Vraćam se Zagrebe tebi

iz knjige koja se piše...

Prostrana Škoda Oktavija s izbjeglicama iz Banjaluke žuri put Zagreba. Banjaluka, čini mi se, zauvijek ostaje iza nas. Ne razmišljam da li ćemo se u nju ikada vratiti. Pred nama su dani puni neizvjesnosti, ne znamo šta nas čeka sutra iako smo prije polaska pravili neke planove. Čak sam s grupom radnih kolega inžinjera iz Profesionale, koji su se također spremali da napuste Banjaluku, dogovarao kako ćemo stečeno znanje i iskustvo iskorsititi da u Hrvatskoj otvorimo firmu i nastavimo tamo gdje nas je rat zatekao. Posjedovali smo specifična znanja koja su nam davala prednost u odnosu na druge koji su cijeli radni vijek proveli na rukovodećim mjestima, zanemarujući struku za dobro plaćene poslove šefova i direktora. Potajno sam se nadao da će naši planovi, koje smo kovali okupljajući se u danima kada nas je većina ostala bez posla, uroditi plodom i da ćemo, planirali smo, negdje u Istri stacionirati našu malu firmu koja bi nam trebala omogućiti da zaradimo za jedan normalan život. Bili smo u svojim najboljim godinama i još puno smo mogli dati od sebe, samo da nam se ukaže prilika. Znali smo da to neće biti lako ostvariti ali smo ipak bili puni optimizma. Kao da nas događaji u rodnom gradu nisu opametili već smo i dalje vjerovali da su dovoljne naše poštene namjere i želja da nešto uradimo. Niko od nas nije pomišljao da smo, odlazeći iz našeg grada, postali izbjeglice i da nas kao takve čekaju razna iznenađenja. Kao da smo zaboravili da živimo u ratno doba u kojem niko ne može predvidjeti šta će se desiti sutra.

Dok se auto približavao cilju našeg putovanja, sjetih se svog djetinjstva i mladosti kada sam često putovao u beli Zagreb grad. Kada bi brzi vlak Banjaluka – Zagreb ulazio na Glavni kolodvor u ušima bi mi  odzvanjale riječi popularne pjesma Ive Robića, „Vraćam se Zagrebe tebi“. Bio sam još osmoškolac kada su me moji roditelji samog slali u posjetu starijoj braći koji su u to doba studirali na zagrebačkom univerzitetu. Smjestio bih se u kupe vlaka i nikuda se ne bih mrdao sve dok vlak ne bi stao na Glavnom kolodvoru. A tamo bi me čekao stariji brat Ivo koji bi me poveo u svoju podstanarsku sobu. One godine kada su braća Ivo i Jure pošli na fakultet, smještaj su našli kod prijatelja naših roditelja koji su nešto ranije postali stanovnici glavnog grada Hrvatske. Bračni par Dapčević su jedne godine odlučili da ostave Banjaluku i presele se u Zagreb. Kupili su kuću u Mrežničkoj ulici, maloj, slijepoj ulici smještenoj između Koturaške ceste i ulici Socijalističke revolucije, ne tako daleko od Glavnog kolodvora. Dabac, kako ga je moj otac zvao, je bio mašinovođa kao moj otac pa se, kao što je to u to doba bio običaj s onima koji su radili na željeznici, odlučio na kupovinu kuće koja mu je bila blizu posla. Tako sam već od malih nogu posjećivao Zagreb, grad koji je u odnosu na Banjaluku bio velegrad. Braća su me vodala na mnoga mjesta i već nakon par posjeta sam se usuđivao lutati ulicama velikog grada, bez straha da bih se mogao izgubiti.

Zagreb sam još bolje upoznao kada su i sestre Nada i Mira otišle na studije. Stanujući u raznim dijelovima grada (Basarićekovoj na Gornjem gradu, Jurišićevoj, u strogom centru grada, u sobici iz koje se mogao vidjeti toranj katedrale, studentskom domu Mođe Pijade na Trgu palih boraca...), moje poznavanje se proširivalo i u Zagrebu sam se osjećao kao kod kuće. Čak je jedno vrijeme postojala mogućnost da se i moja familija preseli u Zagreb jer je u jednom trenutku četvoro djece tamo studiralo. Ocu i majci se činilo logičnim da se svi preselimo i da bi to bilo jeftinije nego plaćati podstanarski smještaj za četvero studenata. Otac bi bez problema mogao dobiti posao na željeznici, jedino bi teže bilo naći kuću s okućnicom gdje bi se mogao napraviti povrtnjak kao što smo to imali na Predgrađu. A povrtnjak nam je bio neophodan jer se od jedne željezničarske plaće teško živjelo. Šta je bio razlog da se od plana odustane ne znam.

Kasnije, kada je katastrofalni zemljotres pogodio Banjaluku, budući zet Marko mi je nudio da se prebacim na zagrebački Elektrotehnički fakultet, obećavajući da će srediti sve potrebne papire i da će mi obezbijediti smještaj u jednom od studentskih domova. Obećao je da će isto učiniti i za nekolicinu mojih najboljih prijatelja s fakulteta tako da mi odlazak iz rodnog grada ne bi teško pao. U zadnjem trenutku sam odustao od preselenja jer mi je bilo žao ostaviti Banjaluku, korzo, banjalučku raju i muziku kojom sam se tih godina bavio. Ostao sam u Banjaluci da bih sada iz nje bio protjeran kao i mnogi drugi kojih su se nastojali riješiti po svaku cijenu, sve u cilju stvaranja čiste etničke teritorije u kojoj nepodobni ne bi mogli biti remetilački faktor.

I danas mi, u Oktaviji, kada sam ugledao obrise grada, u glavi zazvučaše ti isti stihovi: „Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save, vraćam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare...“, ali nekako drugačije, manje veselo, jer moj dolazak u Zagreb nije bio samo na kratko, na par dana. Misli da možda zauvijek odlazim iz rodnog grada su mutile sreću te popularne pjesme. Vozili smo autoputom kroz grad i produžili dalje prema Ljubljani, žureći prema predgarđu grada, naselju Ježdovec, za kojeg nisam čuo sve do ovih ratnih dana. A prvi mi ga je spomenuo Stevo Dodoš, Srbin, s kojim je sestra zamijenila svoju kuću na Predgrađu. Stevo je Hrvatsku napustio kada je krenula pobuna Srba u Krajini, vrativši se u svoje selu negdje u blizini Kostajnice. O naselju i kući mi je pričao kada je par puta svratio u našu porodičnu kuću dolazeći u Banjaluku da sredi papire o zamjeni u opštini.  U razgovorima mi se hvalio kako se radi o naselju u kojem uglavnom žive privatnici, kako je njegova kuća novogradnja na sprat, kako ju je napravio zajedno s bratom koji je vlasnik prizemlja. Njegov stan je  na spratu, govorio je, uz nedovršeno poptkrovlje koje se može adaptirati u još jedan stan. Hvalio je svoju kuću, stavljajući nam do znanja da se radi o objektu mnogo vrijednijim od sestrine kuće u Majstorića ulici. A sestrina kuća je imala predulaz u kojem se kuvalo ljeti, hodnik, kuhinju, dnevni boravak i dvije spavaće sobe. Pored lijepo ograđenog dvorišta imala je i poveći povrtnjak. Slušajući Stevu, u glavi sam si stvorio sliku o lijepoj kući i lijepom naselju u kojem se sestra sa sinom skrasila.

Dok smo se približavali cilju našeg puta, razgovor se okrenu k našem budućem mjestu boravka.

„Kako je u novoj kući?“ upitah Draška, želeći da saznam nešto više o samoj kući i naselju.

„Šuti, bolje da ti ne pričam. Naselje je podaleko od Zagreba, do Trešnjevke nam treba najmanje pola sata autobusom. Kuća je u blizini vještačkih jezera nastalih vađenjem šljunka pa se zbog ustajale vode ljeti ne može živjeti od komaraca. Kuća nema čiste papire jer čovjek s kojim smo izvršili zamjenu nije rasčistio vlasničke odnose s bratom. Sada imamo problema sa okućnicom za koju nam je bilo rečeno da pripada njemu. Kako će se spor na kraju završiti, ne znam. Za sada smo tu pa šta bude, bude. A Imali smo i puno problema dok smo se uselili u kuću. U njoj su se nalazile neke izbjeglice iz Bosne koje su stan gotovo potpuno devastirale. Čak su tokom zime vadile i ložile parket tako da u većem dijelu stana nema nikakvog poda. Naselje nema gradski vodovod već koristimo hidrofor koji smo morali nekoliko puta popravljati jer se stalno kvari. Stolarija je bila jako loša pa sam morao mijenjati prozore, a i s vratima je isti slučaj. Srećom, moji iz firme su mi pomogli pa je situacija sada malo bolja.“

„Kada smo uselili, nismo imali nikakvog namještaja dok nam ti nisi poslao naš namještaj preko Karitasa. Sada je malo lakše, iako nam je tijesno. Jelena i ja smo se smestili u jednu sobu a mama, Sanja u drugu. Kod nas je i Ana iz Mostara tako da i ona spava u maminoj sobi. I vi ćete spavati u istoj sobi. Sastavili smo onaj krevet na sprat što si pravio za Davora i Sanju. Ma, smjestit ćemo se već nekako, glavno je da ste se vi izvukli.“

Na njegove riječi nisam ništa odgovorio. Znao sam da nam neće biti lako ali glavno je da imamo krov nad glavom. Ljeto je, većinu vremena ćemo provoditi na vani a za spavanje ćemo se već nekako snaći. Sjetih se one narodne: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Nadao sam se da kod sestre nećemo ostati dugo. Čim nađemo bilo kakav posao probat ćemo da si nađeno vlastiti smještaj. Nisam razmišljao da je Zagreb pun izbjeglica iz Bosne a da se u njega slilo i puno naroda iz okupiranih dijelova Hrvatske. Trebalo je za sav taj svijet naći smještaj. Mi smo imali sreću da smo imali krov nad glavom, makar se morali stiskati u jednoj sobi. Sestra i Draško su nam otvorili vrata svog novog doma i to je za nas bila ogromna pomoć. Nisam mogao ni pomisliti šta bi sa nama bilo da nismo imali njih. Srećom, sestra je uspjela zamijeniti kuću a to je već bila velika stvar. Mnogi su se morali snalaziti bez pomoći familije a mi smo išli na sigurno. Kako god da nam bude bit će bolje nego da smo ostali u Banjaluci. U njoj za nas nije bilo budućnosti.

Kroz priču primijetih da siđosmo s autoputa, skrenusmo lijevo na nadvožnjak i nakon petstotinjak metara skrenusmo lijevo u ulicu koja se vraćala prema autoputu po pravim uglom. Nakon stotinjak metara auto se zaustavi ispred kuće na sprat, bez fasade, s kosim krovom pokrivenim salonitom ispod koga se smjestilo potkrovlje s prozorom na kojem je umjesto stakla bio zategnut najlon. Dvorište nije imalo ogradu a kratka staza posuta šljunkom je vodila do otvorenih betonskih stepenica na desnoj strani kuće koje su vodile na sprat.

„Tu smo!“ reče Draško.

Auto samo što je stao a na vrhu stepenica se pojavi sestra. Čekala nas je.

 „Hvala bogu da ste stigli!“ reče glasno, plačući i smijući se istovremeno, silazeći niz stepenice raširenih ruku. Znao sam da je bila zabrinuta zbog nas jer je i sama imala problema prilikom izlaska iz grada. Uspjela je izići tek iz trećeg pokušaja. Do njih su stizale uznemiravajuće vijesti iz Banjaluke koja se, zadnjih par godina, činila udaljena hiljadama kilometara od Zagreba. Znala je o stalnim provokacijama, noćnim eksplozijama, hapšenjima, mobilizacijama, nestašicama struje i vode, neimanju osnovnih životnih potreba. Brinula se za nas i bila je presrećna kada nas je ugledala kako se izvlačimo iz auta. Bili smo tu, na sigurnom. Sve ostalo je za nju sada bilo manje važno.

Kuća u Ježdovcu 2001. godine.
Fasada je nabačena, stolarija i krov promijenjeni a u
potkrovlju je napravljen još jedan stan
s balkonom prema ulici

Nakon što smo se izljubili i izpozdravljali, uputišmo se stepenicama u naš novi dom vukući torbe u kojima je bilo nešto stvari za prvih par dana. Uđosmo u uski hodnik iz kojeg su vodila vrata u dvije sobe, kuhinju s trpezarijom, kupaonu s WC-om i stepenice za potkrovlje. Dio hodnika je bio prekriven stazom koja je djelimično pokrivala goli beton. Na zidu s lijeve strane prepoznah ogledalo koje sam sam napravio još kada smo stanovali u potkrovlju u porodičnoj kući na Predgrađu. Ubacismo stvari u prvu sobu s lijeve strane koja je bila prepuna namještaja. Odmah iza vrata je bio smješten dječiji krevet na sprat koji sam također sam napravio. Na polici s lijeve strane su bile poredane knjige koje sam godinama kupovao i sakupljao, moja mala biblioteka koju sam stvarao još od srednjoškolskih dana. Bilo je tu još pokoja stvar iz našeg stana koje smo poslali uz pomoć Karitasa. Većina je bila smještena u potkrovlju, zajedno sa stvarima naših prijatelja Kušmića i kumova Aide i Ferida.

Nakon što smo smjestili torbe, okupismo se svi u kuhinji u kojem je bio smješten omanji trpezarijski stol. Bilo nas je puno a mjesta malo ali nije nam to smetalo. Uspjeli smo se nekako nagurati oko stola jer je sestra spremila ručak. Znala je da ćemo biti gladni i sve je već bilo spremno: domaća juha, pečeno pile s pečenim kropmirom, zelena salata, domaći kruh. Pivo i vino. I domaća šljiva za početak. Nije loše za prvi izbjeglički obrok. Jeli smo, pomalo cugali, pričali. Puno se toga dogodilo od kada je sestra napustila Banjaluku a Draška nismo vidjeli još duže jer se u grad nije vraćao od kada su počeli nemiri u Hrvatskoj. Bio je na završnoj godini arhitekture i te prve ratne godine je diplomirao i dobio posao.

Nakon završenog ručka djeca su otišla u sobu a mi stari smo ostali u trpezriji nastavljajući razgovor. Pričalo se o svemu. O problemima koje su sestra i nećak imali oko kuće, o preživljavanju uz malu Draškovu plaću pripravnika poslije završenog fakulteta, o ogromnom naporu kojim su namještaj iz tri stana uznijeli uz uske stepenice u nezavršeno potkrovlje, o našem preživljavanju u Banjaluci, o borbi da pomognemo bolesnoj majci u nemogućim uvjetima bez ikakve medicinske pomoći, o problemima djece u školi... Tema je bilo na pretek jer dogodilo se toliko toga da bi nam trebalo nekoliko dana da ispričamo samo mali dio.

Približavale se ponoć i trebalo je ići na spavanje. Dan je bio topal, prilično sparan. Djeca su već pozaspala. Davor i Sanja su spavali dubokim snom kada smo se uvukli u sobu. Sestra nam je raspremila ležaj na jednom od kauča koji su ubacili u sobu pored kreveta na kojem su spavale ona i unuka. Ana, srećom, nije bila tu, inače za nju ne bi bilo mjesta.

Uvukli smo se u krevet pokušavajući zaspati pored otvorenog prozora jer je sparina bila velika. Otvoren prozor je bio od male pomoći a uz to, kroz zavjese su se uvlačili komarci koji su situaciju činili još gorom. A bili smo umorni i trebalo nam je sna. A on nije dolazio na oči. Sparina, zvuk komarca koji iz tame zapara tišinu noći, uzbuđenje od puta, neizvjesnost šta nas čeka sutra, sve se to skupilo odjednom i nismo mogli zaspati. Dugo smo se prevrtali pokušavajući da nađem najbolji položaj. Zaspao sam tek pred jutro.

Kada sam se ujutro probudio većina ukućana je već bila budna. Nera i sestra su već popile kavu na balkonu, uživajući u svježini jutra. Djeca su se igrala na malom travnjaku ispred kuće. Draško je otišao na posao a Jelena se muvala po kuhinji. Počeo je naš prvi izbjeglički dan.

Prvi dan je prošao brzo. Nastavili smo s pričom. Tema je bilo na pretek. A trebalo se pripremiti i za život u novoj sredini. U nju smo stigli kao izbjeglice i morali smo ozvaničiti svoj status. Sestra se pobrinula da nas drži site a Nera i ja smo proveli dosta vremena u potkrovlju, prevrčući po našim stvarima, tražeći šta bi nam moglo pomoći da nam boravak bude ugodniji. Kuća je bila pokrivena samo salonitom tako da je u potkorvlju bilo prilično vruće. Srećom, u potkorvlju su se na dvije dume nalazila dva prozora sa zategnutim najlonom umjesto stakla koja smo širom otvorili i tako napravili propuh koji nam je pomogao da lakše uradimo ono što smo morali. U jednom trenutku Nera reče.

„Znaš šta? Zašto mi ne bismo spavali u potkrovlju? Vrijeme je lijepo, toplo je, biće nam bolje nego u pretrpanoj, sparnoj, sobi, na malom kauču. Ako presložimo neke stvari možemo napraviti mjesto za naš krevet i tu spavati. Tokom dana možemo otvoriti oba prozora tako da će biti dovoljno propuha da se prostor previše ne ugrije a po noći, kada se salonit ohladi, bit će mnogo prijatnije nego u sobi. A i njima će biti lakše“.

Ideja mi se svidjela. Potkrovlje je bilo prenatrpano stvarima ali, uz malo napora, mogli smo osloboditi prostor u kojem bismo postavili naš krevet. U potkorvlju je bila sijalica koja se palila i gasila na početku stepenica koje su vodila u potkrovlje tako da ne bismo imali problema kada uveče idemo na spavanje. A gasiti je možemo tako da je jednostavno izvrnemo iz grla.

Siđosmo do kuhinje i rekosmo sestri šta smo planirali da uradimo. U prvom momentu nas je pokušala odvratiti od namjere, govoreći da se možemo nekako stisnuti u sobi, da će nam u potkovlju tokom noći biti hladno, da u potkrovlju nema prostora gdje bi mogli smjestiti krevet ali kada je shvatila da od namjere nećemo odustati, složi se. Nera i ja se vratismo u potkrovlje da počnemo sa ostvarivanjem našeg plana. Potkrovlje je zaista bilo pretrpano stvarima jer je svaki kutak bio iskorišten da se smjesti namještaj iz tri dvosobna stana. Ali, bili smo uporni. Slagali smo stvari jednu na drugu, ubacivali manje komade u veće. U blizini prozora okrenutog ulici napravili smo dovoljno prostora da smjestimo naš krevet. Do njega smo napravili uski prolaz između namješaja, dovoljno širok da se možemo provući do kreveta kada uveče pođemo na spavanje. A sijalica nam je bila upravo nad krevetom tako da smo uveče čak mogli čitati ako nam se čitalo. Uz stranu kreveta, onu nasuprot jastucima, smo na komad namještaja postavili televizor. Samo nam je trebala utičnica i uveče bi mogli gledati i TV program. Nadali smo se da će nam Draško nabaviti produžni kabl s utičnicom kako bi svoj naum mogli u potpunosti ostvariti. Tako i bi. Draško je imao kabl koji je koristio tokom mnogobrojnih radova u kući. Utakao ga je u utičnicu u hodniku, a bio je dovoljno dugačak da dosegne do mjesta gdje je bio televizor. Tako smo sada imali sve: krevet, televizor, svjetlo. Naš projekt je uspješno priveden kraju. Imali smo mjesto gdje smo mogli spavati, oslobađajući životni prostor ostalim ukućanima. Svima nam je trebalo biti lakše.

Dan je prošao brzo i nad Ježdovcem se spustila još jedna topla noć. Nakon što je na nas došao red na kupaonicu (u kući nas je bilo osmoro i kupaona je bila često zauzeta), bili smo spremni za našu prvu noć u potkrovlju. Sve je prošlo mnogo bolje nego što smo očekivali. U potkrovlju je bilo prijatnije nego u sobi, a po prvi put smo poslije dugo vremena gledali televiziju do kasno u noć. Zaspali smo bez problema, polako se privikavajući na novi život. Sutra nas je čekao novi dan, dan pun obaveza jer pred nama je bilo puno aktivnosti vezanih za naš status. Trebali smo se prijaviti u kancelariju za izbjeglice u blizini Glavnog kolodvora kako bi i na taj način bili zvanično registrirani kao izbjeglice iz Bosne u novoj državi koja je sve do nedavno bila dio naše domovine. Na taj način ćemo se pridružiti velikoj familiji gubitnika koji pokušavaju da započnu novi život daleko od svojih domova. A jedina krivica im je što nose krivo ime ili vjeruju u krivog boga.