|
Eko ispred svog ljetnjeg doma |
Prošlog ljeta sam, pored Banjaluke, posjetio još nekoliko
mjesta bivše mi domovine. Ko zna da li bi me put ikada odveo u u Ližnjan, malo
mjesto u Istri, da nije bilo rata. Istra je, zadnjih godina, postala krajnje
odredište za priličan broj Banjalučana koji je vide kao mjesto gdje će provesti
starost. Izbor nije slučajan.
|
Dnevni boravak s kuhinjom i trpezarijom |
Banjaluka još od početka devedesetih nije ono što je nekada
bila i mnogi prognani ne pomišljaju da se u nju vrate. A mogli bi, jer u njoj još uvijek
imaju stanove, kuće, ili dovoljno novaca da si kupe nešto za stare dane. Ali, nije
to onaj grad na kojeg su navikli, koji je na daleko bio poznat po svom
gostoprimstvu, koji je otvorenih ruku prihvaćao sve koji su u njega dolazili.
Na njenim ulicama se govori nekim drugim jezikom, zvuke gitara su zamijenile dragačevske
(i kojekakve druge) trube a štandovi s knjigama nude književno smeće primjereno
njenim novim stanovnicima. Narod šljegao iz okolnih sela i manjih mjesta, uz
one pristigle iz Like, Banije, Korduna i Hrvatske Zagore, je donio novu “kulturu”
koju je teško ne primjetiti a još teže podnostit dan za danom.
|
Pogled prema terasi |
Ni u drugim gradovima Bosne, a ni susjedne Hrvatske, nije puno
bolje. Zbog toga je Istra, taj kutak Hrvatske koji je, čini mi se, ponajviše
zadržao onaj stari duh u kojem smo rođeni i odrasli, postala zanimljiva za
mnoge protjerane Banjalučane. Kupuju se stanovi i kuće u nadi da će se tu, u
blizini mora, naći smiraj pod stare dane.
Eko i Emina su se odlučili za Ližnjan, malo mjesto u blizini
Medulina, u kojem se smjestilo par familija iz starog kraja. Tako će se opet biti
u komšiluku, kao nekada, kada smo, zapravo svi bili komšije jedni drugima.
Mjesto je zadnjih godina doživjelo građevinski bum jer broj potencijalnih
povratnika raste i na sve strane su vidljivi novi građevinski objekti koji nude
apartmane na prodaju.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home