Zapisi iz ukletog grada
Često ponavljam
kako bi bilo dobro kada bi se moji bivši sugrađani potrudili da stave na papir
svoje živote, naročito period od kraja osamdesetih pa na ovamo, jer ako se
nešto ne zapiše, neminovno pada u zaborav. Događaji krajem osamdesetih zaslužuju
da budu zapisani jer ne događa se svakome da doživi ono što smo mi doživjeli. Zapisa,
istina, ima, ali bi ih trebalo biti više jer se samo tako, pisanom riječi, može
objasniti šta se to kod nas zapravo dogodilo. Posebnu vrijednost čini činjenica
da su pisani riječima običnih ljudi, bez uljepšavanja i nepotrebnih stilskih
figura koje ponekad daju pogrešnu sliku. A ona nije lijepa. Bar ona krajem
osamdesetih i početkom devedesetih. Kasnije, slike se razlikuju, ovisno od toga
kako se ko snašao u novim sredinama.
Jedan od
prognanih koji je odlučio da svojim unucima ostavi u amanet sjećanje na
njihovog didu je Ahmet Kozaragić, moj prijatelj iz lijepih muzičkih dana. Jedno
vrijeme sam bio član VIS-a Amori čiju osnovu su činili Ahmet i njegov brat
Đeđo. Bili su to lijepi dani, bezbrižni, onakvi kakve se većina nas sjeća.
Nakon što sam prestao javno nastupati, druženja s Ahmetom (i ostalim banjalučkim
muzičarima) su se urijedila ali smo cijelo vrijeme ostali u kontaktu.
Ahmet je završio
u Švedskoj. I koliko mi je poznato iz kontakata preko Interneta, lijepo se
snašao. U Švedskoj je dočekao i penziju i sada čeka da i supruga uplovi u
penzionerske vode pa da se sve kockice slože. I Ahmet je jedan od onih koji su odlučili
da u Istri provede starost, bar onih šest mjeseci kada je vrijeme lijepo. To
je, čini mi se, nova životna „šema“ prognanika koji su završili na sjeveru
Evrope. Pola godine provode u starom kraju, blizu mora, a drugu polovinu u
novim domovinama koje pružaju socijalnu sigurnost i standard koji se ne može
tek tako odbaciti. Lijepo je kada si to mogu priuštiti. Siguran sam da o tome
nisu mogli ni sanjati u danima kada su napuštali rodni grad i drugima ostavljali
sve ono što su stekli. Ali, život je takav. Vjerujem da bi se mnogi od onih
koji su za sitne pare kupovali stanove i kuće od prognanika sada rado
mijenjali. Da ne spominjem one sitne duše koje su otimale od dojučerašnjih
komšija i poznanika. Stigla ih je kletva. Većina sada jedva sastavlja kraj s
krajem. Penzije, ako ih neko od njih i ima, su muzerne i nisu dovoljne za
pristojan život.
Da Ahmet priprema
knjigu sam znao već poodavno. Pratio sam njegove diskusije na nekoliko portala
i bilo mi je drago da je ostao onaj isti, ne prihvaćajući svrstavanje u
nacionalne torove. Malo je takvih danas jer su nacija i religija postale
najvažnija „zanimanja“ kod mnogih. Rijetki su oni koji se drže svojih životnih
principa i na koje nije uticala propaganda „njihovih vođa“.
Takav Ahmet se
odlučio za pisanje iz sličnog razloga koji i mene drži da ostavim nešto iza
sebe. Želja da mu potomci (a ima ih, hvala Bogu), saznaju šta se to desilo u
životu njihovog dide da je na pola života napustio grad u kojem je rođen i
kojeg još uvijek nosi u srcu.
Knjigu „Zapisi iz
ukletog grada“ još nisam dobio ali sam pročitao nekoliko poglavlja objavljenih
na Internetu. U njima Ahmet piše o događanjima u gradu tokom 92. i 93. na osnovu zapisa koje je cijelo vrijeme
pravio. Divim se onim pojedincima koji su u to ružno doba imali snage da svoja
zapažanja stave na papir. Hiljadu puta sam se pokajao što i sam to nisam činio
jer mi sada nedostaju mnogi detalji koje bih mogao koristiti u mojoj knjizi, ako
je ikada završim. Ahmet je, za razliku od mene, ipak bio manje naivan, iako se
kroz njegovo pisanje stalno provlači misao kako će sav užas iznenada stati,
kako će pomahnitali odjednom doći pameti i shvatiti da je ono što rade zločin.
Ahmetu se
zahvaljujem na trudu, na njegovoj želji da se i on pridruži onima koji se bore
da istina jednom ipak ispliva na površinu u ovo doba kada laž sve jače steže
svoj obruč oko poštena čovjeka. Internet je moćna stvar, idealno oružje u rukama
ljudi sa zlim namjerama i teško je predvidjeti kako će se svijet razvijati o
ovim novim uvjetima. Sada svako ko ima pristup Internetu može širiti laži bez
ikakvih ličnih posljedica i teško je da se to više može spriječiti. A
posljedice za čovječanstvo mogu biti katastrofalne. Zbog toga još više cijenim
Ahmetov trud i želim mu da dugo uživa u svojoj mirovini. Svojim životom i
odnosom prema istini je to sigurno zaslužio.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home