ZAŠTO?

Džamija u Keminoj ulici

Danas nastavljam s Keminom pričom, ovaj put malo o njegovoj familiji i kući u Gornjem Šeheru. I jednim velikim ZAŠTO!

Mog dida, Muju Bajagilovića su zvali Berber ali niko nije znao zašto jer nikoga nije brijo. Nije bio brico. Imao je tri sina i tri kćerke. Kada je krenuo drugi svjetski rat, najstariji sin Adem je imao 21 godinu. On je radio kod Nanuta u pilani. Jedno dana je tamo bacio bombu i otišao u partizane. Bio je na sastanku na Šehitlucima kada je organiziran ustanak u Bosanskoj Krajini. Ademovo ime se nalazi na tabli u Šeheru koja je podignuta u čast organizacije tog ustanka. Cijelo vrijeme rata je bio s Đurom Pucarom Starim. Poginuo je na Kozari za vrijeme njemačke ofanzive.

Mlađi Muhamed je imao 17 godina, a najmlađi je moj otac koji je tada imao 15 godina. Pošto mu je brat bio partizan, moga oca su Nijemci jednog dana uhvatili u gradu i odveli ga u Njemačku. Odveden je u logor i tamo je radio na imanjima okolnog stanovništva pošto su svi Nijemci bili u vojsci a imanja je trebalo obrađivati. Za te poslove su koristili logoraše. To ga je spasilo da nije poslat na ratište u Rusiju i da nije poginuo.

Kada je Crveni krst počeo provjeravati logore, Nijemci su logoraše stavili na voz i poslali u Italiju. Tako je moj otac stigao u Italiju u koncentracioni logor negdje kod Barija. Tu je bio više od godinu dana. Tu se upoznao sa nekim Tomicom iz Zagreba. Teško se preživljavalo u logoru. Kada je Crveni krst dopremio pomoć, između ostalog i kremu za zube, jer su im zubi otišli u helać, oni su tu kremu jeli jer su bili gladni. Nije se imalo ništa a krema je mirisala na jagode. U to doba su Amerikanci već osvojili Siciliju.

Kada je Tito oslobađao Banjaluku, on se niz Grab spustio i bio dole u Šeher. Jednog dana trebalo je odvesti neko žito dole prema Trapistima gdje su bili partizani jer je trebalo nahraniti konje da mogu vući topove. Onaj koji je to trebao da uradi, nije htio i brat od mog oca, Muhamed, kaže, odvešću ja. On je to i uradio i kada se vraćao, negdje kod Turbeta, jedna granata je pala pokraj kola i raznijela ga na 17 komada. Nijemci su tog dana s Kastela ispaljivali granate na sve strane i jedna ga je slučajno pogodila. Ljudi koji su stanovali u blizini su ga pokupili i donijeli ga mome didu. Zakopan je u bašti kod nas.

Rat se završava 45. Nana i did su imali tri sina, sada nema ni jednog. Njih dvoje bi odlazili u baštu i tamo sjedili jer je ulicom prolazila vojska i gledali su neće li koga prepoznati. Onda su jednog dana dobili informaciju da je Adem poginuo na Kozari, a da je moj stari u zatvoru u Sarajevu. A zašto je u zatvoru? Tomica i on su pobjegli sa Sicilije iz logoru i stigli do Trsta. U okolici Trsta su ih Amerikanci uhapsili jer nisu imali dokumenata. Naši su tada držali Trst. Amerikanci su ih predali našima a ovi su ga poslali u zatvor u Sarajevo jer je bio iz Bosne. Kada je to čuo moj stari, on ode direkto do Đure Pucara u Sarajevo. Đuro zovne nekog svog ađutanta, ovaj zavrti onaj starinski telefon i nešto kasnije mog oca dovedoše u Đurinu kancelariju. Tu im dadnu džip, hrane i jednog vojnika, strpaju mog starog i oca u džip i dovedu ih do Banjaluke.

Nakon toga je otac dugo radio za partiju ovdje u gradu, družio se s Mažarima. Zbog posljedica u logoru razbolio se relativno mlad s 39 godina i umro kada je imao 40. Svi ti koji su bili u logorima su pomrli mladi.  

Nama djeci je najdraži bio 8. mart. Đuro Pucar pošalje nani paket. Ma nije to Đuro radio, išlo je to po spisku. Unutra bude narandži, medenjaka, različitog keksa i mi to djeca čaprkamo, he, he, he... Nije to bilo ništa posebno ali mi smo se djeca veselili kada paket stigne. Od smrti očeve braće nismo imali nikakve koristi. Istina, dido je dobio spomenicu. A nana je sahranila tri sina jer je i moj otac umro mlad.

Kada je otac umro u toj kući smo ostali, moja mati, dva brata i ja. Patili smo se do zla boga. A kuća mi je u ulici Adema Bajagilovića. Kada je moja žena tražila posao, skupila je 27 odbijenica u Banjaluci, ništa joj nije pomoglo to što je iz ulice Adema Bajagilovića. Uvijek se prije nje zapošljavala nekakva iz Bukvaleka i ostalih okolnih mjesta.

Ulica Avde Bajagilovića se, kada ideš od Alibabe, odvaja desno poslije ograde, prolazi pored džamije i ponovo se spaja s glavnom ulicom. S nje se također ide na viseći most u Šeheru. A sad se moja ulica zove Slijepčevića. Nikad niko za tog Slijepčevića nije čuo.

Mi smo kuću obnovili, sredili, prema Vrbasu se nalazi terasa ali nikoga tamo nema. Niko ne živi u njoj. Ja nikada nisam išao dole. Moja kćer Alma je prošle godine išla dole i provela samo dva sata u Banjaluci. Obišla je kuću, otišla na grob oca i nastavila za Mostar. Išla je s vije kolegice s posla, Amerikanke.

Bio sam samo jednom dole i to u Kutini 95. godine, u vrijeme kada su raju masovno istjeravali iz Banjaluke. Tada je istjerana moja mati i najmlađi brat a pošto sam se u tom momentu nalazio u posjeti kod Maifa i Kamirke u Minhenu, otišli smo s dva auta dole jer su i Katmirkini istjerani u isto vrijeme. Bili smo malo dole i vratili se nazad. U Banjaluku nikada nisam otišao. Jednostavno me dole ne vuče ništa. Jedino bih volio vidjeti grob svog oca. I to je sve. Moji su svi u Švedskoj. Mati je gore umrla i sahranjena. Srednji brat je otvorio firmu i ima oko 100 radnika. A došao gore kao izbjeglica i pisao švedske riječi po vojničkom krevetu, da nauči.

Šta hoću da kažem? Da sam odrastao u nekakvog partizanskoj famili, jugoslavenskoj, i dan danas sam Jugoslaven. Ne smeta mi ni Srbin, ni Hrvat, ni katolik, ni crno, ni bijelo, ni ništa. Ali džaba. I sada se pitam: ZAŠTO SAM OVDJE?

Ako je ovaj Bajagilović bio za Jugoslaviju a ti kažeš da se boriš za Jugoslaviju, zašto si promijenio naziv ulice? ZAŠTO? 

Kemo B.