Crtice iz Banjaluke
Ferhadija u punom sjaju |
Još nakon
povratka iz starog kraja nakupilo se priloga za nedelju-dvije ali nije bilo
vremena da ih pripremim. S puta sam se vratio ne baš najboljeg zdravlja.
Trebalo je obići doktore, posebno zbog davno planiranog puta u Peru. A i za put
je trebalo pripremiti dosta toga jer nije to uobičajena posjeta Evropi već mala
avantura. Čekalo me je puno hodanja, Ande i velike visine a to nije baš lako za
osobu koja se približila sedamdesetoj. Tako evo tek sada imam vremena da svoja
sjećanja i razmišljanja zabilježim za one koje bi to moglo zanimati.
Banjaluku sam
napustio 24. jula ali mi se u mozgu urezalo mnogo toga o čemu sam kasnije često
razmišljao. Danas ću malo o gradu i njegovim stanovnicima koje sam sretao
šetajući njegovim ulicama i bulevarima.
Grad je narastao,
na mnogim praznim ledinama su nikli novi stambeni i poslovni objetki, otvoreni
su veliki tržišni centri, trgovine pune robe, restorana svih vrsta i za svačiji
ukus ima na sve strane, život buja. Lokali su puni po cijeli dan, sjedi se i
ubija vrijeme kao u najbolja vremena a stalno čujem kako je kriza, kako je
nezaposlenost više od 40%, kako će svakog trenutka sve kolapsirati. Gledajući
prolaznike, posebno mlade, ne može se steći taj osjećaj. Veseli su, grad ih je
pun, posebno uveče, kada zauzmu sva slobodna mjesta u baštma mnogobrojnih
restorana. Istina, ne pije se puno. Kava, sok, poneko pivo. Ono malo para što
se dobije od roditelja se razvlači cijelu veče jer se kući ne ide rano. Večeri
su tople, nikome se ne ide na spavanje.
Oni stariji su, čini
mi se zabrinuti, ako je suditi po njihovim licima. Posebno se to da primijetiti
na tržnici gdje je robe puno a kupaca malo. Paprika, paradaja, krompira,grožđa,
banana, šljiva i drogog povrća i voća u izobilju, odličnog kvaliteta ali se
slabo prodaje. Nema se para. Srce me zaboli kada se prisjetim kako je kod mene,
u novoj domovini, to prava rijetkost i kako se sve brzo proda na rijetkim
farmers marketima a ovdje prvoklasni proizvodi polako trunu čekajući neka bolja
vremena. A ona neće skoro, ako je suditi po posljednjim događajima. Jer narod
se još uvijek hrani nacionalizmom i čini mi se da mu je to dovoljno za
svakodnevni život.
Po gradu su,
pored novih objekata, nikli novi spomenici i spomen ploče. Ima ih svagdje, i
gdje im je mjesto i gdje nije. Većina ih je podignuta poginulim borcima „odbrambeno-otadžbinskog“
rata. Koliko god je kovanica „odbrambeno-otadžbinski“ neuspješni pokušaj da se prljavi
rat, agresija, ratni zločini i etničko čišćenje zamotaju u celofan kako bi lijepo
zvučalo za primitivan svijet i neke buduće generacije koje će se nastaviti hraniti
na mitovima i lažima, toliko su novi spomenici pravo ruglo grada, njegovih ustanova, dodatna
mrlja na njegov ionako srozani ugled. Jedan, onaj ispred zgrade Čajavečkog
dispanzera sam još ranije vidio, a ovaj put sam zapazio onaj ispred društvenog
doma u Mejdanu, smješten u blizini ulaza, ispred klupa na kojima se odmara „radnička
klasa“. Prema izgledu, mjesto mu je na groblju a valjda je tu da se narod
stalno podsjeća na rat, čak i u trenucima odmora.
Slična je
situacija i sa spomenikom umrlim bebama, još jednoj velikoj prevari koja se
protura kao „strašan zločin“ neprijatelja. Ne sporim da su bebe umrle ali svima
je znano da su žrtvovane zbog ratne propagande koja je koristila sva moguća
sredstva da bi ubijedila narod da se mora dići protiv svojih dojučerašnjih
komšija, radnih kolega, poznanika i prijatelja. Spomenik su natakli u malom
parkiću ispred stare željezničke stanice, u blizini pošte, desno od puta koji
je nekada vodio u restoran Lovac. Ne bih ga ni primijetio da mi ga neko ne
pokaza. Ne znam ko je autor tog „umjetničkog“ djela ali je svakome sa i malo
ukusa jasno da tu od umjetnika nema i u. Svako se, čini mi se, u onim našim
krajevima danas naziva umjetnikom. Nije ni čudo kada se zna ko je onaj koji se za
sve pita i o svemu odlučuje. Ne bi me iznenadilo da je dotični sam izabrao „najbolji“
rad jer je upravo njegovog intelektualnog i kulturnog nivoa.
Nije bolja
situacijani ni sa mnogobrojnim spomen pločama po ustanovama i radnim
organizacijama (onim koje su nekada postojale). Čini mi se da one predstavljaju
nadgrobne spomenike za vremena kada se radilo, proizvodilo, stvaralo nove
vrijednosti jer zadnjih godina malo ko radi a ništa se ne proizvodi. Ali se
zato nakotilo administracije za nekoliko država a običnom svijetu milina pa
jedva diše.
Ferhadija je, kao
što svi znamo, obnovljena i svečano otvorena na godišnjicu njenog rušenja.
Primjećujem da je ljepša nego što je bila. U njenom dvorištu sam često primijetio
posjetioce, da li turiste ili vjernike, ne znam. A vjernika ima, nije da ih
nema. Čak sam primijetio da se ljudi krste kada prolaze pored mnogobrojnih
pravoslavnih bogomolja koje strče na sve strane. Čak i u autobusu! A ne bi me
to trebalo čuditi jer se po posljednjem popisu čak 97% popisanih izjasnilo kao vjernici. Gdje
nestadoše oni silni komunisti i nevjernici, pitam se. Na um mi pade stih iz
Kemine pjesme „laž, sve je bila laž...“, samo ne znam na koja se vremena
odnosi. Ona nekad, ili ova sad?
Kao i nekada,
Banjaluka je puno lijepih djevojaka. Nose se uske farmerke i hlače, kratke
haljine, šorcevi. Čini mi se da su više nego ljepotice iz našeg doba. Mora da je
to uticaj gena nasljeđenih od roditelja koji su u Banjaluku stigli iz vrleti
Dalmatinske Zagore, Like i Korduna, a nije malo ni onih od Drvara, Grahova,
Glamoča i ostalih mjesta jugozapadne Bosne.
Mladići su,
suprotno djevojkama, neugledni, nekako seljasti. Čini mi se da nisam primijetio
niti jednoga koji bi me podsjetio na nekadašnje naše momke. Možda sam
subjektivan ali face su im drugačije, bezizražajne. Dok smo mi nekada ganjali
frizure, puštali kose da nam narastu kako bi izigravali Beatlese, danas je
važno igledati opasno, a uz to obrijana glava odlično prostaje.
Za dvadesetak
dana koje sam proveo u rodnom gradu nešto mi se posebno urezalo u sjećanje.
Govor. Naglasak. Jezik kojim govore njegovi novi stanovnici. Meni nepoznat i
neobičan. Nije to govor koji se nekada razlijegao našim gradom, onaj na koji
smo bili posebno ponosni. Često smo znali reći kako mi, Banjalučani, govorimo
gotovo čistim književnim jezikom. Jezikom koji se mogao čuti na televiziji kada
bi spiker ili spikerica čitali vijesti. Ne, nije to više onaj naš banjalučki
govor. Ovaj novi je stigao ko zna odakle i čini mi se da je on promijenio
Banjaluku više od bilo čega. Tu je, uhvatio je korijenje i niko ga više neće
moći isčupati. Nas, koji smo nekada šetali gradom je sve manje a naši
nasljednici Banjaluku u većini slučaja vide samo kao još jedno mjesto koje treba
posjetiti . Kada na put bez povratka ode posljednji stari Banjalučanin, ona
koje se sjećamo će zauvijek nestati . A taj trenutak se sve više približava.
2 Comments:
Ovih dana razmisljam da li da prvo komentarisem ovaj tekst ili da ja opišem dva zanimljiva dogadjaja iz Sibenika . Odlučih se za prvu dilemu.
Tvoja sva Zapažanja o BL poslije dugog vremena nedolazenje i moja su potpuno indentični. Iako sam bila svake godine a nekad i dva do tri puta.
Zaista je opet puno vise ženskog nego muskog svijeta i dosta je lijepih i elegantnih djevojaka. Ali puno je veci broj, vise nego igdje taj stil, utegnuto, zategnuto golišavo. Pa bile vitke, tanke ili punije i puno punije isto je Da li to dolazi instiktivno zbog muskog svijeta i misljenja da se na taj nacin moze brze osvojiti. A obzirom da imam dva muška celjadeta koji su se ženili u kasnim godinama i kroz njihovo odrastanje punu kucu njihovih prijatelja spoznala sam da to bas ne pali. Sto su skromnije i prirodnije vise su zanimljive.
A djevojke to tesko shvataju pa sve vise troše vrijeme na manikiranja, kozmetičare, kupovanje markiranih stvari itd.itd.
A zaista je tesko sresti zgodnog mladog muskog svijeta. Puno je nezaposlenih, roditelji slabog materijalnih stanja. , a ako imaju jos žensku djecu onda vise ulazu u njih, jer se nekad pokaze da je bolja investicija.
Onda se ja sjetim moje mladosti i mladića iz tog doba. Gledali smo američke filmove a na našem korzu je bilo mladića koji su mogli rame uz rame sa njima. Da li je tome doprinjela kuhinja nasih majki, klima i podneblje zdrave hrane , Vrbas, ne znam.
Sjecam se mislim ime je bilo,Ranko ili Branko Kapisoda, pa braca Koljenovic iz Pobrdja, pa Kolja Micevic, pa Emko I Bato Busatlici, pa Ranko Klindic i imogla bi nabrajati do sutra kad bi znala sva ta imena.
Facebook je preuzeo uveliko primat nad blogovima ovakve vrste, gdje se sve vise saznaje o privatnim dogadjajima. Meni je uvijek drago kad god negdje naidjem na opis dogadjaja u kojim se uvijek isprepliće licno i kolektivno i ostaje veca mogucnost da se mnogo,lijepog ne zaboravi. Meni je brat ovog ljeta pokazivao slike sa naseg bloga koje je dobivao od prijatelja sa Facebooka. Tako mi je bilo drago kad sam vidjela i slika koje su u mojim albumima i zivjela ova tehnika blogova. Kad covjek stari, uspomene iz mladosti su sve jasnije a mozda idemo i u susret gospodinu Ajshajmeru.
Pozdrav Saima
U Banjaluku kao da su doselili vanzemaljci.Vecina stanovnika imaju sve drugacije od bivsih -pravih Banjalucana.nazivi ustanova drugacije nazive,a ulice vecinom imaju antibosanske nazive.Po zidovima zgrada pisu i parole:Volite Srbiju a gazite Bosnu!Ovo je sve GENETSKO PORIJEKLO!Vecina srpskog stanovnistva u Banjaluci vodi,sigurno,porijeklo od Srba iz Srbije i Crne Gore.Jedan momj prijatelj( sociolog) iz Njujorka(porijeklom iz Crne Gore)rekao mi je da su Crnogorci u Banjaluci(kao i u blentitetu tzv.RS)vecinom Srbi porijeklom ,a to su oni Srbi koji su pobjebli u Crnu Goru u vrijeme velike seobe Srba kr.17.v.
Aretej
Post a Comment
<< Home