Manifestacija 100. godina Mak Dizdar

Azra Durić otvara poetsko druženje

U nedjelju, 22.10.2017, u gradu Kitchener (Kičener) jugozapadni Ontario, Kanada održano je druženje poštovaoca pjesničke riječi posvećeno 100-godišnjici rođenja velikog bosansko - hercegovačkog pjesnika Maka Mehmedalije Dizdara. U skoro prepunoj prostoriji centralne biblioteke Kitchener, nakon višemjesečnog rada grupe entuzijasta, udruženja žena iz Bosanske zajednice iz gradova Kitchener, Cambridge, Guelph i Waterloo, i brojnih  volontera oživljeno je sjećanje na Maka Dizdara, njegovu poeziju inspirisanu emocijama i ljepotama kraja u kojem se rodio, kao i srednjovjekovnim nasljedjem.

Minka Mujagić - Slovo o Maku

Skup je otvorila Naila Jusufagić - Džinić iz organizacione grupe koju su činile i Azra Durić, Minka Mujagić i Indira Zukan, volonteri  koji su pripremali tehničku izvedbu i prezentaciju video zapisa i pjesama u izvođenju Indeksa i Arsena Dedića. Pojedine recitacije je na tamburici pratila Silvija Perija.

Mlađe generacije su dale svoj doprinos

Minka Mujagić - Zapis o zemlji

recitujući pjesme Mjesečina i Dažd. Lejla Džinic i Adelisa Zukančić su svojim recitacijama dale dodatno značenje pjesmama  svojom vrsnim recitovanjem na engleskom jeziku.

Skupu su prisustovali poštovaoci djela Maka Dizdara iz Toronta , Londona, Sent Ketrina, Miltona  i drugih susjednih gradova u Ontariu, koji su ocjenili skup izuzetno pozitivno i izrazili želju da se skup ponovi u njihovim gradovima.

Skup su materijalno pomogli sponzori: Mirsad Sarić Mediagategroup Inc; Fatima Vukosav CIBC Mortgage Advisor; Daniella Devine Decor; Medina Peco TrevelOnly; Zlatko Ziggi Ramić RE/MAX Twin City Realty Inc Brokerage; Eurocan Special Foods; Indira Zukan Realtor Royal LePage Wolle Realty Brokerage; Gourmet Pizza Waterloo i fondacija Mak Dizdar.

Aljoša Mujagić

Lejla recituje Mjesečinu na engleskom

Adelisa Zukančić - Dažd na engleskom jeziku

Jedna od Keme

Naš Banjalučani, a moj prijatelj, Kemo Bajagilović se nedavno upustio u tihe vode penzionerske. I uživa.

Na facebook-u se s vremena na vrijeme pojavi pokoja fotografija iz njegovog novog komšiluka, Floride, a nedavno mi u inbox-u osvanuše dvije prekrasne fotografije iz Utaha, savezne države poznate po impresivnim nacionalnim parkovima.

Njegove fotografije mi uvijek daju želju da te prelijepe krajeve posjetim a tako je i u ovom slučaju. Nadam se da ću biti u prilici da prošetam "Keminim stazama" a do tada evo jedne od fotografija kao potvrda da ne pretjerujem.

Zapisi iz ukletog grada

Često ponavljam kako bi bilo dobro kada bi se moji bivši sugrađani potrudili da stave na papir svoje živote, naročito period od kraja osamdesetih pa na ovamo, jer ako se nešto ne zapiše, neminovno pada u zaborav. Događaji krajem osamdesetih zaslužuju da budu zapisani jer ne događa se svakome da doživi ono što smo mi doživjeli. Zapisa, istina, ima, ali bi ih trebalo biti više jer se samo tako, pisanom riječi, može objasniti šta se to kod nas zapravo dogodilo. Posebnu vrijednost čini činjenica da su pisani riječima običnih ljudi, bez uljepšavanja i nepotrebnih stilskih figura koje ponekad daju pogrešnu sliku. A ona nije lijepa. Bar ona krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Kasnije, slike se razlikuju, ovisno od toga  kako se ko snašao u novim sredinama.

Jedan od prognanih koji je odlučio da svojim unucima ostavi u amanet sjećanje na njihovog didu je Ahmet Kozaragić, moj prijatelj iz lijepih muzičkih dana. Jedno vrijeme sam bio član VIS-a Amori čiju osnovu su činili Ahmet i njegov brat Đeđo. Bili su to lijepi dani, bezbrižni, onakvi kakve se većina nas sjeća. Nakon što sam prestao javno nastupati, druženja s Ahmetom (i ostalim banjalučkim muzičarima) su se urijedila ali smo cijelo vrijeme ostali u kontaktu.

Ahmet je završio u Švedskoj. I koliko mi je poznato iz kontakata preko Interneta, lijepo se snašao. U Švedskoj je dočekao i penziju i sada čeka da i supruga uplovi u penzionerske vode pa da se sve kockice slože. I Ahmet je jedan od onih koji su odlučili da u Istri provede starost, bar onih šest mjeseci kada je vrijeme lijepo. To je, čini mi se, nova životna „šema“ prognanika koji su završili na sjeveru Evrope. Pola godine provode u starom kraju, blizu mora, a drugu polovinu u novim domovinama koje pružaju socijalnu sigurnost i standard koji se ne može tek tako odbaciti. Lijepo je kada si to mogu priuštiti. Siguran sam da o tome nisu mogli ni sanjati u danima kada su napuštali rodni grad i drugima ostavljali sve ono što su stekli. Ali, život je takav. Vjerujem da bi se mnogi od onih koji su za sitne pare kupovali stanove i kuće od prognanika sada rado mijenjali. Da ne spominjem one sitne duše koje su otimale od dojučerašnjih komšija i poznanika. Stigla ih je kletva. Većina sada jedva sastavlja kraj s krajem. Penzije, ako ih neko od njih i ima, su muzerne i nisu dovoljne za pristojan život.

Da Ahmet priprema knjigu sam znao već poodavno. Pratio sam njegove diskusije na nekoliko portala i bilo mi je drago da je ostao onaj isti, ne prihvaćajući svrstavanje u nacionalne torove. Malo je takvih danas jer su nacija i religija postale najvažnija „zanimanja“ kod mnogih. Rijetki su oni koji se drže svojih životnih principa i na koje nije uticala propaganda „njihovih vođa“.

Takav Ahmet se odlučio za pisanje iz sličnog razloga koji i mene drži da ostavim nešto iza sebe. Želja da mu potomci (a ima ih, hvala Bogu), saznaju šta se to desilo u životu njihovog dide da je na pola života napustio grad u kojem je rođen i kojeg još uvijek nosi u srcu.

Knjigu „Zapisi iz ukletog grada“ još nisam dobio ali sam pročitao nekoliko poglavlja objavljenih na Internetu. U njima Ahmet piše o događanjima u gradu tokom 92. i  93. na osnovu zapisa koje je cijelo vrijeme pravio. Divim se onim pojedincima koji su u to ružno doba imali snage da svoja zapažanja stave na papir. Hiljadu puta sam se pokajao što i sam to nisam činio jer mi sada nedostaju mnogi detalji koje bih mogao koristiti u mojoj knjizi, ako je ikada završim. Ahmet je, za razliku od mene, ipak bio manje naivan, iako se kroz njegovo pisanje stalno provlači misao kako će sav užas iznenada stati, kako će pomahnitali odjednom doći pameti i shvatiti da je ono što rade zločin.

Ahmetu se zahvaljujem na trudu, na njegovoj želji da se i on pridruži onima koji se bore da istina jednom ipak ispliva na površinu u ovo doba kada laž sve jače steže svoj obruč oko poštena čovjeka. Internet je moćna stvar, idealno oružje u rukama ljudi sa zlim namjerama i teško je predvidjeti kako će se svijet razvijati o ovim novim uvjetima. Sada svako ko ima pristup Internetu može širiti laži bez ikakvih ličnih posljedica i teško je da se to više može spriječiti. A posljedice za čovječanstvo mogu biti katastrofalne. Zbog toga još više cijenim Ahmetov trud i želim mu da dugo uživa u svojoj mirovini. Svojim životom i odnosom prema istini je to sigurno zaslužio.

Književno veče u Domu kulture

Društvo malo ali odabrano

Od tako se održavaju susreti dijaspore u Banjaluci, u maloj sali Domu kulture se održavaju i književne večeri na kojima se okupljaju književnici i pjesnici iz našeg grad, ali i ostalog dijela Bosne i Hercegovine, koji, uz lijepo druženje, čitaju i recitiraju svoja djela pred malobrojnim publikom zaljubljenika u pisanu riječ.

Enisa Osmančević Čurić čita svoju poeziju

Ove godine sam prvi put osjetio tu atmosferu i moram priznati da mi je bilo drago što sam na druženje stigao gotovo, istina gotovo iz bolničkog kreveta. Naime, pred sam početak susreta sam stigao s Paprikovca gdje su me odveli problemi sa srcem. Srećom, srce je „proradilo“ petnaestak minuta prije početka druženja i tako mi pomoglo da održim obećanje. A dao sam ga Ismetu Bekriću,  jednom od organizatora druženja, dan ranije kada sam ga sreo ispred Palasa, mjesta gdje stari Banjalučani okupljaju tokom ljetnih mjeseci kada navrate u rodni grad. Ismetova supruga Jasna je moja komšinica iz djetinjstva a ujedno školska i najbolja drugarica moje sestre Mire, s kojom je išla u isti razred u osnovnoj školi i kasnije u Gimnaziji. Ismet me pozva na druženje s obećanjem da će mi dati jednu lijepu knjigu. Nisam otišao zbog knjige već zbog želje da, poslije dugo vremena, prisustvujem jednom okupljanju koje je drugačije od sastanaka u kavanama i baštama restorana gdje se ponavljaju iste teme i razgovori.

Ranko Risojević

Na druženje sam stigao pred samo početak i u holu Doma kulture naletio na Zaju i Velida Maglajlića. Smjestili smo se u zadnjem redu s desne strane a program je počeo nakon minut-dva.

Program je otvorio Ismet Bekrić a onda su se redali ostali pjesnici i pisci koje mnogi Banjalučani već dobro poznaju. Bio je tu Mirsad Filipović koji je aktivan u udruženju Banjalučana u Švedskoj, Enisa Osmančević Čurić, Ranko Risojević ... Čitale su se pjesme, odlomci iz romana. Slušajući ih, shvatio sam da ovi umjetnici žive u nekakvom drugačijem, svojem svijetu, u kojem nema mržnje, zlobe i lopovluka. Daleko je to od stvarnosti koja nas okružuje i koja ovih dana prijeti da eksplodira kao što se to desilo početkom devedesetih.

Dodjela plakete Enesu Kiševiću

Na kraju programa je Enesu Kiševiću, poznatom pjesniku i umjetniku rođenom u Bosanskoj Krupi a koji živi i stvara u Zagrebu, dodijeljena ovogodišnja nagrada druženja. Enes je pročitao neke od svojih stihova i ispričao nekoliko događaja iz prošlosti kada su se cijenile neke druge vrijednosti a ne kočijaški jezik ulice kojeg koriste mnogi, uključujući i političare na vrhu.

Ukupnom ugođaju je doprinjeo umjetnik na gitari čijeg se imena nažalost ne sjećam. Sjedio sam neposredno do njega i uživao u njegovoj obradi klasične muzike, najpoznatijih domaćih i svjetskih hitova, sevdalinki... Tih skoro dva sata sam na trenutak zaboravio na stvarnost, na Paprikovac i moje zdravstvene probleme. Čak ni velika vrućina u sali mi nije pokvarila raspoloženje.

Enes Kišević u svom elementu

Po završetku programa prisutni su se okupili oko podijuma da se pozdrave i izmijene pokoju riječ s umjetnicima. Izvukao sam se neprimjetno iz sale, žureći da se dokopam svježeg zraka tople banjalučke noći. Nisam se javio Ismetu da pokupim knjigu koju mi je obećao. Možda će biti opet prilike u godinama koje dolaze. A možda će ovo biti i moje jedino druženja s osobama koje žive u svom nestvarnom svijetu kojeg mnogi obični smrtnici ne razumiju. A možda će ovakva druženja i potpuno nestati jer onima koji o njima odlučuju ona nikako ne odgovaraju. Vrijeme će pokazati šta će se desiti.

Svaka čast Kemo!!!

Oni koji navraćaju na ovaj blog znaju da se naš sugrađanin, a moj američki komšija, već duže vremena baviti fotografijom. I to ne onom kojom se većina nas bavi, već onom lijepom, profinjenom, kojom hvata ljepote prirode koja nas okružuje na način koji malo ko od nas može uhvatiti. Jer za to treba imati smisla, strpljenja i znanja. A ponekad i hrabrosti. I treba dobro poraniti da se uhvati izlazak sunca, ili ostati do predvečerja, kada zalazeće sunce šara nebo bolje od bilo kojeg slikara. A zna Kemo sjesti u auto i zaputiti se u susret nevremenu, samo da bi uhvatio pravi trenutak kada munja zapara nebo ili snažan vjetar zapuše stvarajući pozadinu za nezaboravne fotografije.

Kada sam na facebook-u vidio Kemine prve fotografije Pitssburgh-a pomislio sam da ih je ukrao od nekoga jer nisam vjerovao da su njegovih ruku djelo. Kasnije sam saznao za njegovu ljubav koja mu pomaže da se lakše nosi s izbjegličkim danima, da zaboravi svoj Gornji Šeher i Vrbas na kojem je odrastao.

Obišao je Kemo sa svojom kamerom puno toga, zabilježio prekrasne vodopade Pensilvanije, prenio ljepotu kamenih parkova Utaha na fotografsko „platno“, približio zalaske sunca na plažama Meksika, a uskoro ćemo uživati u prirodnim ljepotama Floride gdje se sprema kada dođe vrijeme za penziju.

Kemin trud, ljubav i znanje je nedavno dobio veliko priznanje. Jedna od njegovi fotografija je izabrana među 25 najljepših fotografija na prestižnoj stranici viewbug. 

Šta reći nego, svaka čast Kemo, to si svojim radom više nego zaslužio. Ti si još jedan dokaz da se uvijek dočekamo na noge ma gdje i kako nas bacili. Svi napori da nas unište nisu urodili plodom. Nedamo se mi i uvijek nalazimo načina da se uspravimo ma kako drugi mislili da su nas zauvijek zgazili. Tvoje fotografije su dokaz da naš banjalučki duh živi bez obzira gdje se nađe. Svaka čast još jednom!

Posjetiocima bloga predlažem da odvoje malo vremena i pregledaju sve fotografije koje suušle u izbor kako bi mogli shvatiti o kakvom se uspjehu radi. 

Lea Vrhovec (Jungić)

Uvijek se obradujemo pismu, došlo običnom ili elektronskom poštom, jer obično donosi lijepe vijesti, one loše dolaze drugačijim putem.

Ovo me je posebno obradovalo, vjerujem da će i vas, koji ste prijateljevali ili radili s našom Slavicom Jungić.

Sjećate se lijepih i lucidnih literarnih uradaka njene unuke Lee Vrhovec, tada devetogodišnje djevojčice, koja je sada, kao učenica 5.razreda jedako uspješna i u slikarstvu. 

Nadam se da će nam se Lea, sada već odraslija djevojčica, koja se pretpostavljam služi i računalom, javiti s kratkim komentarom o sebi.

Vjerujem da će vas zanimati i informacija da Slavica ima od sina unučića Filipa, rođenog nekoliko mjeseci nakon njenog trajnog odlaska, a da će nam se i nova beba za koji mjesec pridružiti na ovome svijetu.

Srdačan pozdrav svima,

Nataša

Moje zimske radosti - Nataša

Sa izložbe - gvaš i kolaž

Već dugo nisam napisala prilog za blog.

Počinje me gristi savjest, ali o čemu pisati?

Nemam ideju!

Banjaluka mi je postala daleka i strana, Zagreb vam nije interesantan, dva domaćinstva koja vodim i mama o kojoj svakodnevno brinem ne dozvaljavaju da putujem i pripremim kakav putopis, zimi mi jednodnevna putovanja nisu zanimljiva, svakodnevicu koja ima i znimljivih i lijepih trenutaka ne dijelim s drugima, zato i nisam na Facebooku, o politici ne želim pisati, ne dozvoljavam da politika, pogotovo ne političari budu okosnica moga života, pa ne ostaje ništa drugo nego da vam predstavim svoje ovogodišnje slikarske uratke.

Slikanje je moja prava ljubav, bezuvjetna, trajna!

Imala sam sreću s voditeljicom likovne radionice, mnogo sam naučila, primjetno napredujem. Savladala sam slikanje u ulju, akrilu, akvarel, gvaš, tuš, ugalj, pastele, kolaž, a i teme su mi raznolike. Talent se probudio!?

Pa iako dosta slobodnog vremena provodim slikajući, svakako primjećujem i prve jaglace, visibabe, poneku ljubičicu a i vrba je već krenula. Ćutim proljeće!

Ovaj put vam predstavljam svoje akvarele.

Srdačan pozdrav svima,

Nataša

Šuma

Krleža - slika izabrana za izložbu
slikara amatera Zagreba u ožujku

Pittsburgh ovih dana uhvaćen Keminom kamerom

O Kemi Bajagiloviću i njegovom hobiju sam već jednom pisao a danas se ponovo vraćam na istu temu s razlogom. Naime, Kemo mi je poslao tri prekrasne fotografije downtowna Pittsburgha snimljene ovih dana kada ga tamni oblacima već danima pritišću. Ovog juna nam se nešto ne da. Oblačno je i kiša pada gotovo svaki dan. Dok za mene to znači da više vremena provodim u kući, za Kemu je to novi izazov. Luta okolo, „rasprema“ svoj fotoaparat i bira kutove snimanja kako bi okom kamere uhvatio ljepotu koja nam je priroda podarila. Rezultati njegovog rada su zaista impresivni i morao sam ih podijeliti s posjetiocima bloga.

Eh kada bih još njega uhvatio da nam ispriča kako je stigao u Pittsburgh i kako se snašao u novoj domovini, doživljaj bi bio potpun. Ko zna, možda mi i to pođe za rukom ovih dana. Vidjet ćemo. A dotle, uživajte u Keminom hobiju koji su zapazili već mnogi u cijelom svijetu jer Kemine se fotografije objavljuju na nekoliko veoma cijenjenih fotografskih sajtova. I ubiru veoma pozitivne kritike.

U Mirinom ateljeu

Miroslav Lovrić

Naš narod je nadaren, uvjeravam se u to gotovo svaki dan. Svi znamo onu izreku „kroz Banjaluku ne pjevaj“, jer je naš grad bio poznat po lijepoj pjesmi i dobrim pjevačima. Bilo je to u ona vremena kada je narodu bilo do pjesme, a kako je danas, ne znam jer u grad rijetko svraćam. Ako je suditi po onome kako govori svijet koji je ostao, slabo se tamo pjeva. Ljudi se bore da prežive i na pjesmu su gotovo zaboravili.

Da je u gradu bilo dobrih pjevača to sam znao ali me prijatno iznenađuje činjenica da je naš grad iznjedrio jako puto dobrih slikara (one poznate tu ne ubrajam). Njihove radove srećem na Internetu bez kojeg bi mnogi od nas ostali prikraćeni uživanju u talentu nekadašnjih nam sugrađana.

"Skladni" nered ateljea

Jedan od njih je i Miroslav Lovrić, čije sam radove imao prilike vidjeti još prilikom prve posjete Portlandu. I ovaj put sam odvojio dvadesetak minuta da razgledam Mirin atelje smješten u jednoj od prostorija na spratu kuće Lovrića. Ne znam zbog čega ali slikarski ateljei su me oduvjek privlačili. Vjerojatno je to zbog šarenila i „skladnog“ nereda koji u njima vlada. Tu se osjećam nekako prijatno iako slikanje i ja nemamo puno zajedničkog. Nisam mogao odoliti a da ne napravim par fotografija koje dočaravaju ono o čemu govorim

Jedna od naručenih slika

Miro se slikanjem bavi godinama i kao i mnogi slični njemu, čeka svoj trenutak. Njegovi radovi su izloženi u nekoliko galerija u USA, na primjer, Brian Marki Gallery, Palm Springs, California, Brian Marki Gallery, Portland, Oregon, Freed Gallery, Oregon Coast, Rental Sales Gallery, Portland, Oregon, MacFineArt Gallery, Florida, itd. Od slikanja ne može živjeti, pa od dolaska u Portland radi u gradskom muzeju umjetnosti. Većinu slobodnog vremena provodi u svom ateljeu gdje na platna prenosi svoje viđenje svijeta. Moram priznati da mi se njegovi radovi sviđaju ali nažalost nisam onaj koji mu može mnogo pomoći da njegova umjetnost stekne širu popularnost. Valjda je to tako s većinom umjetnika koji godinama žive u sjeni a samo pojedinci imaju sreću da ih neko zapazi i otkrije. Nadam se da će i Miro jednog dana postati poznat i da će njegov talenat izaći na svjetlo dana. A stvari se polako kreću na bolje. Vlasnica jedne galerije iz Floride je zapazila

Još jedna od slika po narudžbi

Mirine radove koje je radio po narudžbi još dok je živio u New Yorku i nedavno je naručila prvu turu slika. Slike su se svidjele kupcima i stigla je nova, veća, narudžba. Nije to ono što bi Miro baš volio slikati ali nekako se mora početi. Valjda je to sudbina mnogih umjetnika koji su za svoju dušu radili jedno a drugo na zahtjev kupaca.

I Sanji su se Mirine slike jako svidjele. Spomenula je da bi ona možda mogla iskoristiti neke od svojih veza da pomogne da se Mirini radovi populariziraju. Napravila je par fotografija iPhonom i poslala poznaniku koji u Los Angelesu ima galeriju. Odgovor je stigao odmah. Poznaniku su se Mirine slike svidjele i obećao je da će njih dvojica uspostaviti kontakt. Da li će od toga nešto biti, vrijeme će pokazati.

Rastali smo se s Lovrićima u nadi da će Miro dočekati svoj trenutak jer svojim talentom i poštenim radom to svakako zaslužuje. A kao „dokaz“ prilažem fotografije nekih od njegovih radova da se i posjetioci ovog bloga uvjere u ono o čemu pišem.

"Eh, ove radim po narudžbi"

Da i ja pokažem svoj talenat

Malo "popravljam" Mirin rad

Još malo "nereda"

Mirin radni sto

Sanja i Miro u razgovoru o "poslu"

Zima 2015. - umjesto komentara

23. februara bila je izložba LUA Natašine grupe u Knjžnici Maksimir. Bilo je puno posjetilaca među kojima sam upoznala dvije banjalučanke - Cicu Martinović i voditeljicu tečaja Robertu Vilić (kćerku Jadranke Jaranović sa kojom sam odrasla na Veneciji). Bila je i prigodna zakuska, prijatna atmosfera i lijepe slike.

Uz natašinu I moju sliku, šaljem dvije slike drugih izlagača koje su mi se svidjele.

Pozdrav Enisa

Nataša - komentar na Enisin prilog

Draga Enisa,

po ovom bi se tvom prilogu moglo zaključiti da ja nisam izlagala, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da ga dopunim.

Pozdrav, Nataša.

Sezan - predložak

V. Van Gogh - predložak