Naše malo misto

Razlog današnjem javljanju je jedan fotos koji sam nedavno primio. Kum Ferid sjedi u kafiću na obali i pijucka pivo. Odmara i uživa u miru istarskog Jadrana prije nego što ga pokvare mnogobrojni turisti koji navale ljeti. A ja pomalo zavidan. Volio bih da sam tamo. I zbog piva, i zbog ljepote i mira, a naravno i zbog Ferida kojeg viđam jednom u šest-sedam godina. A nekada nije bilo tako.

Ima tome već nekoliko godina kako mi se u glavi vrti jedna misao, ideja, za koju mi se ponekad čini da je odlična, ostvariva, a onda se ohladim i shvatim da je to više samo želja nego nešto o čemu vrijedi trošiti vrijeme. A radi se o slijedećem.

Kako je sve veći broj onih s kojima sam se poznavao i priljateljevao koji se bliže penziji (a ima nas koji smo taj životni prag već prekoračili), razmišljao sam kako bi bilo lijepo kada bi se negdje ponovo okupili, da budemo blizu kao nekada  kada smo svi živjeli u istom gradu i družili se često. Pri tom mi Banjaluka nije padala na um iako bi ona trebala bilti najlogičniji izbor, najjednostavnije rješenje, jer mnogi od protjeranih još uvijek imaju mjesto gdje se mogu vratiti. Razmišljao sam o nekom manjem mjestu u blizini mora, gdje nas oni oko nas ne bi podsjećali na događaje zbog kojih smo rodni grad napustili. U mislima sam vidio naselje napravljeno ekskluzivno za nas protjerane, nešto slično onome što ovdje u Americi nazivaju naselje za penzionere. Ima ih u svakom gradu, raznih vrsta i sa različitim sadržajima. Sjećam se da su se vlasnici kuće koju smo kupili preselili upravo u jedno takvo naselje smješteno na brdašcu iznad Carnegie-a. Kada su odlučili da odu u mirovinu, dogovorili su izgradnju prizemnice u naselju. Čak smo im dozvolili da ostanu u svojoj kući par mjeseci duže dok se njihov novi dom nije završio. U tom penzionerskom naselju su sve kuće prizemnice, prilagođene starijim osobama, s društvenim prostorijama i malom ambulantom. U sklopu naselja su organizirani i odlasku u kupovinu malim autobusima prilagođenim starijim osobama. 

Mislio sam kako bi se tako nešto moglo napraviti i kod nas jer vjerujem da je broj potencijalnih korisnika popriličan. U stvari, uvjeren sam da će se to jednog dana desiti, samo je pitanje vremena.

Svoju ideju sam dijelio s nekolicinom prijatelja i nailazio na prilično razumijevanje. Znao sam da je ideja još uvijek teško ostvariva ali to me nije smetalo da o njoj razmišljam. Jer, rasuti smo na sve strane, starost stigla a druženja su rijetka a razmišljanja ništa ne koštaju.

I onda, jednog dana, čujem da mi se prijatelji iz Norveške spremaju za kupovinu apartmana u jednom malom mjestu u Istri, u blizini Medulina. I kupi se jedan, drugi, treći apartman. Ne prođe dugo a zajednička prijateljica iz Austrije, kada je čula o čemu se radi, kupi sebi apartman, da bude blizu svojih prijatelja. Mala kolonija prognanika iz Banjaluke se počela formirati. Ne baš onako kako sam zamišljao ali veoma slično. A mjesto je pravo: malo, u blizini mora. Do Medulina ima manje od pola sata laganog hoda. A ni Pula nije daleko. Uz to, Istra je poznata po svojoj gostoljubivosti i prihvaćanju došljaka. Baš kakva je Banjaluka nekada bila.

U jednom trenutku smo ozbiljno razmišljali da se i mi pridružimo. Novac nije problem a i društvo je pravo. Ali, prevlada realnost. U sadašnjoj situaciji, ne možemo biti odsutni od kuće više od petnaestak dana godišnje. A i lijepo nam je gdje smo i dok god nas zdravlje služi ostat ćemo u našoj maloj kućici na kraju sokaka. Od aprila do kraja oktobra uživamo u našem backyardu i povrtnjaku na brdašcu i ne odvajamo se od njega lako. A da letimo više od 24 sata da bi stigli do Istre gdje bi mogli ostati samo petnaestak dana upravo kada je kod nas u dvorištu najljepše, nije nam se činilo pametno.

I tako, dok pripremam ovaj prilog i gledam Feridovu fotografiju, pored izvjesnog razočarenja što i ja nisam tamo, ne mogu da ne budem sretan zbog svojih prijatelja koji su pod stare dane uspjeli ostvariti ono o čemu sam maštao. Jednog dana im se možda i mi priključimo. Samo da bude zdravlja.