Pjesma "odlazećih" ljudi
Čitajući ove zadnje priloge i prisjećajući se s tugom roditelja, rođaka, prijatelja, radnih kolega, poznanika, vršnjaka, koji više nisu među nama, razmišljam i o nama, koji ćemo im se jednog dana pridružiti.
Kada? Srećom ne znamo!
Godine prolaze, mnogo brže nego bismo htjeli, starost se približava, s njome bolest, nemoć i samoća.
Gledam to svakodnevno, gledajući svoju majku, koja je ovih dana u krugu obitelji proslavila 90. rođendan. Prijatelja više nema!
Jedna je od rijetkih, koja ima punu pažnju djece i unuka, ali bolest, nemoć i samoću nitko i ništa ne može spriječiti.
Takva nam je sudbina!
Slušajući prošli mjesec radio prilog o Tinu Ujeviću i stihove njegove pjesme «Svakidašnja jadikovka» doživjela sam ju bliskom, iako u njoj pjesnik govori o sebi u svojim mladim, boemskim, burnim ali usamljenim godinama, potpuno različitim mojim dosadašnjima.
Pjesmu sam uvijek voljela, osjetila sam potrebu da ju napišem upravo ovakvu kakvu sam ju sada sebi interpretirala, koristeći njegove poznate stihove uz moju manju ali bitnu izmjenu.
Šaljem ju i vama, ne da potonemo u onome o čemu pjesma govori, već potićemo sebe da osvijestimo i uživamo u svakom lijepom trenutku.
Moramo!
Mnogo ih je manje pred nama nego ih je za nama.
Možemo i mijenjati, sebe, ako ne možemo druge!
PJESMA «ODLAZEĆIH» LJUDI
Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti još mlad, a biti star!
I biti slab i nemoćan,
I sam i bolestan,
I nemiran i očajan.
Bez sjaja zvijezda udesa
Što sijaše nad kolijevkom
S dugama i varkama.
I sjećati se mladosti i ljubavi,
I pobjeda i lovora i darova.
A kosti su sad umorne
I duša mu je žalosna,
I nigdje plamena na rukama.
I sam samcat putuje,
Pod zatvorenom plaveti,
Pred zamračenom pučinom,
I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša.
Na kraju puta je svoga!
I moćna riječ mu treba,
I ljubav i utjeha.
Jer mu je teško biti slab,
Jer mu je teško biti sam,
No teško je, najteže biti još mlad,
A biti star!
Pozdrav svima.
Nataša
Labels: natasa
posted by co | 2:27 PM
3 Comments:
Natasa zaista lijepo pise i a osjecanja se mogu osjetiti iza svake rijeci. Svi mi koji polako brojimo srebrene zice na glavi svjedoci smo odlazaka nama dragih osoba a bogme i onih za koje nemamo lijepih rijeci. Moja punica,Minkina mama, koja zivi sa nama, puni u Oktobru 92 -u godinu i nazalost pretvorila se u veliko djete. Kada se sjetim prvog susreta sa njom dok sam se udvarao njenoj kcerki to je bila bistra,dotjerana, izuzetno uredna i veliki cistunac u kuci a da ne spominjem njene specijalitete koje je tako znalacki pripreemala. Danas se brinemo o njoj i nastojimo da vratimo dio duga koji imamo prema njoj a i da joj omogucima da provede preostale dane okruzena nasom paznjom.
Ja izgubih roditelje brata,zeta, mnoge poznanike i ponekog prijatelja, ali najjace na mene je djelovao odlazak moga dragoga Hede-Pase kolege sa kojim je i Natasa radila. Jedna plemenita licnost, kvalitetan inzinjer i nadasve moj prijatelj koji mi je znacio vise od pojma brata. Danas ostaje da razmisljam o svim trenucima koje smo zajedno proveli,od ljetovanja, izleta, podizanja nase djece i druzenja kod kuce i u kafani, koju smo od miloste zvali bibliotekom (library). Ta sjecanja pomazu mi da savladam usamljenost koju nosi nova domovina i godine koje lete i taloze se na ledja. U svakom slucaju Natasa je ostavila traga u profesiji, druzenju sa kvalitetnim ljudima, porodici i nadahnutim pricama protkanim divnim slikama krajeva i ljudi koje je vidjela. Uvjek mi je zadovoljstvo procitati njena sjecanja ili price vezane za krajeve koje spomenuh.
Pozdrav Aljosa
Teško i bolno je svakodnevno biti svjedokom promjena, koje godine donose našim roditeljima. Bez obzira na sve teškoće kroz koje prolaze, možemo reći da su sretni jer imaju nas.
Iz godine u godinu skupljamo i osvješćujemo sjećanja, što ih imamo više i ako su brojnija ona lijepa, možemo reći da smo sretni ljudi.
Sjećanja vezana uz Pašu su lijepa, topla. Bio je dobar, pošten čovjek, uvijek spreman pomoći.
Prije par dana šetam s prijateljicom centrom Zagreba, uživam u lijepom sunčanom danu, ljepoti grada i živosti na ulicama i trgovima.
Iznenada prijateljica kaže kako se pita dali bi se željela vratite u mladenačke godine. Kao da sam očekivala takve riječi, nisam pričekala da kaže što misli o tome, već je iz mene izletjelo – Nikad nisam poželjela vratiti se u godine mladosti, niti u najljepše godine zrelosti. Sretni su što ne znaju što ih sve čeka. Ne bih željela to iznova prolaziti.
Željela bih jedino da mi ovih nekoliko godina od umirovljenja prolaze sporije. Ništa drugo! Kako nije moguće, ne treba se to ni pitati!
Sjećanjima se rado vraćam, bilo ih je puno lijepih, ali ovo su godine u kojima sam najviše svoja, s mnogo različitih izazova, trenutno dosta okrenuta svojoj nutrini. Zadovoljna sam tim istraživanjima i često ugodno iznenađena onim što otkrivam.
Pozdrav tebi Aljoša i obitelji,
Nataša
Sto se mene tice moja mladost i nije bila narocita. Osim jedne tadasnje velike ljubavi, sada u zrelim godinama mi je ljepse. Vjerujem da duboka starost nije ugodna ali nije sve tako crno-bijelo, sve ima prednosti ako covjek zadrzi nesto zdravlja
Post a Comment
<< Home