Od Punta Cane do Banjaluke i nazad

Već par dana uživam u ljepotama Kariba, daleko od svakodnevnice koja nameće svoj uobičajeni ritam. Nepregledna plaža od bijelog pijeska oukvirena palmama, mnogobrojni hoteli i veliki broj turista. To je slika današnje Dominikanske Republike, ostrvske države koja na najbolji način koristi ono što joj je Bog dao: lijepu prirodu, lijepo vrijeme i toplo more na kojem se kupaju turisti iz cijelog svijeta. Oko nas na plaži raspoznajem razne jezike: engleski, njemački, ruski, španjolski, indijski, japanski, francuski, a ponekad se čuje i ponekad naša riječ. Kao da se sav svijet skupio na jednom mjestu s željom da zaboravi šta ga čeka kod kuće.

Ali, zahvaljujući Internetu i televiziji, od stvarnosti ne možeš pobjeći.

Kod nas u USA, ludnica. Donald Tramp, biznismen, bez političkog iskustva, pomeo sve republikanske kandidate i sada ga očekuje Hilari Klinton, sigurni kandidat demokratske stranke, iako još ne i zvanično. Njegov izbor mi nekako dođe u istoj ravni kao i titula engleskog prvaka u nogometu Lester Sitija. Nevjerojatna i neočekivana. Samo sto je između Lester Sitija i Donalda Trampa ogromna razlika. Igrači Lester Sitija su svoju titulu zaslužili izuzetnim zalaganjem, pored talenta kojeg posjeduju, dok je Trampova pobjeda rezultat gotovo nezamislivog intelektualnog pada američkog naroda u cjelini. Samo glup narod je mogao izabrati isto tako glupu osobu da ih predstavlja ali izgleda da je to sadašnja stvarnost.

Podsjeća me to, na izvjestan način, na situaciju kod nas krajem osamdesetih kada smo mi za vlast izabrali isto takve. I svi znamo kamo nas je to odvelo.

Dok će Amerikanci, čini mi se, ipak izbjeći katastrofu (još uvijek preovladavaju oni koji imaju nešto čorbe u glavi) i da će Hilari biti slijedeći prijedsjednik(ca), dotle kod nas ni 25 godina poslije prvih demokratskih izbora, situacija nije bolja. Mangupi, glupaci, lopovi, i ljudi bez karaktera koji su se dočepali vlasti i dalje vladaju i njihovoj vladavini se ne vidi kraj. A narod, ko ovce, bleji i slijedi svoje vođe, bez naznaka da će ikada doći sebi.

Uz to, u starom kraju „važnih“ događaja na pretek. Dok neki zaista zaslušuju taj epitet (otvaranje Ferhadije nakon 23 godine od njenog rušenja), drugi su na nivou situacije oko američkih izbora. Mile iz Laminaca, kažu, proslavio krsnu slavu. Slavio dva dana a na slavi mu sve poznata lica, počevši od vladike. Mile, mladi skojevac (polaznik političke škole u Kumrovcu), kasnije perspektivan partijski kadar koji je samo za trenutak flertovao s Markovićem (očigledno da je tamo bio trojanski konj sa sličnim njemu, Kusturicom, profesorom Kecmanovićem itd), danas se krsti s obe ruke, bolje nego iko drugi, kao što i dolikuje predsjedniku jedne „države“. Što bi rekao naš narod, veći katolik od pape. Istina, nije katolik, ali nisam siguran da i to ne bi postao samo ako bi bilo profitabilno. A običan narod happy. A kako i ne bi bio, jer u „državi“ sve cvjeta. Samo da stigne taj kredit od MMF-a pa da sve bude potaman. A buduće generacije će, valjda, naći načina da to sve vrate. Tek stasavaju, pred njima je vrijeme.

Nešto malo ranije „proslavi“ se i Jasenovac, uz sve ono što uz to ide. Broj žrtava raste svake godine, brže nego zaduženje „države“. Valjda to tako nekako i treba. U svemu svoju pomoć nesebično pruža vlast iz Srbije, tog „garanta mira u Bosni i Hercegovini“.

Odmah nakon otvaranja Ferhadije, na koje je Mile stigao iako je bio zauzet krsnom slavom, proslavi se i pobjeda nad fašizmom koju je svojim pristustvom (i naravno, odgovarajućim govorom), „uveličao“ četnički vojvoda Toma grobar, pripadnik „elitnih jedinica“ koje su se četrdesetih, a bogami i devedesetih, isticale u oslobađanju od fašizma i „odbrani srpske nejači“. Moram primijetiti da ovome ni sve budaleštine vezane za i oko Trampa nisu ravne. Jeste da i kod njega ima puno toga što ni pas s maslom ne bi mogao pojesti, ali ovo sa Tomom i četnicima je ipak vrhunac. Nedostižno! Priceless, što bi rekli Amerikanci. Sada mi je jasno zašto po Banjaluci iz naziva ulica nestaše partizani i prvoborci. Živio sam tolike godine u zabludi da su oni ti koji su se borili i oslobodili državu u kojoj sam rođen a sad vidim da to nije tako. Sa Tomom je u prvim redovima proslave bio i Mile a on najbolje zna. Jer, po potrebi, on je čas jedno, čas drugo. U zadnje vrijeme čini mi se više za ovo drugo. Tako to rade ljudi od riječi kakav je još uvijek i „moj“ predsjednik. Uvijek je on bio takav samo što se, kada je bio mlađi i nije bio na funkciji na kojoj je sada, malo stidio.

A jučer, čitam, nove proslave. Slave se borci „slavne armije“ koji su izginuli u odbrani svoga naroda u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“. Odbrambeno-otadžbinski, kako to lijepo zvuči. I gordo. Prosto da se čovjek rasplače od miline. Da, sjećam se, nije to bilo lako. Jer ono „malo oružja“ što je decenijama slagano u vojna skladišta JNA u slučaju da nas napadne spoljni neprijatelj a što je podijeljeno tom „jadnom“ narodu da se odbrani, i nije vrijedno spomena. Jer, ne bije boj svijetlo oružje nego hrabrost, odlučnost i sposobnost da se uhvati u koštac s mrskim neprijateljem koji mu je pripremao sudbinu sličnu onoj ranije. Pa svi znamo kako je to bilo. A zbog toga smo i tu gdje smo sada. Samo da mi je znati kako se zove ono kada te neko otjera s rodnog ognjišta i nakon toga se svojski potrudi da uništi bilo kakve tragove da si ikada tu živio. Da to možda nema nekakve veze s fašizmom ili je to rodoljublje i samaoodbrana? Valjda još ima onih koji znaju šta je šta.

U rodnom gradu se događaji smjenjuju ko na traci. Za 14. maj se spremaju svenarodne igre: miting i kontra miting. Istina, jedan se zove protesti a drugi miting podrške Mili i njegovoj sviti. Na prvom će učestvovati izdajice svoga naroda a na drugoj rodoljubi. Prvi su organizirali oni koji bi da se dočepaju vlasti a drugi je organizirao Mile sam sebi, kao što to čini onaj u Sjevernoj Koreji. Bit će interesantno ovako iz daljine posmatrati ko će koga nadjačati. Ja tipujem na Milu i njegove. Znam da ne bih zaradio puno kada bi kojim slučajem događanje stiglo do kockarnica. Jer nije to ni blizu kao što je osvajanje engleskog prvenstva od strane Lester Sitija. Tamo su neki zaradili prava bogatstva a u slučaju rodnog grada situacija je već odavno poznata. Mile se dočepao vlasti i teško da će ga iko u dogledno vrijeme s nje skinuti. A i zašto bi? Jer između jednih i drugih nema nikakve rezlike. Isto stranje, drugo pakovanje, rekao bi naš narod.

Mislio sam samo nešto malo baciti na blog da se redovni posjetioci ne zabrinu šta je sa mnom, kad ono ispade cijela ponjava. Red je da završim. Poslije cijelodnevnog izležavanja na plaži i nekoliko posjeta restoranima da se nešto „baci u kljun“ i zalije, vrijeme je da se spremim za večeru. Večeras je na redu Stake House i naravno ono što bih u svojim godinama trebao izbjegavati. Ali kontam, sedam dana ću već nekako preživjeti. A onda ponovo nazad u svakodnevnicu. Do nekog novog putovanja.