Još malo iz Banjaluke
Još prije rata iznad tržnice bila je prodavnice "Slavija" raznih kućnih potrepština. Uvijek sam voljela ući i uvijek nadjem
neke korisne sitnice za kuću.
To se dešavalo i svaki put kad sam dolazila poslije rata. Mislim da sam jednom
i pokazala vještinu radnica koje rade na pakovanju poklona. Od najmanjeg do
najvećeg poklona, svaki je bio pravo umjetničko djelo. Sad zadnji put sam kupila
tri zdjele za sitne kolače za prijatelje u Beču i rodbinu iz Šibenika. U priči
s njima rekla sam da odu na zapad, da bi ono što rade bilo dobro nagrađeno. One kažu da
ih već par godina zovu neki privatnici u Beograd ali da njima ne pada napamet
da odu iz svog rodnog grada. Uz prilog postavljam i ove dvije rukotvorine žena
zlatnih ruku i šaljem čestitke gazdi, ko je da je, jer je sve uračunato u cijenu a cijene su vrlo prihvatljive.
Poslije toga smo sjeli u kafić iznad tržnice. Gosti smo bili samo Vice i ja i još dva mladića. Zgodni, uredni i komunikativni. Na Vicino pitanje koliko sad žena u Banjaluci dolazi na jednog muškarca, jedan odgovori da neko ima 14 a ja ni jednu. Onda ja kažem da je problem do njih. I kažem da je Vice došao poslije zemljotresa u Banjaluku. Kad smo se upoznali, bio je jako uporan. Ja mu kažem da ćemo se vidjeti za dva dana a on sutradan u 15 sati pred kapijm "Rudi Čajevca" i tako svaki dan. Tako i vi trebate biti uporni.
I onda
najsimpatičnije što sam čula od jednog.
"Bio bih ja uporan kad bi našao curu u tvornici i da izlazi u to vrijeme. Ovde je u to vrijeme tek prva cigaret pauza, ako puši." Onda su rekli da su budući nezaposlenici jer su sad studenti. Bilo je ugodno, jer niti su oni nas pitali ko smo, niti mi njih.
Poslije šetnje kroz grad prošli smo kroz neki prolaz od džamije do fakulteta i vidjeli dobru buregdžinicu sa pitama ispod saća. Pored nas su sjedili neki studenti i ja sam pitala da li je Aco Ilišković još profesor. Oni nisu ništa odgovorili jer vjerovatno nisu sa ETEF-a.
Jedan lik oko naše generacije reče da je on najveće banjalučko razočarenje, a to sam i ranije čula od nekih poznanika. Ja ga i dalje pamtim po najboljim osobinama i mislim o njemu kao mom vjenčanom kumu.
Sretna sam što niko o njemu nije rekao nista ružno, osim sto je bio u stranci Guge Lazarevića. Onda sam shvatila da mnogim našim sugrađanima nije bilo lako, pritisci i prijetnje su bile strašne a strah je bio najveći uzrok, kad smo u to vrijeme odlučivali o svojoj sudbini. Onda sa sjetim Prof Nikole Koljevića koji je živio prije rata u istom neboderu sa mojom sestrom na Grbavici. Nas Banjalučanin , slao je dva puta svog šofera u ratu da pita moju sestru da li joj šta treba. Ona je uvijek odbijala ali kad se ubio bilo joj žao i rekla je da znajući ga kao najvećeg šekspirologa u bivšoj Yu, nije ni mogao drukčije zavšsiti jer je bio uvučen u nešto što nikad nije bio on.
Mislim da je dobro da ti je knjiga u pripremi, i sve tvoje muke i tvoje porodice u tom periodu, ali bi bilo dobro da na blogu ne generaliziramo naše stare sugradjane i prijatelje, i treba sto više priloga u stilu. "Gdje je ovde čovjek". Svi takvi su zbog tih svojih ideologija i služenja režimu pokazali svoje pravo lice.
Zbog ove tuge u meni, sva sam usporena ali kad osjetim potrebu da moram nešto doživljeno napisati, odmah uzimam Ipod da Ti se javim.
Pozdrav Saima
"Bio bih ja uporan kad bi našao curu u tvornici i da izlazi u to vrijeme. Ovde je u to vrijeme tek prva cigaret pauza, ako puši." Onda su rekli da su budući nezaposlenici jer su sad studenti. Bilo je ugodno, jer niti su oni nas pitali ko smo, niti mi njih.
Poslije šetnje kroz grad prošli smo kroz neki prolaz od džamije do fakulteta i vidjeli dobru buregdžinicu sa pitama ispod saća. Pored nas su sjedili neki studenti i ja sam pitala da li je Aco Ilišković još profesor. Oni nisu ništa odgovorili jer vjerovatno nisu sa ETEF-a.
Jedan lik oko naše generacije reče da je on najveće banjalučko razočarenje, a to sam i ranije čula od nekih poznanika. Ja ga i dalje pamtim po najboljim osobinama i mislim o njemu kao mom vjenčanom kumu.
Sretna sam što niko o njemu nije rekao nista ružno, osim sto je bio u stranci Guge Lazarevića. Onda sam shvatila da mnogim našim sugrađanima nije bilo lako, pritisci i prijetnje su bile strašne a strah je bio najveći uzrok, kad smo u to vrijeme odlučivali o svojoj sudbini. Onda sa sjetim Prof Nikole Koljevića koji je živio prije rata u istom neboderu sa mojom sestrom na Grbavici. Nas Banjalučanin , slao je dva puta svog šofera u ratu da pita moju sestru da li joj šta treba. Ona je uvijek odbijala ali kad se ubio bilo joj žao i rekla je da znajući ga kao najvećeg šekspirologa u bivšoj Yu, nije ni mogao drukčije zavšsiti jer je bio uvučen u nešto što nikad nije bio on.
Mislim da je dobro da ti je knjiga u pripremi, i sve tvoje muke i tvoje porodice u tom periodu, ali bi bilo dobro da na blogu ne generaliziramo naše stare sugradjane i prijatelje, i treba sto više priloga u stilu. "Gdje je ovde čovjek". Svi takvi su zbog tih svojih ideologija i služenja režimu pokazali svoje pravo lice.
Zbog ove tuge u meni, sva sam usporena ali kad osjetim potrebu da moram nešto doživljeno napisati, odmah uzimam Ipod da Ti se javim.
Pozdrav Saima
Labels: saima
1 Comments:
Drago mi je Saima da si nam se vratila na ove stranice, time će i tuga polako ali sigurno blijediti.
Srdačan pozdrav, Nataša
Post a Comment
<< Home