Bez naslova

Od 24. juna sam u Šibeniku, sa malim prekidom od nekoliko dana u Sarajevu.

Prvi gost je bio Sejo sa suprugom Filin. Bilo je to vrijeme neprestanih sjećanja na naše živote u proteklih pedesetak godina. Sejo nije puno boravio u Banjaluci jer je prva supruga bila Dalmatinka iz Rastovca iznad Trogira. Gradila se kuća za sina i budućnost, pa su naši roditelji imali razumijevanja za kratke susrete. Mislim da nisu pokazivali žalost zbog toga a ja sada kao majka djece koja ne žive u istom gradu sa roditeljima mislim da im nije bilo lako. Mnogo stvari mu je ostalo nepoznato.

Mislim poslije Melihinog odlaska tuga nam je jednaka. Nekako smrt roditelja ako ide redosljedom i srećom da sam mogla da do zadnjeg dana i jednom i drugom pružim sve što se moglo živeći na 320 km udaljenosti. I Meliha isto tako.
Medjutim, čitajući tvoj prilog "Na Paprikovcu" ja se nikako ne mogu osloboditi misli o Melihinom odlasku. Toliko je vjerovala doktorima , vjerovatno polazeći od sebe, da je u svom poslu bila odgovorna i stručna. a danas nepotizam, stranačka pripadnost i korupcija na fakultetima, dovelo je zdravstvo na svim prostorima bivše domovine pod jedan status "loše, lošije, najlošije". Nedostatak sredstava, instrumenata, lijekova i posebno stručnosti, uz ambicije sultanije, je stanje u kojem samo želiš da ne tražiš pomoć od njih. 

Prije dvije godine umro je Vicin dobar prijatelj Kozličić. Bio je u penziji, žena mu je bila Zadrankama, i nakon krvarenja čira, pet sati čekanja u čekaonici neke bolnice, završilo je tragično. Bio je vrhunski vojni doktor u Doboju, jedan od najboljih dijagnostičara u bivšoj domovini. Davao im je neka savjete i predstavio se kao doktor iz Sarajeva i mozda je to bila greška. Ti si Co imao sreću da je taj mladi doktor radio u Americi pa je u njegovoj glavi ostalo pozitivnog odnosa prema struci. Jadna ti pura da te se dočepao neki "tatin sin ili kći" .

Drago mi je da si postavio ovaj prilog, jer o prošlosti nema više smisla bilo šta pisati, jer nema nikakvog efekta ni koristi. Ovaj prilog je jedan segment, odlično napisan iz naše Sadašnjosti. A budućnost ?????????????? Ništa se neće promjeniti sa ovim političarima i ludim narodima.

Ovaj prilog sam nazvala ovako, jer je pun raznih dogadjaja. Poslije Seje su došli Frane i Zana sa Dorijanom. Jednu nedelju smo bili svi zajedno jer je stigla i Zlatkova porodica. Dani su bili burni, veseli i stalna angažovanost. Svaki dan sam mislila da se javim, ali kad bi god ostajala sama, misli bi mi okupirale zadnji Melihinih dani. Kad bi smo bili ovde uvijek bi se čule telefonom i prepričavale dogadjaje sa ovom našom djecom koja su malo ovde. To mi fali, ne mogu se tome oduprijeti i pored svih dobronamjernih savjeta od mnogih da moram. Danas smo sami. Ispračajući ih na splitski aerodrom imali smo vremena izmedju dva leta otići do Čiova, do Melihine velike prijateljice Aide Ibrišagić. Razgovor s njom i ljepota njenog stana, puna njenih ličnih kreacija . Vjerovatno gen od njenog rahmetli oca,  najpoznatijeg banjalučkog fotografa. 

Drugs prilog is Doma kulturne me obradovao, Prvo što stara gradska raja nikad neće promjeniti svoje svjetonazore i svoju  kulturne navike. Prilikom odlaska u Banjaluku na dženazu moje Amire Redžić, navratila sam kod Enise bliske rodice. Saznala sam da je bila na operaciji, bila je u fazi liječenja. Dan sam provela sa njenim kanjigam i pjesmama. Ponijela sam dosta materijala za blog. Odlaskom za Šibenik to se prolongiralo. Drago mi je da sam je vidjela i da mi dobro izgleda. Čita blog pa je pozdravaljam. 

Ovaj roaming sa Hrvatskom je nemilosrdan.

Ovo isto važi i za Peru Kolarevića. Nije se puno promjenio. Veliki pozdrav i za njega.

Sa Sašom i Kresom sam se čula i vidjela preko Skype. Zeza me IPod.

Pozdrav Saima