Optimistictrees

Prije par nedelja sam napisao par riječi o dva momka koja su se zaputila u veliku avaturu. Nikola, drugar mog Davora iz osnovne škole Esad Midžić i njegov kolega Antej, momak iz Sarajeva, odlučili da biciklom pređu Sjevernu Ameriku od istočne do zapadne obale.

Gledajući ih to veče dok smo pričali uz večeru i piće, slušajući o njihovim zdravstvenim problemima (Nikoli je jedno koljeno bilo dobro oteklo a Antej gotovo nije mogao sjediti zbog bolova u kičmi), bio sam siguran da neće daleko stići. Mislio sam: možda će izdržati još dan-dva i to će biti kraj. Naći će nakakav lijep razlog za odustajanje i vratiti se tamo odakle su pošli. Naravno, avionom.

Međutim, grdno sam se prevario. Momci su uporni, izvještaji o njihovoj velikoj avanturi su stizali svaki dan-dva, gurali su prema cilju. Stotine milja su ostajali iza njih, bez obzira što su ih, pored bolova koje su trpjeli, čekale i druge neprijatnosti. Odmah poslije Pittsburgha ih je dočekalo veliko nevrijeme s jakom kišom i grmljavinom a to je ovdje daleko gore od onoga što smo mi nekada imali u našem kraju. Klima u središnjem dijelu USA je veoma neprijatna, često s velikim vrućinama, vlagom i nevremenima koja ne rijetko donose tornada. Daljine između naseljenih mjesta su mnogo veće a i svijeta ima svakakvog. Da ne spominjem razne životinje na koje su naši hrabri momci mogli slučajno naletiti, tražeći mjesto gdje će razapeti svoj mali šator. U ono naše vrijeme u bivšoj Jugi si mogao zanoćiti u sred šume bez velike brige a ovdje nikada ne znaš šta te čeka i na koga možeš naletiti. Istina, ima i ovdje svijeta koji hoće pomoći ali ima dosta i onih kojima namjere nisu poštene.

Ako je suditi po zadnjim „izvještajima“, naši momci su blizu konačnog cilja. Još malo i pred njima će se zaplaviti Pacifik i njihovoj velikoj avaturi će biti kraj. Ostvarit će nešto što je uspjelo samo rijetkima. Preći će Ameriku koristeći samo snagu svojih mišića i ogromnu volju da ostvare nešto čega će se sjećati cijelog života. I o čemu će jednog dana pričati svojoj djeci i unucima.

Nikola i Antej zaslužuju naše veliko poštovanje i divljenje jer će ostvariti nešto o čemu mnogi od nas ne smiju ni pomisliti. I zato, bravo momci! Svaka čast! Pokazali ste da ste ljudi od riječi i da vas sve nedaće koje su vas putem proganjale nisu mogle spriječiti da ostvarite cilj koji ste pred sebe postavili. Pred vama je svijetla budućnost jer ono što ste vi ostvarili mogu samo odabrani.

Za prilog sam ukrao nekoliko fotografija sa stranice na kojoj ekipa koja je dio ovog velikog poduhvata objavljuje „izvještaje“ koje im Nikola i Antej šalju. Nadam se da mi neće zamjeriti.