Bilo je tu mnostvo dekana univerziteta i par kineskih ministara. Kako se ja nadjoh tu vise nije ni vazno ali moram priznati da sam se pomalo pravio vazan. Posebno kada bi nas slikali mnogobrojni fotoreporteri. Svom kolegi Rau (Indijac) sam u zezi govorio kako stvaramo historiju kako se to zna govoriti u ovakvim prilikama. Prvi dan konferencije su nas slikali veoma cesto a ja se cudio zbog cega je to: kasnije saznadoh da sam slucajno sjedio do jednog ministra, a kako smo nas trojica s tri kontinenta, to je fotografima bilo zanimljivo. Ako uz ovo dodam besplatne ruckove i vecere koji su sastavni dio konferencije, bankete, pauze izmedju prezentacija uz caj, kavu i kolace, moze se dobiti slika kako je sve to izgledalo. Ova tri dana konferencije su mi pomalo docarala kako to izgleda kada se nalazis blizu onih pri vlasti pa mi je sada jos jasnije zasto se mnogi bore da je se docepaju. Mogu zamisliti kako se Mile iz Laktasa osjeca kada oko njega ‘leta’ posluga a on vazan. I nije tu vise vazno da li si rutan (za znacenje rijeci pogledaj pravopis bosanskog satro jezika) ili imas slifa: okolnosti diktiraju sve. Tako sam i ja morao izigravati nekoga kome je Legal Research najvaznija stvar na svijetu: slusalice za simultani prevod su obavezno bile na usima a i caja sam se napio vise nego za cijeli zivot (a vrijedni konobari dosipaju cim se casa malo isprazni).
Uz sve ono sto je islo uz konferenciju (ruckovi, vecere, banketi), jedno vece nas direktor odvede na veceru u jedan ekskluzivni restoran u blizini hotela. Posluga je bila na vrhunskom nivou (mlade vitke Kineskinje u svecanim haljinama, konobari u odijelima), hrana takodjer (menu je bio na nekakvim kamenim plocicama i kako je sve na kineskom direktor je odabirao hranu prema svom ukusu), a takodjer vino i pivo. Napravio sam, naravno, nekoliko snimaka za uspomenu jer ne vjerujem da ce mi se ovakva prilika pruziti vise ikada u zivotu.
Sve u svemu, boravak u Pekingu je bio veoma interesantan i ostace mi u sjecanju kao jedan lijep dozivljaj u zivotu. Pored konferencije sam imao prilike obici i najpoznatije znamenitosti Pekinga i okoline pa cu nesto napisati i o tome (naravno uz dosta slika) a za danas sam pripremio nekoliko slika iz hotela i sa konferencije: onako, da potkrijepim ono sto je gore napisano.
Labels: putovanja
5 Comments:
Ko bi nosio fildzane i djezvu u Peking nego Bosanac. Dok sam pio kavu morali su biti fildzani i to mali, tanki bez ikakvih ukrasa, samo na dnu zlatni mjesec i zvijezda.
A to sto kazes da se malo puses, imas i zasto, nemoj biti toliko skroman. Lijep je to uspjeh i zanimljivo iskustvo u svakom pogledu. Zelim ti jos takvih.
Pozdrav Neri i tebi.
Miro
Draga Nero.
Tipicno zensko pitanje: jesi li kupila nesto od zada? Ja imam jedno majusno zeleno srce koje nikad ne skidam s vrata. Ovdje ima puno kineskih ducana, ali s mojim dozivljavanjem Kine nemaju nikakve veze.
Jednom sam s ulice kroz izlog ugledala mladu i lijepu kineskinju u prekrasnoj bluzi od plave brokatne svile, ukrasene zlatnim vezom, onog njihovog prepoznatljivog kroja. Udjoh u ducan i upitah prodaju li takvo sto? "Neee, to je peskupo " bio je odgovor.
Suncobrani, lampioni,svila...nista. Na mojoj listi najboljih svjetskih romana nalazi se i "Sljivin cvijet u vazi od zlata" nepoznatog autora iz 12. stoljeca, koji mi je fantasticno docarao taj kineski duh.
Jedva cekam naredne priloge.
Pozdrav - Nada Š. D.
E, Miro, fildzani su stigli do Pekinga kao sto su stizali ma gdje smo isli ali nije to moj ceif vec Nerin. Ja se uvijek ljutim kada Nera pakuje dzezvu i fildzane jer pored toliko drugih stvari koje treba ponijeti mora se naci mjesta za njih.
Sreca da smo ostali pri bosanskoj kavi i fildzanima jer da smo, na primjer, presli na espesso kavu, ko bi nosao aparat po svijetu da bi se kava mogla popiti ujutro na balkonu.
Dragi Komljenovići,
Blago vama na tako divnom susretu sa Kinom,koju sam zavolila kroz romane Perl Back.Sve sam ih pročitala za vrijeme rata i zadivila me životna filozofija kineskog seljaka od prije par stotina godina,koja je ista kao naša današnja.U Zagrebu ima puno Kineza i zagrebcani ih baš ne vole. Najviše ih ima na Kajzerici,koju zovu "kineska četvrt." Meni su jako dragi,jer suosjećam s njima. Došli su trbuhom za kruhom i ja ih doživljavam kao "izbjeglice." Mnogi Hrvati putuju u Kinu što trgovčki što turistički i zadovolljni su. I ja bih voljela otići jednog dana, a možda i prije. 'Šige Micu Bije Žicu' rekla bi moja rahmetli tetka. Pozdrav svima od Niskane!
manuela iz hrvatske:bila sam u pekingu iz drugačijih razloga od Vas,i mogu reći da sve što ste rekli......DA!upravo tako se čovjek osjeća:)) pozdraav
Post a Comment
<< Home