Cusco

Plaza de Palmas

Cusco, glavni grad nekadašnje imperije Inka, smješten u Andima na 3,400 metara nadmorske visine, bio je prva stanica na našem putu ka Machu Picchu. Kada smo sletjeli na aerodrom, dan je bio sunčan, lijep, iako malo hladniji nego što je to kroz prozor aviona izgledalo. Bilo je, u stvari, prijatno za ovo doba godine kada se dnevne temperature kreću između 15 i 20  stepena cenzijusa a noću padaju blizu nule (obično oko 4 - 5 stepeni).

Dok smo išli prema autobusu koji nas je trebao prebaciti do hotela smještenog u neposrenoj blizini historijskog centra grada koji je pod zaštitom UNESCO-a, u zraku se osjećala nekakva posebna atmosfera. Bilo je sunčano, prijatno, ali nekako drugačije od onoga kako sam se osjećao na svojim dosadašnjim putovanjima. Predpostavljam da je to posljedica rjeđeg zraka od onog na koji sam navikao ali, sve u svemu, u grupi se niko nije žalio na bilo kakve probleme, što je bio dobar znak. O uticaju visine i nedostatka kiseonika sam čitao prije polaska na put, znao sam da različite osobe na to različito reagiraju a sada ću biti u prilici da na svojoj koži provjerim da li su sva ta pisanja na Internetu tačna. Problemi, kažu, nastaju obično nakon 24 sata tako da je još rano za bilo kakve zaključke.

Hotel u koji smo se smjestili je lijep, moderan, s elementima peruanske arhitekture, mnogo ljepši nego smo očekivali. Još prije polaska na put smo odlučili da ćemo poslije podne provesti sami, da ćemo prošetati historijskim dijelom grada a predveče svratiti na večeru u restoran koji sam odabrao na Internetu. Dosta sam težak na hrani i nisam htio riskirati kod izbora jela za večeru već sam pronašao restoran s hranom koja bi mi trebala odgovarati. Dok smo čekali na ključeve sobe popili smo par šoljica čaja od koke jer bi nam on trebao pomoći u prilagođavanju na visinu. Dokazi da čaj zaista pomaže ne postoje ali ljudi ga piju vjerujući da je to istina. Slično je to kao i sa mnogim prirodnim lijekovima koje svijet pije vjerujući onom što je napisano a iza čega obično ne stoje nikakvi naučni dokazi.

Nakon što smo se smjestili u sobu, krenusmo u obilazak grada. Iako sam na Internetu, koristeći Google Map, više puta „prošetao“ od našeg hotela do Plaza de Palmas, glavne atrakcije Cusca, krenuli smo na suprotnu stranu. Hodali smo duže nego što sam mislio a od starog dijela grada ni traga. Odmah u blizini hotela je trebao biti manastir ali ga ne vidjesmo. Okoliš je, zapravo, postajao sve siromašniji pa smo napokon odlučili da pogledamo malu mapu koju smo dobili u hotelu. Tada smo shvatili da smo, umjesto da po izlasku iz hotela skrenemo lijevo, skrenuli desno i tako otišli još dalje od cilja naše šetnje. Valjalo nam je nazad, uz ulicu koja se cijelo vrijeme malo penjala. Uz rijedak i uz to zagađen zrak zbog velikog broja automobila, šetnja nije bila ugodna ali nismo imali izbora. Izgubili smo dobrih 40-tak minuta koje smo mogli iskoristiti za obilazak starina koje, prema informacijama na Internetu, godišnje privlače nekoliko milijuna turista.

Manastir Santo Domingo u pozadini

Prošli smo pored našeg hotela i ne zadugo, na desnoj strani ulice, ugledali manastir Santo Domingo, koji smo planirali posjetiti. Izgrađen od strane Španaca na ruševinama hrama kojeg su Inke podigle u čast Boga Sunca, jedna je od znamenitosti koje preporučuju za posjetu ali pošto smo već izgubili dosta dragocjenog vremena, odlučili smo da nastavimo ka glavnom trgu. Znali smo da će sunce uskoro otići na počinak i nismo htjeli da ne vidimo glavni trg u njegovom punom sjaju. Nastavili smo ulicom uz brdo prolazeći pored interesantnih građevina koje su bile nagovještaj da trg nije daleko.

Na putu ka historijskom centru grada

Na kraju ulice kojom smo išli skrenuli smo na desno i nakod pedesetak metara ugledali glavni trg Cusca, Plaza de Armas. Blistao je obasjan popodnevnim suncem, okružen drevnim građevinama koje su mu davale posebnu ljepotu. Cusco katedrala, crkva La Campania de Jesus, zelene površine s cvijećem, fontana, izrezbareni balkoni na okolnim zgradama, arkade, trgovine suvenirima, kavane i restorani, sve je to činilo cjelinu koja nije bez razloga privlačia turiste iz cijelog svijeta. Primijetili smo da na malim balkonima napravljenim od izrezbarenog drveta, koji su karakteristični za Peru, sjedi svijet, pijucka kavu, vino, pivo, i posmatra trg. I nama se pila kava pa smo odlučili da je negdje popijemo. U tom trenutku nam priđe mlađi momak i pozva nas da svratimo u restoran-kavanu. Kada nam potvrdi da imaju espresso, pođosmo za njim uskim, drvenim stepenicama koje nas dovedoše u omanju prostoriju na prvom katu koja je imala nekoliko malih balkona s pogledom na trg. Balkoni su podignut u odnosu na ostali dio prostorije i toliko suki da smo se na jedvite jade uvukli i sjeli na stolice ispred kojih se nalazio mali stolić. Morali smo biti jako oprezni jer stolice nismo mogli pomaknuti ni centimetar unazad a da zadnje noge ne padnu s balkona ali nam to nije smetalo jer je pogled na trg nadoknađivao nedostatak prostora. Mlad, veoma prijatan konobar nam nešto kasnije donese naručene kave dok smo nas dvoje uživali na toplom suncu posmatrajući trg i okolna brda. 

Pogled s balkona na Cusco katedralu

Pogled je bio lijep, ugođaj poseban. Sjedili smo na mjestu gdje su prije nekoliko stoljeća vjerojatno sjedili španski osvajači nakon što su pokorili domicilno stanovništvo, Inke, čiju su civilizaciju uništili tako da se više nikada nije oporavila. Izgleda da se to ponavlja svugdje u svijetu. Pomislih na rodni grad u kojem u restoranima i baštama u kojima smo nekada sjedili mi sada sjede došljaci koji su, uz pomoć sadašnjih vlasti, uništili i nastavljaju da uništavaju sve što podsjeća na nas i one koji su tu nekada živjeli. Španci su porušili hramove Inka i na njihovim ruševinama sagradili svoje crkve, slično kao što su došljaci u našem gradu porušili sve džamije i nekoliko katoličkih crkava a na svakom čošku podigli svoje bogomolje kako bi grad pretvorili u nešto što nikada nije bio. Historija se, očigledno, ponavlja a mi to često zaboravljamo.

Detalj pročelja crkve La Campania de Jesus

Ostali smo malo dulje sjedeći u tim malim, neudobnim stolicama, ispijajući kavu, uživajući u ljepoti prizora a nakon toga smo pošli u obilazak okoline trga. Ulični prodavači su na svakom čušku nudili suvenire, ulazili smo u trgovine da razgledamo izloženu robu, posmatrali stare građevine koje su davale poseban šarm gradu. Iako su prošla stoljeća, staro jezgro grada je ostalo netaknuto i sada privlači posjetioce iz cijelog svijeta. Istina, građevina Inka gotovo da nema ali su tu objekti koje su, uglavnom, izgradili Španci, koji su se održali više od 500 godina. Opet se sjetih nekih naših gradova, među kojima posebno mjesto zauzima Banjaluku, gdje je većina onoga što podsjeća na prošlost porušeno. Žalosno je da je to tako ali to su činjenice koje govore jako puno o nama i našem mentalitetu. Ta praksa ne samo da nije prekinuta nego je i pojačana a sve zbog jednog cilja: da se zatre bilo kakav trag da je na nekim prostorima živio neki narod, s jednim i osnovnim ciljem. Da se prigrabi teritorija i uz pomoć obrazovanja, malo po malo, promijeni hostorija.

"Prvomajska" parada

Obilazeći grad, naletjesmo na feštu. Bila je to parada stanovnika grada i okolnih mjesta, koji su, u živim nošnjama i uz tipičnu peruansku muziku, prolazili ulicama grada, igrajući i pjevajući, na zadovoljstvo mnogobrojnih domaćina i turista. Siromašan je ovo narod i to se primjećuje na svakom koraku ali, i pored siromaštva, nađe se vremena i za zabavu, makar na nekoliko sati.

Ulaz u restoran

Nakon što smo se dobro nahodali, bilo je vrijeme da „bacimo nešto u kljun“, što bi rekao dida Dane. Nismo jeli ništa još od doručka u hotelu u Limi a trebalo nam je snage za nastavak šetanje. Restoran sam još davno odabrao a nalazio se u blizini glavnog trga. Do njega se dolazilo uskim ulicama u kojima su smješteni mnogi restorani koji nude uglavnom peruanske specijalitete. Većina restorana nije velika. Smješteni su u omanjim kućama sakrivenim iza visokih kamenih zidova. Restoran zamalo nismo promašili jer se na visokom zidu s povećim otvorom nalazila samo omanja tabla s imenom. U restoran se ulazilo iz malog dvorišta iz kojeg se ulazilo u još jedan restoran popularan kod turista.

"Al se nekad dobro jelo"

Hrana je bila ukusna. Izabrao sam Stoned Steak File a Nera, salmona. I meso i riba su služeni na jako zagrijanom kamenu koji je zapravo služio umjesto pečnice. Gost bi sjekao meso (ili ribu) i pekao ga prema svojim željama. Moj steak je bio jako ukusan a i Nera je bila više nego zadovoljna ribom. Uz domaće vino i pivo,  bio je to potpuni ugođaj u gradu o kojem sam nekada samo čitao, ne vjerujući da ću ga ikada posjetiti.

Nakon dobre večere vratili smo se nazad na glavni trg, još malo prošetali okolnim ulicama a onda se zaputili nazad u hotel jer je sunce polako zalazilo na zapadu. S zalaskom sunca postajalo je osjetno hladnije. Imali smo naporan ali ugodan dan a sutra nas je čekalo dosta „obaveza“. Rano ujutro nas je čakao put za Machu Pichu, glavni cilj našeg putovanja.

Pogled s balkona restorana

Šetnja poslije espressa

Na malom trgu u blizini Plaza de Armas

Čovjek radi, nema ostalih koji "nadgledaju"

Dvorište unutar jedne od starih građevina

Popodnevno sunce obasjava trg

Turisti

Uske ulice u blizini glavnog trga

Arkade

Još jedna crkva kojoj ne znam ime

Tipični balkoni

Pogled na okolna brda

Još jedan pogled na glavni trg i brdo iznad njega