SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, April 25, 2016

ZAŠTO?

Džamija u Keminoj ulici
Danas nastavljam s Keminom pričom, ovaj put malo o njegovoj familiji i kući u Gornjem Šeheru. I jednim velikim ZAŠTO!

Mog dida, Muju Bajagilovića su zvali Berber ali niko nije znao zašto jer nikoga nije brijo. Nije bio brico. Imao je tri sina i tri kćerke. Kada je krenuo drugi svjetski rat, najstariji sin Adem je imao 21 godinu. On je radio kod Nanuta u pilani. Jedno dana je tamo bacio bombu i otišao u partizane. Bio je na sastanku na Šehitlucima kada je organiziran ustanak u Bosanskoj Krajini. Ademovo ime se nalazi na tabli u Šeheru koja je podignuta u čast organizacije tog ustanka. Cijelo vrijeme rata je bio s Đurom Pucarom Starim. Poginuo je na Kozari za vrijeme njemačke ofanzive.

Mlađi Muhamed je imao 17 godina, a najmlađi je moj otac koji je tada imao 15 godina. Pošto mu je brat bio partizan, moga oca su Nijemci jednog dana uhvatili u gradu i odveli ga u Njemačku. Odveden je u logor i tamo je radio na imanjima okolnog stanovništva pošto su svi Nijemci bili u vojsci a imanja je trebalo obrađivati. Za te poslove su koristili logoraše. To ga je spasilo da nije poslat na ratište u Rusiju i da nije poginuo.

Kada je Crveni krst počeo provjeravati logore, Nijemci su logoraše stavili na voz i poslali u Italiju. Tako je moj otac stigao u Italiju u koncentracioni logor negdje kod Barija. Tu je bio više od godinu dana. Tu se upoznao sa nekim Tomicom iz Zagreba. Teško se preživljavalo u logoru. Kada je Crveni krst dopremio pomoć, između ostalog i kremu za zube, jer su im zubi otišli u helać, oni su tu kremu jeli jer su bili gladni. Nije se imalo ništa a krema je mirisala na jagode. U to doba su Amerikanci već osvojili Siciliju.

Kada je Tito oslobađao Banjaluku, on se niz Grab spustio i bio dole u Šeher. Jednog dana trebalo je odvesti neko žito dole prema Trapistima gdje su bili partizani jer je trebalo nahraniti konje da mogu vući topove. Onaj koji je to trebao da uradi, nije htio i brat od mog oca, Muhamed, kaže, odvešću ja. On je to i uradio i kada se vraćao, negdje kod Turbeta, jedna granata je pala pokraj kola i raznijela ga na 17 komada. Nijemci su tog dana s Kastela ispaljivali granate na sve strane i jedna ga je slučajno pogodila. Ljudi koji su stanovali u blizini su ga pokupili i donijeli ga mome didu. Zakopan je u bašti kod nas.

Rat se završava 45. Nana i did su imali tri sina, sada nema ni jednog. Njih dvoje bi odlazili u baštu i tamo sjedili jer je ulicom prolazila vojska i gledali su neće li koga prepoznati. Onda su jednog dana dobili informaciju da je Adem poginuo na Kozari, a da je moj stari u zatvoru u Sarajevu. A zašto je u zatvoru? Tomica i on su pobjegli sa Sicilije iz logoru i stigli do Trsta. U okolici Trsta su ih Amerikanci uhapsili jer nisu imali dokumenata. Naši su tada držali Trst. Amerikanci su ih predali našima a ovi su ga poslali u zatvor u Sarajevo jer je bio iz Bosne. Kada je to čuo moj stari, on ode direkto do Đure Pucara u Sarajevo. Đuro zovne nekog svog ađutanta, ovaj zavrti onaj starinski telefon i nešto kasnije mog oca dovedoše u Đurinu kancelariju. Tu im dadnu džip, hrane i jednog vojnika, strpaju mog starog i oca u džip i dovedu ih do Banjaluke.

Nakon toga je otac dugo radio za partiju ovdje u gradu, družio se s Mažarima. Zbog posljedica u logoru razbolio se relativno mlad s 39 godina i umro kada je imao 40. Svi ti koji su bili u logorima su pomrli mladi.  

Nama djeci je najdraži bio 8. mart. Đuro Pucar pošalje nani paket. Ma nije to Đuro radio, išlo je to po spisku. Unutra bude narandži, medenjaka, različitog keksa i mi to djeca čaprkamo, he, he, he... Nije to bilo ništa posebno ali mi smo se djeca veselili kada paket stigne. Od smrti očeve braće nismo imali nikakve koristi. Istina, dido je dobio spomenicu. A nana je sahranila tri sina jer je i moj otac umro mlad.

Kada je otac umro u toj kući smo ostali, moja mati, dva brata i ja. Patili smo se do zla boga. A kuća mi je u ulici Adema Bajagilovića. Kada je moja žena tražila posao, skupila je 27 odbijenica u Banjaluci, ništa joj nije pomoglo to što je iz ulice Adema Bajagilovića. Uvijek se prije nje zapošljavala nekakva iz Bukvaleka i ostalih okolnih mjesta.

Ulica Avde Bajagilovića se, kada ideš od Alibabe, odvaja desno poslije ograde, prolazi pored džamije i ponovo se spaja s glavnom ulicom. S nje se također ide na viseći most u Šeheru. A sad se moja ulica zove Slijepčevića. Nikad niko za tog Slijepčevića nije čuo.

Mi smo kuću obnovili, sredili, prema Vrbasu se nalazi terasa ali nikoga tamo nema. Niko ne živi u njoj. Ja nikada nisam išao dole. Moja kćer Alma je prošle godine išla dole i provela samo dva sata u Banjaluci. Obišla je kuću, otišla na grob oca i nastavila za Mostar. Išla je s vije kolegice s posla, Amerikanke.

Bio sam samo jednom dole i to u Kutini 95. godine, u vrijeme kada su raju masovno istjeravali iz Banjaluke. Tada je istjerana moja mati i najmlađi brat a pošto sam se u tom momentu nalazio u posjeti kod Maifa i Kamirke u Minhenu, otišli smo s dva auta dole jer su i Katmirkini istjerani u isto vrijeme. Bili smo malo dole i vratili se nazad. U Banjaluku nikada nisam otišao. Jednostavno me dole ne vuče ništa. Jedino bih volio vidjeti grob svog oca. I to je sve. Moji su svi u Švedskoj. Mati je gore umrla i sahranjena. Srednji brat je otvorio firmu i ima oko 100 radnika. A došao gore kao izbjeglica i pisao švedske riječi po vojničkom krevetu, da nauči.

Šta hoću da kažem? Da sam odrastao u nekakvog partizanskoj famili, jugoslavenskoj, i dan danas sam Jugoslaven. Ne smeta mi ni Srbin, ni Hrvat, ni katolik, ni crno, ni bijelo, ni ništa. Ali džaba. I sada se pitam: ZAŠTO SAM OVDJE?

Ako je ovaj Bajagilović bio za Jugoslaviju a ti kažeš da se boriš za Jugoslaviju, zašto si promijenio naziv ulice? ZAŠTO? 

Kemo B.

Labels: ,

6 Comments:

Anonymous Miro BL said...

Tužna priča zaista..Nesretne 90-te.Poručio bih Kemi da ipak dođe u rodni kraj, da udahne malo domaćeg zraka.I Kastel se obnovio, ima svašta za vidjeti u gradu.Puno finih mjesta za obići i prošetati stazama sa drvoredima..Teško je kad te neko prisili da napustiš svoje, ali mislim da su ta vremena iza nas..Treba sve to preraditi u glavi i ostati svoj i normalan..Radujmo se proljeću i životu!

Monday, 25 April, 2016  
Anonymous Dubravka said...

Planeta zemlja ima jos uvijek puno bistrih i brzih rijeka i ko ih voli taj ih nadje. Brda i potoke koji lice na Sehitluke, sume i parkove, to sam vidjala na Keminim fotografijama.
Nostalgija i tuga za rodnom kucom se ne moze porediti sa srecom: dvije curice su spasene i sad su mlade zene ponosne na svoje roditelje. Ova porodicna prica sa mnogo tuznih
ishoda ipak nam daje inspiraciju.Ostalli ste jaki i dosljedni principa svojih roditelja. Vjerovatno su vas ti idaeli sacuvali, jer sta ste sve preturili, male su sanse da covjek ostane pri sebi.
Puno pozdrava uz veliko postovanje
Dubravka

Monday, 25 April, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Za Miru BL.:
--Banjaluka nikada nece biti kao nekada kada je bila BOSANSKA LJEPOTICA.Sada je ona NAJVECE SELO NA SVIJETU.ONA NEMA DUSE...
Babo iz Amerike

Monday, 25 April, 2016  
Blogger co said...

Zašto? Vjerujem da isto pitanje postavljaju mnogi od nas i danas iako je od događanja početkom devedesetih u Banjaluci prošlo toliko vremena. Možda je nekima čudno zašto o tome još uvijek pričamo, zašto se, malo, malo, vraćamo u ta ružna vremena, kada smo se evo, bar većina, snašli, uklopili u nove sredine i preživjeli uprkos zla koje nas je stiglo. Možda je nekima dosadilo slušati uvijek istu priču, priču o jednom gradu i ljudima koji su se pokazali neljudima u trenucima kada nam je trebalo pomoći, kada je bila dovoljna samo jedna topla riječ, a ona se, uglavnom, nije čula. Možda neki ne razumiju šta nam se to toliko strašno desilo kada smo evo još uvijek živi (nažalost ima ih dosta koji više nisu među nama) za razliku od mnogih koji nisu bili takve sreće. A takvih je, nažalost, puno, jako puno.

Kemino ZAŠTO? potpuno razumijem. Njemu, kojem je u njegovom gradu i komšiluku bilo lijepo, koji nije dijelio ljude na ove i one, kojega u familiji nisu učili da neke mrzi samo zbog toga što se drugačije zovu, kojem je bilo svejedno da li se neko moli bogu ili u boga ne vjeruje, koji se isto osjećao i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori jer je za njega sve to bilo jedno, njemu nikako ne ide u glavu kako i zašto je neko mogao godinama živjeti u takvom okruženju, glumiti da isto osjećaju i misle a cijelo to vrijeme čekati trenutak da pokažu svoje pravo lice, lice naizgled čisto a zapravo premazano najcrnjim bojama koje više nikakve vode ne mogu oprati. Kemo, ni sada nakon više od dvadeset godina od kako je morao napustiti svoj kraj, komšiluk i kuću u kojoj se rodio nema volje da se tamo vrati jer su mu oni u koje je vjerovao sve to ogadili. A to im je i bio cilj. Da nam ogade naš rodni grad da se u njega više nikada ne vratimo. I u tome su, uglavnom, uspjeli.

Da li su ti koji su nas otjerali sada srećni, ko zna, ali sam za Kemu siguran da je našao smisao života i ovdje u Americi, daleko od svog rodnog kraja, jer mu je duša čista a pamet nepomućena. A takvih je još jako puno i drago mi je da je tako. Mnoge od njih smo sreli na ovim stranicama i uvjerili se da su nepravdu prebrodili i dočekuju starost dostojanstveno za razliku od onih koji su ih otjerali i koji još uvijek žive u devedesetim nesvjesni da su uništili živote ne samo sebi već i svojoj djeci koja nikada neće živjeti srećne živote kakvim smo mi živjeli. Jer rođeni i odgajani u mržnji prema drugima i drugačijima ne mogu osjetiti sreću.

A pitanje ZAŠTO će se ćuti sve dok smo živi jer za mnoge od nas je teško razumljivo da smo živjeli u sredini u kojima su nam mnogi radili o glavi dok su se pretavrali da su nam prijatelji. Naš mozak to teško može svariti.

Thursday, 28 April, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Još nije proslo mjesec dana od gubitka moje sestre. Ja se svako jutro dočekujem sa nadom da ce biti lakse , medjutim obratno je, Sve je teze, praznina je veca, nema emocija. Imalo je zelja da se i pise i komentariše ali nije bilo volje.
Danas me popusti i doprinese komentar Mire iz BL da se trgnem, kao i ostali komentari.
Miro, poziva Kemu da dodje u rodni grad. Ja nikad nisam bila vjernica oduvijek me je očev ateizam vodio kroz zivot, neovisno od ičijeg ispiranja mozga, bilo politickog ili vjerskog.
Ali Mirov opis BL i njenih ljepota, učini da zapazio jedan detalj. U BL se 07.05 otvara nova Ferhadija . Obilje je i Dodik, sa "dostojanstvenicima " RS-a. Trapa u carapama po džamiji, pa mi izgleda smiješan. ko ga natjera.
Ali Miro to ne spomenu, sto je očito da u mnogim mozgovima taj čip tolerancije i suživota nikad nece proraditi.
Ja imam svoj o dolasku, i iako ponekad mislim da necu ici, uvijek mi se ponovo javi inat, da moram bez obzira sto nisam pozvana na 42- je godine mature, sto mi je drago kad mnogi nisu sretni kad me vide, a to nije moj vec njihov problem.
Zbog toga mislim da bi svi raseljeni Banjalucani iz svih naroda, trebali u sto većem broju dolaziti u BL ako imaju gdje. Vecinom su nekretnine prodate,. Sve sto ima ljepote u gradu, nema duše i to osjete svi stari Banjalucani bilo koje nacije i vjere bili.
Pozdrav Saima

Friday, 29 April, 2016  
Anonymous sega said...

ZASTO, ZASTO .....?? mislim da ce u nasim glavama, uvijek ostati ZASTO jer nijedan odgovor ne zadovoljava nasa razmisljanja, nase stavove, nas nacin zivljenja.
Kemo je napisao malu pricu, istoriju porodice, a izmedju redova se moze jos mnogo, mnogo procitati. Vjerovatno je Kemo, za sebe i porodicu donosio najbolje odluke i povlacio najbolje poteze. Ako jednoga dana ode u Banjaluku, sigurno ce biti spreman za to. Slazem se sa Dubravkom, ja sam ovdje pronasao (ili tako zamisljam) lipe i kestenove, aleje, setaliste uz Vrbas, Gospodsku (ili samo dio) i stosta sto mi nedostaje ...... ali svoje drusto, svoju "raju" necu nikada pronaci i to je ono sto mi najvise fali. Moje drustvo i nas nacin zivota.
S druge strane, zivot je veoma kratak, pa ga treba maximalno "iskoristiti", zivjeti ga na svoj nacin i uzivati koliko se moze.
KEMO, slike su ti super !
Pozdrav svima !
Sega

Sunday, 01 May, 2016  

Post a Comment

<< Home