U Beču
Opet
zahvaljujući ovom blogu, još jedno prijateljstvo. Obnovljeno nakon više od 50 godina.
Moja sestra
Meliha je još od osmogodišnje škole, tj od razrednika Lojze Čurića ušla u
svijet umjetnosti tj. slikarstva.Banjalučki umjetnici, većinom slikari početnici ali i danas cjenjeniji i
priznati: pored Lojze, Bekir Misirlić, Enver Štaljo, Josip Granić, Duško
Simić bili su neumorni u druženjima, polemikama i smislom za humor. Ja sam često
kao mladja sestra imala pravo na duži izlazak sa Melihom ali nisam baš uživala
u tom okruženju. Draže mi je bilo biti na korzu.
Jocko je
imao bliskog rodjaka u Austriji koji je dolazio svakog ljeta u Banja Luku .
Obzirom da nije nikog poznavao, Meliha i Jocko su organizovali da se upoznamo i
druženje provodimo na korzu i kinima. On nije baš najbolje znao naš
jezik, a ja sam u školi bila dobra iz njemačkog. Druženje smo nastavili
dopisivanjem. Ja sam njemu pisala na njemačkom on meni na našem, a u svakom
slijedećem pismu smo sve nepravilnosti jedno drugom ispravljali. Mislim da sam
tada naučila mnogo više nego u školi. Za vrijeme Olimpijade sam ispred firme
radila mjesec dana u Press centru zahvaljujući znanju jezika.
Oskarova i Gitina kuća u Beču |
Kad sam došla u Sarajevo nisam nastavila kontakt, posao, kuća, djete, odlazak u BanjaLuku zbog brige o roditeljima, počinjao je novi život
.
Onda se na
blogu pojavio komentar da li je Rak Saima možda Saima Husedjinović.
Oskar se raspitivao za mene, znao je da sam u Sarajevu, i želio da me pronadje za vrijeme rata, a i poslije. Da ne dužim pomogao mu je Sejo Bahtijarević i blog.
Uspostavili
smo kontakt mejlovima a susreli u Banja Luci. Prije dvije godine su došli
u Sarajevo.
Ima krasnu
suprugu Gitu, nevjerovatan život, on je obišao čitav svijet, mnogo na motoru
sam a mnogo i sa Gitom u kombiju koji je sam napravio kao pokretnu kuću.
Prošle
godine smo pristali da im dodjemo u posjet u maju ove godine jer je tad njihov
slobodan termin.
Dogadjaji
nisu išli na ruku, smrt moje sestre i bezvoljnost nisu mi omogućavali nikakvu
pokretačku energiju. Ali Oskarovi i Gitini pozivi, njihova upornost , da upravo
tada moramo doći, da izidjemo iz svega što je bilo ružno i tužno. Tako smo i uradili.
Pogled na Beč s vidikovca |
Doček, trud i njihovo gostoprimstvo je nešto što nam se odavno nije desilo. Pričama, uspomenama nije bilo kraja. Mislila sam da sam zaboravila njemački, jer ga godinama nisam koristila. Medjutim sa Gitom sam se ispričala, obnovila dosta i imale smo raznih tema.
Toliko je dogadja, obilazaka i upoznavanja Beča u kojem nismo nikad bili. Još uvijek se nisu slegli svi dogadjaji, materijala za pisanje mnogo, nadam se da će "nadoći inspiracija".
Neko je jednom rekao da je najvrijedniji antikvitet stari prijatelj.
Pozdrav
Saima
Labels: saim
0 Comments:
Post a Comment
<< Home