Nova knjiga

U prilogu šaljem članak iz sarajevske “Gracije”. Nerkez je bio vrhunski novinar - istraživač, koji je svaku situaciju opisao istinito, pošteno, bez dlake na jeziku i bez straha od vlasti.

Sad je slobodan umjetnik i književnik i vrlo omiljen medju Sarajlijama. 

Prije nekoliko dana bila je deseta godišnjica od smrti Mustafe Hajrulahovića -Talijana.

Kad smo mi stanari napravili granicu u našoj zgradi, jedini tadašnji oficiri Armije BIH bili su Talijan i gosp. Jovo. Talijan je imao veliki ugled među mladim Sarajlijama, svi su u tenama, majicama i farmerkama bez ikakvog oružje krenuli da brane svoje domove od agresora. Savjetovao im je da se dobro čuvaju, da se ne izlažu neprijatelju. Laž da je u našoj zgradi hiljadu Jukinih vojnika (gradski kriminalac), koji je sa svojim kompanjonima pljačkao prodavnice na “ našoj “strani grada, (ali na Balkanu svaka laž u sekundi postaje istina), nama je tada jako pomogla.

Podjela je počela od Vrbanja mosta prema Grbavica. Tada je dvoje mladih zaljubljenih Bosanaca (različitih religija ) pokušalo bijeg na “našu stranu” i ubijeni su na mostu. I danas su u sjećanju kao sarajevski Romeo i Julija. Tako je počelo protjeravanje i ubistva na Grbavici?

Ovo je prvi rat po mome u istoriji Bosne da se sve zna. Uvijek se govorilo da su ”istoriju pisali pobjednici”. Naravno da je tada bilo i laži jer nije bilo komunikacija, elektronike i stranih novinara, za kojima su ostajale fotografije i video zapisi. 

Zbog toga me pasus gosp. Nerkeza “ U epohi bola...”, da je javni angažman bitan, čini da se i ja sada osjećam još bolje što ne odustajem od Bosne u najtežim momentima, kada lopovi i kriminalci nastoje da je raščerupaju od straha zbog istine o ovom ratu u Sarajevu, o kojem se sve više saznaje.

Bakir je bio u trezoru Narodne banka, čuvao ga Babo, pričaju taksisti Sarajeva, ljudi koji svašta znaju i više ne šute. Kažu i ovo:  “Da mu je Babo  živ i on bi napustio ovu SDA koju on vodi.”

Čovic je privatizirao “Soko”, poznati mostarski gigant, a iz logora dovodio zarobljene Bošnjake da mu budu besplatna radna snaga. 

Dodik švercao cigarete dok je srpska omladina ginula. Tada je dobio nadimak Mile bosanski Ronhill.

Ovo se sve više i više priča svuda, a najviše od ljudi koji su bili u tom okruženju za vrijeme tih događanja. Ja ne mogu davati nikakve argumente jer ih nemam, ali sve što sam ja doživila je zabilježeno. Ali za ovo ostalo u našem narodu od davnina stoji ona “gdje ima dima ima i vatre”.

Ja sam tada prvi put upoznala Talijana, rekao je da je iz Banjaluke, iz  Male čarsije. Bili smo i komšije samo preko glavnog mosta. Bio je naša generacija, umro je naprasno u Njemačkoj.

Ovde su sve smrti poštenih i poznatih Bosanaca koji su se borili za Bosnu naše mladosti.

Tragično završavali. Ljubijankić (poginuo u helikopteru), Turajlić, izveden iz vozila UMPROFOR-a i ubijen, Stjepan Kljujić, trovan, na Sefera  vršen atentat. Priča se da su puno znali o švercu donacija, struje, plina i onemogućili zacrtani dogovor o podjeli Sarajevo na istočni i zapadni dio kao Mostar. 

Naša zgrada je bila tvrd orah. I zbog toga, nikad niko o javnih TV nije objavio do sada ni jednu riječ. Niti je ikad iko dobio boračku penziju, jer niko od te omladine nije imao više od 25 godina. Samo su branili naše naselje Hrasno i svoje zgrade.

A tek gospodin Jovo.

Ne postoji omiljenija osoba u gradu od njega. Kad prolazi ulicom žene ga ljube, muškarci se rukuju i tapšu po ramenima. Nikad nije dobio neka priznanja od novokoponovanih boraca i vojne vlasti, a ako je i dobivao, odbijao je, ali nije mu bilo ni bitno. Pokazao se kao veliki humanista, o čemu je Saida lijepo pisala.

On je bio ikebana u bivšoj JNA, rođeni Beograđanin, roditelji učitelji, perfektno govorio francuski . Devedeset posto tog kadra je bilo sirotinja iz zabačenih djelova bivše domovine.Srbija ga ganjala, hapsila, prozivala kao izdajicu srpskog naroda. Kad je neko ČOVJEK , ništa, pored lične silne patnje,  ne uspijeva u cijelom svijetu i istina uvijek mora pobjediti laž.

To su tri zaslužna lika za sva vremena u ovom našem gradu.

Pozdrav Saima

ZAŠTO?

Džamija u Keminoj ulici

Danas nastavljam s Keminom pričom, ovaj put malo o njegovoj familiji i kući u Gornjem Šeheru. I jednim velikim ZAŠTO!

Mog dida, Muju Bajagilovića su zvali Berber ali niko nije znao zašto jer nikoga nije brijo. Nije bio brico. Imao je tri sina i tri kćerke. Kada je krenuo drugi svjetski rat, najstariji sin Adem je imao 21 godinu. On je radio kod Nanuta u pilani. Jedno dana je tamo bacio bombu i otišao u partizane. Bio je na sastanku na Šehitlucima kada je organiziran ustanak u Bosanskoj Krajini. Ademovo ime se nalazi na tabli u Šeheru koja je podignuta u čast organizacije tog ustanka. Cijelo vrijeme rata je bio s Đurom Pucarom Starim. Poginuo je na Kozari za vrijeme njemačke ofanzive.

Mlađi Muhamed je imao 17 godina, a najmlađi je moj otac koji je tada imao 15 godina. Pošto mu je brat bio partizan, moga oca su Nijemci jednog dana uhvatili u gradu i odveli ga u Njemačku. Odveden je u logor i tamo je radio na imanjima okolnog stanovništva pošto su svi Nijemci bili u vojsci a imanja je trebalo obrađivati. Za te poslove su koristili logoraše. To ga je spasilo da nije poslat na ratište u Rusiju i da nije poginuo.

Kada je Crveni krst počeo provjeravati logore, Nijemci su logoraše stavili na voz i poslali u Italiju. Tako je moj otac stigao u Italiju u koncentracioni logor negdje kod Barija. Tu je bio više od godinu dana. Tu se upoznao sa nekim Tomicom iz Zagreba. Teško se preživljavalo u logoru. Kada je Crveni krst dopremio pomoć, između ostalog i kremu za zube, jer su im zubi otišli u helać, oni su tu kremu jeli jer su bili gladni. Nije se imalo ništa a krema je mirisala na jagode. U to doba su Amerikanci već osvojili Siciliju.

Kada je Tito oslobađao Banjaluku, on se niz Grab spustio i bio dole u Šeher. Jednog dana trebalo je odvesti neko žito dole prema Trapistima gdje su bili partizani jer je trebalo nahraniti konje da mogu vući topove. Onaj koji je to trebao da uradi, nije htio i brat od mog oca, Muhamed, kaže, odvešću ja. On je to i uradio i kada se vraćao, negdje kod Turbeta, jedna granata je pala pokraj kola i raznijela ga na 17 komada. Nijemci su tog dana s Kastela ispaljivali granate na sve strane i jedna ga je slučajno pogodila. Ljudi koji su stanovali u blizini su ga pokupili i donijeli ga mome didu. Zakopan je u bašti kod nas.

Rat se završava 45. Nana i did su imali tri sina, sada nema ni jednog. Njih dvoje bi odlazili u baštu i tamo sjedili jer je ulicom prolazila vojska i gledali su neće li koga prepoznati. Onda su jednog dana dobili informaciju da je Adem poginuo na Kozari, a da je moj stari u zatvoru u Sarajevu. A zašto je u zatvoru? Tomica i on su pobjegli sa Sicilije iz logoru i stigli do Trsta. U okolici Trsta su ih Amerikanci uhapsili jer nisu imali dokumenata. Naši su tada držali Trst. Amerikanci su ih predali našima a ovi su ga poslali u zatvor u Sarajevo jer je bio iz Bosne. Kada je to čuo moj stari, on ode direkto do Đure Pucara u Sarajevo. Đuro zovne nekog svog ađutanta, ovaj zavrti onaj starinski telefon i nešto kasnije mog oca dovedoše u Đurinu kancelariju. Tu im dadnu džip, hrane i jednog vojnika, strpaju mog starog i oca u džip i dovedu ih do Banjaluke.

Nakon toga je otac dugo radio za partiju ovdje u gradu, družio se s Mažarima. Zbog posljedica u logoru razbolio se relativno mlad s 39 godina i umro kada je imao 40. Svi ti koji su bili u logorima su pomrli mladi.  

Nama djeci je najdraži bio 8. mart. Đuro Pucar pošalje nani paket. Ma nije to Đuro radio, išlo je to po spisku. Unutra bude narandži, medenjaka, različitog keksa i mi to djeca čaprkamo, he, he, he... Nije to bilo ništa posebno ali mi smo se djeca veselili kada paket stigne. Od smrti očeve braće nismo imali nikakve koristi. Istina, dido je dobio spomenicu. A nana je sahranila tri sina jer je i moj otac umro mlad.

Kada je otac umro u toj kući smo ostali, moja mati, dva brata i ja. Patili smo se do zla boga. A kuća mi je u ulici Adema Bajagilovića. Kada je moja žena tražila posao, skupila je 27 odbijenica u Banjaluci, ništa joj nije pomoglo to što je iz ulice Adema Bajagilovića. Uvijek se prije nje zapošljavala nekakva iz Bukvaleka i ostalih okolnih mjesta.

Ulica Avde Bajagilovića se, kada ideš od Alibabe, odvaja desno poslije ograde, prolazi pored džamije i ponovo se spaja s glavnom ulicom. S nje se također ide na viseći most u Šeheru. A sad se moja ulica zove Slijepčevića. Nikad niko za tog Slijepčevića nije čuo.

Mi smo kuću obnovili, sredili, prema Vrbasu se nalazi terasa ali nikoga tamo nema. Niko ne živi u njoj. Ja nikada nisam išao dole. Moja kćer Alma je prošle godine išla dole i provela samo dva sata u Banjaluci. Obišla je kuću, otišla na grob oca i nastavila za Mostar. Išla je s vije kolegice s posla, Amerikanke.

Bio sam samo jednom dole i to u Kutini 95. godine, u vrijeme kada su raju masovno istjeravali iz Banjaluke. Tada je istjerana moja mati i najmlađi brat a pošto sam se u tom momentu nalazio u posjeti kod Maifa i Kamirke u Minhenu, otišli smo s dva auta dole jer su i Katmirkini istjerani u isto vrijeme. Bili smo malo dole i vratili se nazad. U Banjaluku nikada nisam otišao. Jednostavno me dole ne vuče ništa. Jedino bih volio vidjeti grob svog oca. I to je sve. Moji su svi u Švedskoj. Mati je gore umrla i sahranjena. Srednji brat je otvorio firmu i ima oko 100 radnika. A došao gore kao izbjeglica i pisao švedske riječi po vojničkom krevetu, da nauči.

Šta hoću da kažem? Da sam odrastao u nekakvog partizanskoj famili, jugoslavenskoj, i dan danas sam Jugoslaven. Ne smeta mi ni Srbin, ni Hrvat, ni katolik, ni crno, ni bijelo, ni ništa. Ali džaba. I sada se pitam: ZAŠTO SAM OVDJE?

Ako je ovaj Bajagilović bio za Jugoslaviju a ti kažeš da se boriš za Jugoslaviju, zašto si promijenio naziv ulice? ZAŠTO? 

Kemo B.

Kemina sjećanja - događaji u komšiluku

Panorama Gornjeg Šehera

Gornji Šeher je bio gotovo potpuno muslimanski kraj. U cijelom kraju, a tu spadaju njegovi dijelovi koji su se zvali Šeher, Ilidža, Grab, Tabaci, Sitari jedni i drugi, te Turbe, bila je samo jedan katolička familija. Tu je poslije drugogo svjetskog rata ostao čovjek iz Austrije, zvao se Goldbaher. Imao je dvije kćerke i kafanu. Kada je on umro, ostala je njegova žena i kćerke, oni su to iznajmljivali i to je radilo. Drugi niko nije bio. Sve ostalo su bili Muslimani.

Kada su problemi počeli početko devedesetih, mislim da je u gradu bilo manje problema nego u njegovoj okolini. Na primjer, mi iz Šehera nismo nikuda išli. Nismo smjeli. Kod Alibabe, s jedne strane, i na Ilidži, s druge, su bili vojni punktovi i ako se pojavi bilo koji muškarac, oni ga pokupe. Ako si dolazio iz grada ili Novoselije pa htio preći na drugu stranu, morao si stati kod punkta. Isto tako i mi ako smo htjeli preći preko mosta kod motela.  Ako si išao iz Male Čaršije ili pak putem sa Šehitluka, morao si stati kod punkta kod Alibabe. Na po' Tvornice obuće je bio ogroman mitraljez s vrećama pijeska okolo, okrenut prema nama. Gore ispod Šehitluka, na obali, u Trokinoj livadi, (mi smo to zvali Karaula), postavljen mitraljez. Ja sa svog prozora gledam direktno u taj mitraljez. I šta sada da ti očekuješ?

U komšiluku se početkom devedesetih svašta događalo. Neki od događaja su skoro za nevjerovati.

Na sredini Vrbase je bila sedra prečnika jedno pet-šest metara. Da bi došao do te sedre, ja ovako visok moram dignuti gaće da se ne pokvase. Voda je, da oprostiš, skoro do muda. Da se ne pokvasiš, dobro podigneš gaće i ideš na prstima. Jednom ćemo Rizo Mušić, Enko Džanić i ja ići uveče hvatati ribu. Mislimo, hajde da uhvatimo koju ribu jer gotovo da nemaš šta jesti. Već je bio septembar mjesec, postalo hladno. Mi smo prešli na tu sedru i tu sjedili. Zabacili ribenjake, čekamo hoće'l se šta javiti ili neće, kada počeše oko nas fijukati meci. Znaš onaj zvuk kada se metak zabije u vodu? Ko iz filmova. Neko nas je vjerojatno skužio s Jajačke stijene. Mi smo pobacali ribenjake i pobjegli gore na uličicu. Kada smo konačno stali onako prestrašeni, nismo par minuta ništa govorili a onda smo se počeli smijati. Gledamo jedan u drugoga i niko od nas nije mokar. Kako smo mi preletili preko vode a niko od nas nije mokar? Shvataš, kako možeš preletiti preko vode a da budeš suv? Što ti je strah i panika! Čak smo se počeli šaliti. Kažemo da smo išli po vodi. Nismo uopšte gazili! K'o Isus. Jednom sam gledao neki američki film kako neko ide po vodi. E tako smo i mi. To sada izgleda smiješno ali bilo je tako.

Jednom smo imali nekakvu bombu, neko je držao u džepu i stražarili smo u ulici ali kada naiđe vojno vozilo da znaš kako smo skakali preko ograda i bježali, da nas ne bi pohvatali.

Jednom prilikom su kod nas u komšiluku Džanići na divlje otvorili kafanu u toku rata. Nije to bila neka kafana. Dok se još imalo nešto para mi se tu skupimo, nešto se i popije, sjedilo se tu. Jednog dana neki taksista sa Bukvaleka je doveo pinzgauera (bilo je to u ono vrijeme kada su iz Splita dovlačili tenkove), i tu ga parkirao. Mi smo se došuljali do tog pinzgauera i klepili nekoliko zolja, ali pošto smo se bojali da bi ih neko mogao naći, zakopali smo ih ispod Šehitluka. Ako bi ih našli, pobili bi nas sviju. Drugo mi ništa nismo imali. Ništa! Niti je bilo ko šta pokušavao. Pogotovo kada su počeli pretraživati kuće da nađu oružje.

Uveče gotovo niko nije mogao spavati pa smo se sakupljali na ulici. Noću bi oni zapucali odozgo, bilo je strašno i niko oka nije mogao sklopiti. Pitam se ZAŠTO? Zašto su navalili baš na nas u Šeheru? Niko od nas nikome nije ništa nažao učinio! Niko od nas nije metka isplaio!

Bit će velikog belaja

Kemo na "zadatku" ovih dana
negdje u okolini Jacksonville-a

Kemina priča o izlasku iz Banjaluke, objavljena nedavno u nekoliko nastavaka, je izazvala prilično interesiranje posjetilaca bloga. Bilo je i onih koji su sugerirali da bi Kemo trebao svoju priču staviti na papir, da sve uokviri u knjigu koja bi na taj način ostala kao svjedočenje o sudbinama mnogih koji su se iznenada našli u situaciji da se moraju boriti za život, ne shvaćajući šta ih je zapravo snašlo. Slažem se s njima jer vjerujem da bi Kemina kazivanja o životu u Gornjem Šeheru, njegovom putu do Amerike i životu u novoj domovini bila interesantna za mnoge. Da li će se to dogoditi, ne znam. Većina nas smatra da naš život nije vrijedan zapisivanja i u tome griješimo. Svaka naša zapisana riječ je veliki doprinos razumijevanju situacije u Banjaluci od kraja osamdesetih i dalje i siguran sam da će njena važnost rasti svakom proteklom godinom jer nas je sve manje i manje.

Iz mog razgovora s Kemom ostalo je još toga neobjavljenog. Preslušao sam snimak ponovo i od onoga što je ostalo pripremio ovaj prilog koji govori o sredine u kojoj je odrastao, njegovoj familiji i kući, nekim događajima koji su uticali na njegov život a i živote mnogih drugih iz našeg grada.

Evo šta mi je Kemo govorio:

O situaciji na poslu

Interesantno je bilo ponašanje mojih radnih kolega. Na primjer, Zoran Jovanović, viši tehničar, dolazio je svaki dan u moju kancelariju i raspitivao se šta se u Šeheru dešava. Pitam se zašto mu je Gornji Šeher bio toliko interesantan?

Novo Dragičević, isto tako tehničar, bio pomoćni fudbalski sudija, je pjenio. Javio se u vojsku dobrovoljno. U njegovoj jedinici je major bio Musliman i on nije htio da bude tamo. Vratio se na posao ali je kasnije otišao oponovo. Sve su to za mene bila neka čudna ponašanja.

Još jedan veoma interesantan detalj. 

Sa Novo sam se družio. Njegovi su iz Piskavice. Njegov otac Stole i mati mu Beba su u Piskavici imali veliko imanje. Imali su šljive i ja sam išao kod njih i kupio šljive da bih pravio rakiju. Stole je negdje gore u Rudarskoj držao neku radnju, bio poslovođa. Napravio sebi kuću u Bojića Hanu. Novo je imao stan od bolnice. Godinu i pol dana je pred rat. Rata još uopšte nema. Marković je na vlasti, istom došao. Odlična situacija. Ja išao u Austriju i kupovao auto dijelove za one Markovićeve pare. Dolazim na austrijsku granicu, pokažem naš pasoš, niko me ne pita, idem dalje bez problema.

Jednog dana sretnem ja Stolu, Novinog oca, na Tržnici. Izpozdravljamo se nas dvojica, malo popričamo i on meni kaže.

 „A što češ ti ovdje? Ti si dobar majstor, što ne ideš u Austriju, Njemačku raditi?“

 A meni je fino u Banjaluci, ne ide mi se nikuda. Sa svojom rajom sam, familijom. Ovo što zarađujem ovdje, meni je dobro. Radio sam u preduzeću, radio kod kuće na crno i meni bilo odlično. Nije me interesovao zapad. Mogao sam fino živjeti, ja i žena. Napravio sebi kuću, imao auto, išlo se na more, išlo se štokuda, bilo mi lijepo.

“Kemo“, kaže ti on meni. „Ne znaš ti, ali se belaj sprema“.

Čuj, belaj se sprema! Niko belaj ne spominje. Ni na televiziji nema belaja.

„Bogami“, kaže on „eno kod nas su nekakvi dolazili iz opštenarodne odbrane i zaštite i tjerali i one stare snaše da pucaju, da vježbaju“.

Bila je to 88. Nema rata, nema ništa. Niko ne spominje. Čak ni Milošević nije bio ono.

„Bit će veliki belaj, ja ti kažem. Ja to znam.“

Meni je to čudno bilo jer nema nikakvog pojma o ratu. A kako je to znao. Već su dolazili i obučavali raju po selima. 

A mi nismo znali ništa.

Nastavit će se...

O mom bivšem drugu

U prvi razred osnovne škole polazim 1959. godine. Osnovna škola Ivan Goran Kovačić u Budžaku.

U to vrijeme je bio samo jedan Budžak, a sada ih je  4 ili 5, ne znam tačno.  Učiteljica mi je bila gospođa  JELA  PAVLOVIĆ, stanovala je u Pavlovića putu u neposrednoj blizini škole.  Prvi dan, upoznavanje.  Sa mnom u razredu je i sin direktora škole RADE LIČINA, njegova mama je takođe učiteljica u školi, tata direktor škole.

Stanovali su u školi, na njenom sjevernom dijelu, prema gradu. Stan, preuredjen od 2 ili 3 učionice, za ono vrijeme veoma kvalitetan.  Rade je dobio ime  po svom stricu (bratu od tate) narodnom heroju RADI LIČINI (u prilogu kratka informacija).  Za nas u tadašnja vremena, to je bilo nešto posebno, drug u razredu iz PORODICE NARODNOG HEROJA.  Vikendom, u slobodno vrijeme ja sam bio jedan od onih koji je mogao doći kod Rade da se poigramo.  Roditelji su mu bili strogi.  Možda su bili jedni od prvih koji su imali auto, u to vrijeme ‘’fiću’’, ne znam vise koje boje ?  Ali ono što sam najviše volio, imali su TV i kod njih sam prvi puta  gledao fudbalske utakmice, sjećam se i pojedinih fudbalera … Šoškić, Durković, Jusufi, Šekularac, Kostić, Milutinović itd.

Rade je u razredu najbolje recitovao ili pjevao pjesmice a ja sam volio pjevati u horu gdje se nisu mogli primjećivati moji pjevački  ‘’kvaliteti’’.  Rade i ja smo bili dobri drugari. Poslije petog razreda ja sam morao preći u novootvorenu osnovnu školu Ranko Šipka, kod nadvožnjaka na putu prema Vrbasu i Vitaminci.  U to vrijeme  to mi je teško palo, nova sredina, novi nastavnici ali kao i sva djeca, na sve se brzo prilagodiš.  Ono što mi je još ostalo u sjećanju na školu Goran Kovačić ,  je berba graška.  Svake godine, po zavrsetku škole, prvo smo imali akcije (mislim da je trajalo jednu sedmicu) branja graška na parcelama Poljoprivredne škole i Poljoprivrednog Zavod,a a tek poslije toga podjela knjižica (ocijena). 

Slika iz drugog razreda osnovne škole
Titovi pioniri (u drugom redu drugi s lijeva Sega,
treći RADE

Poslije završene osnovne škole polazim u Tehniku (elektro, slaba struja). U istom razredu smo ponovo Rade i ja. Upoznaje se i nova raja (moj kum Izet, Trampa, Macan, Pop, Migdo, Dadi, Čičak, Saša, itd).

Rade Ličina - stoji uz podužni zid, bijeli, prema čošku, najviši

Ali ovu priču pišem radi još jedne osobe iz tog razreda, meni veoma drage, s čijom porodicom početkom zadnjeg rata dolazi u dodir i naš bivši  drugar iz razreda RADE LIČINA. Naime, radi se o Saši, njegovom sinu i supruzi.

Još u prvom razredu Saša upoznaje svoju prvu ljubav, Razu, koja  pohadja Gimanziju. Družimo se koliko nam slobodno vrijeme dozvoljava. Poslije mature Saša i Raza se vjenčavaju. Dvije godine kasnije radja se sin Ferdo.  Žive sretno. Ponekad se posjećujemo. Više se ne sjećam koliko godina prije rata, sjedimo zajedno a Raza kaze : ’’Sega, da ti se pohvalim, dobila sam novi posao, sada radim u Goran Kovačić  školi kao dječiji psiholog. Tamo sam srela i vašeg drugara Radu Ličinu, gdje radi kao nastavnik’’.  Komentarišem o njemu, o Radi… ‘’ok, koliko ga znam (a i roditelje), dobar momak, kulturan, iz porodice pedagoga, stric NARODNI HEROJ… To mi je ostalo iz ranog djetinjstva, nekako posebno. Mi smo u porodici imali prvoborca pa mi je to bilo nešto… Skojevac, mladi komunista prije II-gog svjetskog rata, komunjara, a tek NARODNI HEROJ… to ti dodje nešto još više, ne možeš biti veći od narodnog heroja. I svaka im čast,  duboko im se klanjam za sve što su učinili u to vrijeme.

Priča do sada je bila samo uvod, zurnal pred početak filma.  A sve počinje godina devedesetih.

Višestranački izbori ili bolje rečeno... vrijeme izbora , vrijeme otvorenog pristupanja religijama, vrijeme golubova ‘’prevrtanera’’, vrijeme presvlačenja dresova.  Ukida se Jugoslavenstvo.

U Sloveniji pucaju ‘’konci’’.  Odlazim u rezervu kao rezervni kapetan JNA.  Povlači se naoružanje iz Slovenije, mi pravimo obezbjedjenje od Gradiške do Kutine. Iako sam prije skoro sve poznavao , sada je mnogo  nepoznatih ljudi, vojnika bez kapa, neobrijanih, pozdravljaju se s tri prsta. Po selima uzduž autoputa šahovnice.  Nije dobro.  Ne mogu da se snadjem.  Nije da nešto ne odgovara,  nego sve, ama baš sve je drukčije.  Poslije tri sedmice nas puštaju kući s tim da se svakog trenutka možda moramo i vratiti.

Dolazim kući … Kažem Brani da nije dobro, da sve smrdi na ruzne stvari.  Odlazim do Saše razgovaramo o svemu. Raza je zabrinuta, svaki trenutak njihov Ferdo može dobiti poziv za rezervu, kakvu rezervu… POZIV ZA RAT.  Saša je uvijek bio idealista, kažem mu : da se svi pozdravljaju s tri prsta, da vise od 50% ljudi ne poznajem, da po onome sto sam vidio  JNA više ne postoji a on ne može da vjeruje.

Raza ga pritišće do daske, traže se veze i konačno Ferdo napušta Banjaluku.  Olakšanje.  Počinje rat  i kod nas u Bosni. Naravno.  Dobivam novi poziv i ne odlazim.  Nema više naše himne pod kojom smo odrasli, ludilo je, svakim danom je sve teže i teže.  Jedno veče navratim do Saše i Raze,  ona  me upita  ’’Sega, sta misliš tko nam je RATNI DIREKTOR ?’’  Ja pogadjam, lupam, lupam imena kojih se sjećam otprije… a  ona odgovara... “ne, ne,ne,  … ratni direktor je vaš drug Rade Ličina. I što je još interesantnije, odmah me pozvao i rekao da ako do sutra ne donesem  papir  za  sina,  da li se odazvao ili ne (u rezervu, tačnije receno, u RAT)  da će mi dati otkaz. Naravno da sam mu odmah odgovorila da papir neće nikada dobiti a da mi otkaz uruči istog momenta, što je on i učinio’’.

Bio sam poražen, slomljen, kao misliš nešto a u stvari ne misliš ništa.  Jednostavno si prazan.  Nije  uopšte bitno što je Raza ostala bez posla, nije to tragedija, posla će biti,  nego mučno je i bolno, tada,  a i dan danas mi prolazi kroz glavu, da je on, naš  BIVŠI DRUG  DJECU SLAO U RAT.  Baš tako, ako nemaš papir da ti je dijete u ratu, gubiš posao. Kakva perfidnost, pokvarenjastvo, licemjerstvo... zar  si ti RADE (a i vi svi) mislio da ćemo  za posao… djecu ili sebe gurnuti u rat  ????  Baš ste glupi !!!!

P i t a nj a   TEBI  BIVŠI RATNI DIREKTORE, BIVŠI DRUŽE,  RADE LIČINA:

• Kao prvo kako si mogao da prihvatiš posao ili mjesto ratnog direktora ??????
• Dali si zaboravio da si dijete iz porodice narodnog heroja ili za tebe to uopšte nema veze ??
•  Dali se ikada imalo sramiš što nosiš ime svog strica,  narodnog heroja ?? 

Pročitaj u prilogu kratku biografiju o svom stricu... malo se podsjeti!!

•  Bio si komunista, pripadao si porodici komunista i sve si to popljuvao ??
•  Ili… ili… je sve bilo samo maska ??
•  Ne znam kako bi tvoji roditelji ocijenili sve tvoje postupke  ??
•  Sječaš li se da si najbolje pjevao  ‘’… Hej Sloveni…’’    ??

 Ja i danas rado poslušam našu, podvlačim, NAŠU  HIMNU  !!

•  Prisustvovao si sastancima ratnih direktora, nas i našu djecu slali ste u rat,
• Dali ste vi i vaša djeca bili u tom istom ratu ??
• Priključio si se Brdjaninu i ostalima.  Kako si mogao da prihvatiš nove ideale ??

Puna vreća s pitanjima može da se napuni. Ali vjerujem da na njih nemaš odgovor,  u stvari ne bi mogli da razgovaramo jer  su nam pogledi i pristupi mnogim stvarima potpuno razliciti.  A ako ih imaš, to su odgovori i priče za timove u drugim dresovima.

Sve što si uradio od godina devedesetih do danas, sveo bih pod jedno:  GOLUB PREVRTANER.

Naši stari bi rekli: ‘’e… Rade, crni Rade šta uradi ?’’  S jedne strane uhvatio si se u kolo s nacionalistima a s druge strane se uvukao manje ili više u kriminal ??  Čitam nedavno jedan od izvještaja o kriminalu u našem rodnom gradu… pa me više toliko i ne iznenadjuje,  vidim i tvoje ime.

Sjećam se branja graška i parcela poljoprivrednog zemljišta na potezu od nase osnovne škole  prema Poljoprivrednoj školi.  Pišu, a koliko je kriminala, zašto i ne vjrovati, da si i ti učestvovao u ‘’zamjeni’’ i prodaji navedenog (društvenog) zemljišta.

Šteta, šteta Rade da si porodično stablo ‘’protresao’’ i uputio se na pogrešnu stranu, pardon, po tvome si sigurno na pravom putu, bivši druže.

Sega

Kemina sjećanja 5 - Konačno u Hamburgu

Budimpešta, željeznička stanica

Sjeli smo u voz i krenuli. U vozu sretnem čovjeka koji je radio u SUP-u u Maloj Čaršiji. Radi se o sinu Mulaomerovića. Njegovu ženu sam kao predsjednik Radničkog savjeta zaposlio kod nas u Zavodu. Žena mu je uspjela preći granicu i stići u Njemačku a sada on pokušava da joj se pridruži. Sa sobom je vodio sina od devet mjeseci, nadajući se da će na taj način lakše preći granicu. Tu sretnemo i neke sarajlije koji nam rekoše da su dva puta pokušavali ući u Mađarsku ali da nisu uspjeli tako da nas je to malo isprepadalo. Međutim, povratka nema. Idemo dalje, iako nemamo nikavih viza, samo jugoslavenski pasoš. I šta se dešava? Voz prelazi hrvatsku granicu i ulazi u Mađarsku, prvo u neku malu čaršiju. Nema nikakvih kontrola, u voz ne ulaze carinici niti policija. Nakon kraćeg zadržavanja voz se vraća nazad. Pomislili smo da se voz vraća u Hrvatsku, da nas Mađarska ne prima. Nastao je plač, jauk. Međutim, voz je nastavi dalje prema Budimpešti. Ta mala stanica je bila slična kao nekadašnja željeznička stanica u gradu u koju su vozovi dolazili sa stanice u Predgrađu i vraćali se nazad. Uglavnom, sve je prošlo dobro ali mi nikako nije jasno zašto na granici nije bilo kontrole.

Kada smo stigli u Budimpeštu, tražimo da kupimo karte za Čehoslovačku jer nekoliko djece koja su išla s nama su trebala da izađu u Pragu. Međutim, čudno, nigdje nema voza za Prag.  Raspitujemo se na stanici ali niko od Mađara neće ništa da kaže. Bili su jako nekulturni. Čekamo, ne znamo šta da radimo. Srećom, neki stranac nam je uspio objasniti da u Budimpešti imaju dvije velike željezničke stanice, Budimpešta Jug i Sjever i da mi, ako hoćemo da idemo na sjever, na primjer u Češku, moramo ići na tu stanicu.

Uspjeli smo naći taksi koji nas je prebacio na stanicu Budimpešta sjever. Tu smo uzeli karte i čekali čitav dan na toj stanici, sjedili. Sjeli smo u voz i krenuli, unutra neki igraju šaha, mi stojimo, nema mjesta za sjesti jer je voz pun ko šibica. Iznenada se pojaviše nekakvi oficiri, nastade neka frka. Jednog od ovih što su igrali šaha uhapsiše i odvedoše. Mi se isprepadali, posakrivali se. Ne znamo šta se dešava. Mislili smo da hapse izbjeglice. Međutim, taj uhapšeni je bio Mađar, nikog od Bosanaca nisu dirali ali mi to nismo znali i već smo mislili da je našem putu došao kraj. Granicu između Mađarske i Čehoslovačke smo prošli bez problema s jugoslavenskim pasošima.

Dolazimo mi u Prag. Tu smo sreli još neku našu raju. Rođaci Bajagilovići i dvoje djece Smailagića su tu otišli svojim putem, prema planu, i ostajemo sami, Mirsada, Alma, Selma i ja. Iz Praga smo se vozom morali vratiti nazad u Plzen (Pilsen) jer je on u blizini granice s Njemačkom. U Plzenu smo čekali voz za Njemaču i, kada je stigao, sjeli smo u njega. Voz staje na granici. Dolazi Nijemac, kontroliše. Stigao je do nas. Dajemo mu jugoslavenske pasoše. Digao je veliku frku na nas. Pa, vi morate imati vizu, pa, što niste otišli u Tursku, pa znate da s ovim pasošima ne možete u Njemačku. Mi se ušutili, ne znamo šta da radimo... U međuvremenu voz krenu i on samo napusti kupe gdje smo mi sjedili. Nismo znali šta će se dalje dogoditi. Međutim, voz uđe  u Njemačku i niko nije došao po nas.

Stigli smo u Nirnberg. U Nirnbergu na željezničkoj stanici lijepo. Ima kolača, ima svakavih sendviča, hrane. Imali smo nešto para, kupili smo hrane i tu sjeli i jeli. Ali, više nemamo para. Ne možemo dalje. Iamo sam nešto malo siće i ja nazovem Hamburg. Tamo je bila Mirsadina sestra. Ona je već duže vremena živjela i radila u Njemačkoj. Nazovem, pitam može li ona da dođe po nas, da idemo gore, jer smo mi, faktički, pošli kod nje. Međutim, ona kaže da je umorna, da je došla s posla, da ne može, ovo, ono... Vidjet će ona s bratom, jer je Mirsadin brat već bio gore. On je i sada tamo.

Mirsad je uzeo njeno auto i pošao po nas. Međutim, kad je došao na stanicu, nije nas mogao naći. Hodao je po stanici, tražio nas, a nas nigdje. Mi se čudili što ga nema, vrijeme prolazi, već je trebao biti ovdje. U jednom trenutku kćerka Selma upita „Da nije ono Braco?“ Ja rekoh, „Hajde, zovnut ću ga“. Kad ono, jeste Braco. U vožnji nam reče da je hodao po stanici, prolazio pored nas nekoliko puta ali nas nije mogao prepoznati. Mi smo bili iscrpljeni, umorni, putujemo već šest dana. Već u Banjaluci smo se promijenili, nemaš šta jesti, smršavili, ne spavaš noćima, strah, totalno smo se bili deformisali.

Krenuli smo autoputom, nakon nekog vremena stali smo na nekoj benziskoj pumpi. Tu nas je on častio, nakupovao nam tonu viršli. Kada smo se najeli, požurio je da stignemo Hamburga do kojeg ima dobrih šest sati vožnje. Usput, na autu mu pukne timing belt. Auto ne može dalje. Zove on Hamburg, pita Fatime (ime Misradina sestre, op. Co) imali li ona osiguranje. Ima. Daje mu informacije. Zove on osiguranje, oni dolaze, šlepaju auto i povezu nas to neke benzinske stanice i tu nas izbace, da nismo na autoputu. Noć je. Spavat ćemo u autu. Snijeg pao. Mraz. U autu hladno, ne možeš spavati, ulazimo u WC na benzinskoj stanici na smjenu da se malo ugrijemo. Tako smo progurali tu prvu noć u Njemačkoj.

Hamburg - željeznička stanica

I slijedeći dan smo tu čekali. Fatima je konačno uspjela da pošalje nekakve pare pa smo vozom stigli do Kasela. I u Kaselu smo čekali pola dana. Ona je u Hamburgu uspjela kupiti karte za voz za nas pa nam je to javila. A nama cijelo to vrijeme nije bilo lako, imali smo jugoslavenske pasoše, nismo poznavali jezik, teško smo se snalazili... Kada smo konačno sjeli u voz za Hamburg, bilo je divota. Voz topal, ugodna sjedišta, ne spavaš više na kartonu nego sjediš... 

I tako smo stigli u Hamburg.

U Hamburgu smo se smjestili kod Fatime. Imali smo jednu sobu, nas četvoro. Moja svastika, koja je u Njemačkoj već skoro trideset godina, završila višu medicinsku školu i radila u bolnici, kaže meni: „Ko bude radio u Njemačkoj, ko ima svoj stan i ne traži od Njemačke ništa, Njemačka će mu dati papire, da ostane“. Ja je poslušam. Mi nismo bili zainteresirani za Njemačku ali ja nasjednem na tu priču. Nisam išao tražiti pomoć nego sam poslije tri dana našao posao i počeo raditi. Zet mi je dao 200 maraka tako da ja svaki dan platim kartu za autobus 5 maraka, vozim se, izađem i onda idem pješačim do posla 5 kilometara. Radim 10 sati, vratim se pješice do autobuske stanice, uhvatim autobus za nazad i tako cijeli prvi mjesec, dok nisam primio prvu platu. Tako sam svaki dan pješačio 10 kilometara. Ujutro je nekako to i išlo ali kada sam se vraćao s posla umoram, bilo je gadno. Ali, poslušao sam nju i nisam htio tražiti pomoć. Mnogo kasnije sam shvatio da sam se zajebao. Ovi svi koji su bili na državnoj ponoći, kojima je Njemačka plaćala stan i hranu, iznijeli su od 50 do 100 hiljada njemačkih maraka kada su je morali napustiti a ja sam iznio samo ono što sam zaradio i uštedio.  Zajebo se. Al, tako je bilo.

Alma, na bilboardu u Jacksonville, Florida

Kada smo došli u Njemačku, Alma i Selma nisu mogle ići u redovnu školu. Alma je u Banjaluci krenula u drugi razred Medicinske škole a Selma u prvi, ali su je morale napustiti. Redovno školovanje nisu mogle nastaviti već su njih obe uspjele da idu pola godine na kojekakve kurseve da bi dobile potvrdu da su završile srednji školu. Interesantan je Almin slučaj. Nakon završenog kursa, godinu dana je pohađala nekakav „pred college“ jer nije imala pravu diplomu. Tek nakon toga se upisala u Medicinsku školu. Iz Njemačke smo morali izići u momentu kada je Alma završavala drugi razred medicinske škole. Tako se desilo da je u Banjaluci napustila školu kada je bila drugi razred a onda je i u Njemačku morala napustiti kada je završavala drugi razred. Međutim, uz njenu upornost, ovdje je to završila počinjući sve iz početka, ima Bachelor's degree, a sada ganja Masters degree.

Eto, Milane, to je ukratko ispričana naša sudbina od početka devedesetih. A ima toga još puno, ovo je samo dio sjećanja. Ako ti bude interesantno, mogu ti toga još ispričati.

Kemina sjećanja 4 - Od Travnika do Zagreba

Novi Travnik

Po gradu se muvaju nekakve čudne spodobe. Sreo sam grupu mudžahedina. To su neke sablje opasane, nekakvi noževi. Oči upale unutra, tamne, jednostavno oni su takvi, da ti se krv sledi u žilama. Nikad se u životu nisam prepao. Inače se ne bojim smrti.

Tražimo mjesto gdje ćemo spavati. Imao sam adresu od nečijih rođaka, sad se ne sjećam ko mi je to dao i rekao da kod njih navratim. Došao ja kod tih ljudi ali nas nisu primili. Izgleda da sam im rekao imena pogrešnih rođaka. Hodajući, došli smo do Šarene džamije a desno gore su neke kuće, one starinske, bosanske. Moj rođak Abedin Bajagilović, koji je bio s nama, reče mi da je tu prije rata prodavao deterdžente, ambulantna prodaja, da poznaje neke ljude i reče da idemo gore. I dođemo mi gore. Kuća velika, u donjem dijelu je velika garaža. Kažem Abedinu da ih pita da nas puste u garažu. Puno nas je. Dvanaestero. Da spavamo na kartonima. Mi ćemo platiti koliko možemo. Otišao on da porazgovara s čovjekom, kad izađe i njegova žena, pogleda nas i reče „Hajte vi svi ovamo, u kuću.“ Mi uđosmo. Puno dječurlije oko mene. Ode žena u kuću, napravu uštipke i još koješta. Jeli smo, svi sretni. Donesoše neke jorgane i deke i prostrše ih po podu. Tu smo spavali.

Sutra ujutro u Travniku, moram tražiti neke papire, neke dozvole. Sirena svira, odnekud gruha top. Trese se sav Travnik. Nema autobusa, nema ništa. Naletim ja na neki kombi. Vidim, piše Taxi. Upitam taksistu da nas vozi dalje. Traži on nama dobre pare. Skupismo pare i on nas odveze u Novi Travnik. Tu u Novom Travniku smo otišli kod roditelja žene Adema Patka s Graba, ne znam kako se pravo preziva, jer su s nama išli njegova kćerka i momak s kojim se zabavljala, Elđan Lihović, sin Ahmeta Lihovića. Oni su tu trebali ostati a mi smo se nadali da ćemo tu moći prespavati. Međutim, oni nisu htjeli da nas prime. Imaju puno izbjeglica i nema mjesta. Šta ćemo sad, muvamo se tu okolo, hodamo, kada naiđe neki oficir i zovnu mene. Pita ko sam, šta sam, a ja mu kažem da sam iz Banjaluke. To je bio Lendo, On ti je sada general, a trenutno je gradonačelnik Novog Travnika. Pričao je sa mnom najmanje dva sata, raspitivao se za situaciju u Banjaluci, u Krajini. Ja sam njemu to sve lijepo ispričao.

I kažem ja njemu: „Lendo, ja bih ostao ovdje u vojsci, ali možel li ti meni napisati papire da žena i djeca idu dalje?“
Moja Mirsada neće ni da čuje za to.
Međutim, kaže on meni: „To ti vidi tamo sa mojima.“ I onda nastavi. „Ne trebam ja tebe ovdje.“
„Što me ne trebaš?“ pitam.
„Ja imam 50 momaka gore na brdima, oni imaju neke puške i automate. Oni, kad se vrate odozgo, daju oružje drugoj ekipi koja onda ide gore tako da ja za tebe nemam puške. Ti bi morao čekati da se neko vrati, da ti ja dam pušku, da ti ideš gore.“ Tako mi on reče. „A ti, ako hoćeš ići dalje, moraš ići u drugu polovicu Novog Travnika kojeg kontroliše HVO.“

Krenusmo tamo. I onda sam se jako iznenadio. Ugledah ogromnu kolonu raznih vozila koje je naš svijet u to vrijeme vozao. O čemu se radi? Srbi napuštaju Novi Travnik. Ali, njima je dozvoljeno da voze svoja kola, na gepecima je natrpano tonu stvari, iza su zakačene prikolice sa stvarima. Jedan je čak za prikolicu zavezao kravu i idu. Kontroliše ih HVO. Tada sam prvi pita vidio nekakvu čudnu opremu. HVO-ovci nose nekakve fesove, ali je onaj rep do pasa. Crna odjeća. Tako nešto sam viđao u ratnim filmovima kod talijanskih vojnika za vrijeme drugogo svjetskog rata. Bar tako mi je to izgledalo to što sam ja tu vidio. Ali sam u isto vrijeme bio i zbunjen. Razmišljam. Kako to, ja izlazim s jednom kesom a oni izlaze sa svojim vozilima, sve živo imaju na sebi?

Kada je ta njihova kolona prošla, vidim nešto čudno se događa. Neko vuče šporet, neko televizor. Šta je? Kada su Srbi otišli, prvi domaći su obilazili njihove stanove i kupili ono što su ovi iza sebe ostavili.

Malo kasnije Smailagića djeca, koja su išli sa mnom, su srela nekog svog daidžu koji je uspio pobjeći iz Skendera. Stanovao je u nekoj kući. Odvedoše nas kod njih. To je prigradska kuća, WC je napolju, betonir, stojeći, što bi mi rekli, čučavac. Skuhali su nam graha. Jeli smo ali nemaš gdje spavati. To je mala kuća, ima samo dvije sobe. A on ima dvoje djece. Ali, nekako smo tu prespavali.

Sutra smo išli u HVO da ganjamo papire za dalje. Došli smo u HVO. Ja sam jedva hodao jer smo pješačili 30 kilometara. Meni se noge upalile, ne mogu da hodam. Sreća, žena koja je tamo radila, pita mene šta je? Ja joj kažem da sam došao iz Banjaluke, da sam do Travnika išao pješke i da jedva hodam itd. Pita ona mene da li imam papir od svojih. Ja kažem da imam. Dadnem ja njoj papir, jer su meni naši u Travniku, Bosanska armija, dala papir da mogu napustiti Bosnu. Imam ga i sada kod sebe. U njemu piše da mogu napustiti Bosnu da smjestim familiju, pa da se vratim. Tako je pisalo. Ona uze taj papir, iskopira ga i vrati, te mi dade svoj papir koji kaže da mogu preći preko teritorije koju kontrolira HVO.

Karlobag

Vratismo se u čaršiju i čekamo autobus koji ide za Split. Međutim, autobusa nema taj dan zbog nekih ratnih dejstava. Kažu, dočiće sutra. Moramo još jednu noć prespavati. A gdje ćeš prespavati? Nema gdje. U blizini ugledasmo neku zgradu s haustoomr, prolazom. Bilo je tu i nekih kartona. Vjerojatno je tu neko bio prije nas. Odlučili smo da tu prespavamo, u stvari da presjedimo noć jer od spavanja nije bilo ništa. Kiša pada, ledeno je. Već je to šesti oktobar. Mi smo se u tom haustoru čitavu noć skupaljali jedno uz drugo i tako grijali. Sutradan je autobus stigao u jedanaest i uspjeli smo sjesti u njega. Vožnaj je bila užasna. Nije se išlo normalnim putevima već nekim šumskim pa autobus često nije mogao iz jednog okrenuti na okukama. Vraćao se nazad nekoliko puta da prođe krivinu. Došli smo na granicu s Hrvatskom. Tu su bili postavljeni neki kontejneri, privremeni. Granični prelaz. Ovi na granici nas provociraju, pitaju kuda ćemo, ko će braniti Bosnu i slično? Ja im dadnem papire i mi prođosmo dalje.

Glani kolodvor

Došli smo u Split. Tražimo autobus za Zagreb. Međutim, u Splitu nema autobusa za Zagreb jer je srušen Maslenički most. Kažu, možete na brod pa okolo doći do Karlobaga. Mi tako i uradismo. Uhvatismo brod i dođosmo do Karlobaga. Iz Karlobaga smo onda autobusom došli u Zagreb. Ja sam Zagreb dobro poznavao jer sam tamo išao u Višu metalsku školu u Klaićevoj 7. Tamo je bio Školski centar za strojarstvo, pomorstvo i energetiku u koji sam išao dvije godine. Išli smo na željezničku stanicu. Iako sam Zagreb relativno dobro poznavao, ušao sam u jedan lokal i raspitivao se za željezničku stanicu. Čudno, niko ne zna! Valjda očekuju da kažem kolodvor. Došli smo na Glavni kolodvor i tu mi prilazi momak, mlađi, naoružan, al čudne mu oći, ko drogiran. Kaže on meni „Ja tebe znam. Šta ima u Banjaluci?“ Kad, ko je, njegovi su dolazili kod mene, bili mušterije. Neki Mustapić, držali su travarsku radnju na Tržnicu a u Trapistima su imali sušare. On je u HVO, bio je dobro ranjen pa hoda okolo, dolazi na Glavni kolodvor da vidi ako neko dolazi iz Banjaluke da se raspita šta se tamo dešava. Ali mi je bio nekako čudan, sumnjiv.

Srećom, došao je voz koji vozi za Budimpeštu...

Kemo B.

nastavit će se...

Kemina sjećanja 3 - Izlazak iz grada

Mejdan

Kada smo postali svjesni šta se u gradu dešava donosimo odluku da djecu moramo izvući. Ne možeš nikuda izaći, nemaš šta jesti, ne možeš otići do grada, ne možeš tražiti posao, ne možeš živjeti. Problem je bio, moraš otići u Vodovod, moraš otići u Električno, moraš otići svugdje, da bi se odjavio i platio određene iznose unaprijed. Preko puta Kastela, s druge strane Vrbasa, je bila nekakva mala kancelarija u baraci gdje moraš donijeti sve potvrde. Kada sam to sve izganjao morao sam ići u Dom u Maloj čaršiji u neku kancelariju, neka žena je to vodila, da se plati autobus da nas vozi za Travnik. Bilo je to u oktobru 1992.

Kad sam uspio to sve izganjati nakon par dana je organiziran izlazak. Na parkingu ispred samoposluge u Maloj čaršiji su bila četiri autobusa. Ušli smo u njih. Bilo je plakanja, bilo je svašta. Desilo se da su neki ljudi koji su mene poznavali dali meni svoju djecu da ih povedem tako da sam imao sa sobom dvanaestoro djece. Znači, Mirsada i ja imali dvanaestoro djece. Najstariji je bio Ahmedin Bajagilović, 15 godina. On je bio neki moj rođak i jegov otac me zamolio da pazim na njega. Tu sam ja preuzeo brigu. Bilo je dvoje Smailagića, djeca od Muhe Smailagića, građevinskog inžinjera u GIK Kozara, moj brat je radio tamo pa je on mene poznavao. Bili su još neki dvoje, Hrvati su oni bili, ja ne znam kako sam ih ja poznavao. Oni su me zamolili da ja njihovu kćerku i sina pazim. Ja sam to sve u autobusu oko sebe smjestio. Autobusi se krenuli.

U Karanovcu smo prošli bez problema. Tamo je bio vojni punk ali je žena koja je organizovala prevoz, koja je uzela ogromne pare, koja je praktički očistila Banjaluku, bila u autobusu. Očigledno je da je sve bilo dobro organizirano. Stigli smo u Skender Vakuf. Tamo smo stali pred neku policijsku stanicu koja je tada imala funkciju vojne komande. Neki major će ići s nama. On je propusnica da možemo proći dalje. Po nesreći sjeo je u naš autobus i kada smo prolazili kroz Imljane, bilo nam je naređeno da svi stavimo ruke na oči i uši, da čučnemo, odnosno da stavimo glave sebi u krilo da niko ne gleda kroz prozor jer su okolo bili postavljeni topovi koji su gađali Jajce i dalje. Ja sam slučajno digao glavu, on je skočio, izvadio pištolj i hoće da me ubije. Srećom, ni sam ne znam kako, ništa nije napravio.

Nakon toga smo prošli pored Koričanskih stijena gdje su pobijeni ljudi iz Prijedora i Kozarca. Ja sam se malo ukakio jer sam vidio njihovih dvojicu vojnika, tu stoje. Pomislio sam, hoće li i nas dole pobacati!

Dovezli su nas na neko brdo i tu smo svi istjerani iz autobusa. Rečeno nam je da idemo dole cestom prema Travniku i da će nas poslije dva kilometra čekati HVO autobusi. Mislimo, dobro, čekat će nas autobus, međutim, to je bila laž. Cesta je bila slična onoj našoj za Šehitluke, samo, kad se ide dole s Vlašića, s desne strane je jako strmo i dole je naselje Turbe. Ali bile je to obala, ima jedno 150 metara, jako strma. S lijeve strane je cesta ukopana u brdo. Cesta je bila sva izrovana, iskopana, na cesti možeš naći tonu mina. Bile su to one velike mine, protivtenkovske, kada staneš na nju ona neće reagirati, jer treba veliki teret da se aktivira. Mi smo to sa strahom obilazili.

Nakon stotinjak metara, s lijeve strane u jarku, vidim, djevojčica. Ne može biti više od 13-14 godina. Mrtva. Gola. Na njoj ima hilhadu muva. Vjerojatno je bila skinuta s nekih od mnogobrojnih tura, silovana, ubijena i bačena tu. Ja kažem Mirsadi, mi ćemo staviti Almu i Selmu s moje desne strane, ti idi iza njih, jer ako neko pokuša da ih otme, mi ćemo ih gurnuti dole u provaliju. Bolje da poginu nego da im se desi oco što se desilo ovoj curi. Donije smo takvu odluku. Pogledali smo se nas dvoje čudno ali smo prihvatili da je to tako. Rat je.

A šta se dalje dešava. S lijeve strane, s obale, njih desetak slijeće, neobrijani, prljavi, na tri metra osjetiš kako smrde. Svi imaju kalašnjikove i na svakom kalašnjikovu je bajoneta. Nas su natjerali da idemo u grupama, da ne smijemo biti zajedno. Bila su četiri autobusa. Puštali su ljudi iz jednog autobusa, pa nakon nekog vremena iz drugog i na taj način im davali priliku da pljačkaju. Šta traže: ručne satove, nakit. Žene, lude, nose nakit. Oni ga ne skidaju, oni ga trgaju. Ako žena ima naušnice, on je ne skida, on je trga, pola uha otkida. Nikako mi nisu bile jasne kako su neke bile tako naive da nose nakit. Ja sam imao samo jednu malu plavu kesu u kojoj sam imao jedne gaće,  potkošulju, košulju i ništa više. Tako je svako od nas imao. Nismo ništa drugo mogli nositi.

Iza mene je išao neki Ramo, Ramić, nisam baš siguran, iz Vrbanje, Rom porijeklom koliko vidim, ali nije to važno. Jedan od onih koji su sišli s brda traži od njega marke, ovaj viče nemam, ovaj ga pregleda i nađe mu 800-900 maraka u džepu. Sav bijesan zabi mu bajonet u slabinu. Čovjek urla, sav se iskrivio. Mi smo ga nekako vukli dalje do Travnika. 

Jedan s bajonet je sletio s brda direktno na mene. Ja ne znam šta da radim, ne smijem hvatati rukama, samo sam se okrenuo, imao sam nekakav ruksak na leđima, nadao sam se da će me on zaštititi. On je udario u mene i odbio se a ja sam zažmirio i nastavio ići. Čekao sam rafal, međutim, izgleda da nije imao vremena da me ganja jer je odozgo već išla druga grupa koju treba opljačkati.

Prošli smo tako jedno 4-5 kilometara, kad vidim, iz šume viri veliki mkitraljez. Neko zavika „Stoj!“. Svi smo mi stali, usrali se. Šta je? HVO. Izađe jedan vojnik. Pita koliko nas ima. Četiri autobusa kažemo. „Hajde u kolonu jedan po jedan“ reče. „Ima li neko ko ne treba da bude tu?“ Mi ne razumijemo pitanje. Sada razumijem. Mislio je na Srbe. Traži od nas da svako pokaže lične karte. Hoće da vidi ime i prezime. Ništa ne piše. Samo gleda. Kod nas se znalo po imenu i prezimenu.

Prošli smo dalje. Žena od Merima Džanića je bila truda. S njim su išle žena i kćerka. Žena zaostala daleko gore, ne može ići. Ja ostavim sviju i vratim se nazad da joj pomognem. Pomogao sam joj, dovedem ja nju dole a Mirsada me toliko izružila što idem za tuđom ženom. „Ma ne idem za tuđom ženom. Žena trudna, ne može hodati“. „Ko bi odao za mnom?“, pita ona. Znaš kako je to kod žena.

Imao sam jednu malu pljosku konjaka što sam sakrio u unutrašnji džep i kad smo došli dole mi smo nju svu polizali od dragosti.

Od izlaska autobusa do Travnika je 29 kilometara. Nikakvi autobusi nas nisu čekali. Morali smo do Travnika pješice. Kada smo mrtvi umorni stigli već je pala noć. U Travniku je užas. Zgrade s rupama od granata, pola Travnika nema svjetla. 

Kemo B.

nastavit će se...

Kemina sjećanja 2 - Život u Gornjem šeheru

Gornji Šeher

U danima kada je u Bosni sve počelo, život u Šeheru je bio vrlo težak. Niko ne radi, nemamo struje, nemamo vode. Snalazili smo se na razne načine. Išli smo do Vrbasa pa smo trgali neku staru lozi i to pušili. Jedan dan ide tako Riža, moj komšija, nosi kruh ispod pazuha, i kašlje, to je užas bio. Bio je strastveni pušač. Mati mu sušila neke čajeva a on to od matere ukrade, zamota u novine i to puši.

Obzirom da je život bio sve teži jer nisi mogao ići u prodavnicu, niko nije radio,  zalihe su bile tanke jer je to bila radnička klasa, po baštama smo kupili neke stare jabuke i pravili pekmez od kojeg se, da prostiš, dobro usereš. Kakav pekmez, to je bilo samo da se nešto pojede. 

Gornji Šeher nekada

A kako smo kuhali kod mene? Imao sam slučajno neki stari bojler, mali, protočni, kojem sam otkinuo ono podnožje dole i od njega napravio kao mali šporet. To sam postavio ispred kuće, tu naložimo vatru i tu se kuva. Ako ima kafa ili se stavi krompir da se skuha i da se pojede. Jer, bilo je jako, jako teško.

Nekako smo dan preživljavali, međutim, imali smo velikih problema noću. Dođu ratnici pa gore po Jajačkoj stijeni, po Šibovima, dadnu djeci oružje, ta djeca pucaju i ako metak slučajno pogodi oluk na kući ili nečiji balkon pa se odbije, to je stvaralo tako ružan zvuk da niko nije mogao spavati. A nismo smjeli nikuda ni izaći jer je dole odmah niže nas kod Alibabe bio vojni punkt. Bila je postavljena rampa i nekakav šator. Uvijek je tu bilo njih šest-sedam, dobro naoružanih. Na tvornici obuće je bio postavljen veliki mitraljez, protuavionski, koji je bio okrenut gore prema nama. Gore na Ilidži, kod motela, isto je tako bio postavljen punkt. I tu ih je bilo jedno pet-šest. A ispod Šehitluka, na brdu, bio je ukopan bunker, s mitraljezom, i sve je to bilo okrenuto prema Šeheru. A od nas, u Šeheru, niko nije imao ni lovačku pušku.  Nikad kod nas nije bilo lovaca. Bila je to, da tako kažem, niža srednja klasa, narod koji je većinom radio u Tvornici obuće, Tvornici duhana, u Blik konfekciji, tako da su ljudi jednostavno živjeli nekakav obični život.

Kemina kuća u Gornjem Šeheru

Međutim, šta se dešavalo. U po dana čuješ vrisku, plač, galamu. Šta je? U Kastela, Radovan Bisić, bivši bokser, je imao svoju ekipu i oni s kombijem dođu gore u Šeher i ako te slučajno nađu na ulici tebi bubrege odvališe. Ispred moje kuće je stanovao Selim Kobašlić i žena mu Fikra. Selim, mlad čovjek, bio je vojni penzioner jer je, kad je bio u vojci, bomba slučajno eksolidirala pa ga pogodila u glavu. Fikra je radila u Tvornici obuće. Slučajno je izišao ispred kuće, oni su naišli i počeli ga tući bejzbol palicama. Fikra izletila iz kuće i viče „Radovane, Rade, pa to je moj čovjek!“. A Radovan je radio s Fikrom u Tvornici obuće. Ali nema veze što je radio, premlatili su ga dobro. 

Ne prođe par dana kad čujem vriska kod Prcića. Šta je? Hasan Prco, mesar, radio kod Gavrilovića na Tržnici, tamo je bila velika prodavnica Gavrilovića, eno ga stoji na po Vrbasa, hoće da se ubije. Zašto Hasan hoće da se ubije? Njegov kolega iz Bukvaleka koji je s njim radio u mesnici doveo dvojicu koji su ga premlatili da je bio sav plav. Bez ikakvog razloga. 

Poslije, bila je nekakva sahrana i mi smo svi otišli u harem ispred Jama džamije. S druge strane su za Jajce išla vojna vozila i oni su otvorili vatru na munaru.  S munare pada kamenje, sitno. Ali je to bilo interesantno, ne znam ja šta je to, možda huja, ili neki podsvjesni otpor, niko od nas nije mrdnuo. Mitraljez šiša po minaretu, kamenje frca, niko se ne mrda.

Pogled na kuću s Vrbasa

Imali smo u Šeheru gore jednog staklara, ne mogu se sada sjetiti imena, mlad čovjek, i ja slušam na Radio Banjaluci, on donirao neke pare da se kupi garderoba djeci boraca srpske armije. Meni je to bilo čudno, al hajde, čovjek donirao, mislim, možda se čovjek spašava. Jednog dana on ti je sa ženom krenuo prema Šipovu jer su gore imali vikendicu. Čuo je da su mu vikendicu razvalili pa pošao da vidi. Uspio je doći do tunela što se odvaja od jajačkog puta za Mrkonjić, tu je bila rampa i tu je on bio dobro „složen“, polomljen i ja ne znam kako su ga vratili u Šeher. Njemu je nedugo nakon toga umrla mati i išli smo na dženazu,  i njega smo nosili na stolici jer on apsolutno nije mogao da se pomjera, da hoda. A eto, nekoliko dana ranije on je toj istoj vojsci donirao nekakvu dječiju garderobu.

Imali smo u Šeheru, gore na Grabu, novinara Osmančevića. On je radio za banjalučki Glas, stariji novinar, poznat bio u Banjaluci, a stanovao je gore na Grabu, imao svoju kuću. Tamo su živjeli i moji punac i punica i tako čujemo vijest da su „braća“ provalila prozor na kupatilu, ušli su u kući i onda su njega prosto „ubili“. To je bilo nevjerojatno kako je čovjek izgledao. Ostao je živ ali je bilo potpuno premlaćen.

Postavljam pitanje sam sebi. Zašto? Zašto?

Isto tako smo imali ljude koje su optužili da nešto spremaju. Odveli su ih u SUP. Jedan od tih, Raković, sada živi u  gradu Erie. On je pričao da su u SUP-u u nekoj prostoriji imali neku štangu za koju su im vezali ruke i oni su faktički bili obješeni na rukama. Kad bi koji policajac naišao, uzeo bi pendrek i u bubrege. Njegovi su čuli da se džigerica od životinje stavlja na te plave rane da izvuče te podljeve i na taj način su pokušavali da ga izliječe. On je sada gore u Erie, nema niti jednog zuba, dobro je premlaćen.

Opet postavljam pitanje: Zašto? 

Jer mi nismo, gore u Šeheru, niko od nas nije ništa učunio. Nikoga nismo dirali. Istina, dolazili su nam neki momci iz Potoka i govorili nam da mi zakuhamo a ja sam ih pitao: "Pa dobro, kako da zakuhamo, mi nemamo nikakvog oružja? A i ako bi imali oružje, šta mi možemo napraviti? Ako bi i zakuhali, šta bi bilo? Sutra bi se neko digao s helikopterom i on bi sravnio cijeli Šeher, pobio pet, šest hiljada ljudi koliko je živjelo u njemu“.

Ti vjerojatno ne znaš informaciju, na Hisetima je bio neki hodža kojeg su ubili jednostavno zato što je bio hodža. Neki njegov rođak, koji je bio u vojsci, kada se vratio, poludio je i istukao je nekog policajca. Tada je nastala policijska potjera za njim pa su u Poljokanov park utjerali preko hiljadu ljudi i prijetili da će ih pobiti. To ljudi u Banjaluci ne znaju šta se tamo dešavalo.

Kemo B.

nastaviće se...

Kemina sjećanja

Kemo Bajagilović, moj komšija u progonstvu (oba smo već odavno u Pittsburghu samo na njegovim različitim stranama) mi je nedavno ispričao dio svoje priče vezane za početak devedesetih i njegov „izlazak“ iz Banjaluke, grada iz kojeg je istjeran najveći broj muslimana i Hrvata u Bosni. Ovih dana smo svjedoci bezobraznih laži koje šire predstavnici vlasti iz našeg grada, natjecajući se ko će biti veći lažov, dižući u nebesa „oslobodilačku borbu“ svoga naroda koji je, po njihovom, samo htio da bude svoj na svome. Te laži su svakim danom sve veće i veće, izgovaraju ih čak i neki koji su do jučer bili umjereni, stvarajući atmosferu sličnu onoj prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni. Od ovoga je još tragičnije što se mladost u manjem blentitetu truje do te mjere da ona ne poznaje ništa drugo do onog što im grmalj iz okoline Laktaša svakim danom servira.  Čitajući izjave onih izabranih od naroda tek sada mi je postalo jasno kako je moguće da se cijela jedna nacija (ili njen najveći dio) stoljećima hrani na lažnim mitovima koji im služe da se predstave u lažnom svjetlu, potpuno drugačijem od onog stvarnog. Tek sada mitovi kao onaj Kosovski postaju jasni. Kada se ovako otvoreno laže danas kada je svakom ko to želi poznato šta se u Bosni dogodilo, mogu samo zamisliti kako je to bilo onda kada nisu postojale mogućnosti za da se činjenice provjere. A narod, ovce, vjeruje u rečeno i pored svojih vlastitih očiju. "Gluh kod ušiju, slijep kod očiju", što bi rekli stari.

Čak se i velika većina sveštenstva uključila u širenje laži ne bojeći se Boga u kojeg se zaklinju. Za mene, to je dno dna. Oni koji bi trebali da propagiraju ljubav među narodom, koji bi trebali biti iznad razine običnog puka, otvoreno su se uključili u širenje laži, izvrčući činjenice, stajući na stranu zločina, negirajući sve ono što im njihova vjera u Boga nalaže. Zaboravili su na deset božijih zapovijedi, kao da se one ne odnose na njih.

U Bosni su se dogodili strašni zločini u ime jednog naroda i sada se mnogi upiru iz sve snage da „dokažu“ kako to nije istina, kako je sve to maslo međunarodne zajednice u suradnji s domaćim vazalima, kako se srpski narod samo branio dok su ga drugi nastojali uništiti, kako se nepravda nastavlja i dalje uz pomoć Haškog suda za ratne zločine, kako ... A mi, koji smo proživjeli devedesete, znamo šta je i kako je bilo.

Drago mi je da se Kemo odlučio da ispriča svoju istinitu priču, da pred nama otvori svoju dušu, da svojim riječima opiše kako je on doživio i preživio devedesete i kako se izvukao iz grada koji je jedno vrijeme bio najveći koncentracioni logor u Evropi, istina, bez žičane ograde ali sa svim elementima istog. Priča je to jednog običnog čovjeka, poštenog banjalučanina, koji je na svojoj koži osjetio mašineriju koja je stavljena u pogon da se jedan grad riješi svojih nepoželjnih građana. U tu mašineriju su bili uključeni mnogi, sa stvarnim imenima i prezimenima, koji su, svako na svoj način provodili plan koji su drugi zacrtali. Nisu to neke izmišljene individue, s izmišljenim imenima, već osobe s kojima smo godinama živjeli, dijeleći i dobro i zlo, misleži da ih dobro poznajemo a ne znajući šta se iza njihovih dobroćudnih lica krije. Ne radi se ovdje o „istinama“ tipa rekla-kazala kojima se mnogi danas služe da opravdaju žločine ili da napadaju one koji o njima govore, već stvarni događaji i ljudi koji i dan-danas šetaju našim gradom ne stideći se svoje uloge u zlu. Neki od njih se danas prave naivni, čudeći se kako nas je to neko zavadio ( sjećate se pitanja tipa „Pa ko nas to zavadi?“, ili „Pa šta nam je to trebalo?“, kada se slučajno s nekima od njih sretnete prilikom vaših rijetkih posjeta rodnom gradu), dok su neki postali još radikalniji, otvoreno podržavajući rezultate rata. Oni prvi uglavnom spadaju u grupu onih koji od rata nisu imali koristi već su ostalu po strani kada se dijeo ratni plijen, dok drugi uživaju blagodeti koje je rat donio izabranoj nekolicini.

Bilo bi mi drago kada bi sjećanja kao što je Kemino,bilo više ali znam da mnogi ne žele da se vraćaju u te dane zbog raznih razloga. Zbog toga ova Kemina istinita priča  još više dobija na značaju, doprinoseći nastojanjima da istina o našem gradu ostane zapisana za generacije koje dolaze.  Bez istine nema nade za bolju budućnost jer ona se ne može graditi na lažima. Bar u tome bi se svi oni koji razmišljaju svojom glavom morali složiti.

Sutra: Kemina sjećanja 1 - Kako sam ostao bez posla

P.S. Izvinjavam se onim poštenim pojedincima koji su kroz sve ovo vrijeme izišli čista obraza jer njih ne krivim za ponašanje drugih. Nadam se da im je, iz mog dosadašnjem pisanja, to jasno i da to ne trebam posebno naglašavati.

Hronologija događaja ili odlasci - treći dio

Banjaluka, Beograd, Budimpešta, Toronto

Dolazak izbjeglica i narastajuća krvožednost, te kontrole i nemogućnost izlaska iz kuće, natjerale su nas da obnovimo molbu za iseljenje u Kanadu koju, na nagovor Snježane i Gorana Ibrišagića, podnesosmo 1992. godine. Mrak i zločini koji se činjahu, te odlazak gotovo svih mojih prijatelja, prijetnje meni i porodici, dovedoše da u meni sazrijeva misao za definitivni odlazak. Kako sam ipak bio aktivan u jednom sportskom klubu ukaza se šansa da djecu pošaljem na takmičenje a da se ja kao član uprave pridružim. Supruzi kupih ličnu kartu na kojoj uspješno promjenih sliku te ona postade Srpkinja što joj uz aspirine za smirenje omogući da autobusom odemo iz Banja Luke. Prethodno prodah stan kompletno namješten  za 18000 njemačkih maraka jer mi je to davalo šansu da iselim u Kanadu pošto dobismo poziv u septembru da dodjemo na interviju. Kako smo telefonski objasnili službeniku ambasade da mi ne možemo putovati on nam reče da kada god dodjemo u Beograd oni će nas primiti na razgovor pošto su znali situaciju u kojoj smo se nalazili. Znajući da se mora imati dozvola za putovanje izdata od Sekretarijata narodne odbrane, tada smještenog u bivšoj ulici Borisa Kidriča, otišao sam tamo u uniformi da tražim potvrdu i videći tu gužvu i kada mi jedan od sekretara reče da dodjem na dan-dva prije putovanja, u sebi sam im opsovao i rekao da sam napustio JNA kad sam htio pa ću i otići bez vaše potvrde. Kako klub nije imao novaca da plati put za djecu ja se ponudih da im obezbjedim iznos od 750 njemačkih maraka uz uslov da i moja djeca izadju s njima. Trener i član uprave kluba pristadoše i ja od poznanika Srba, koji su imali razne poslove trgovine i proizvodnje, obezbjedih pola sredstava a drugu polovicu namirih od svojeg novca. 

Zadnju noć prenoćismo kod moga brata koji nas u jutarnjim satima odvede na autobusku stanicu odakle je polazio autobus za Novi Sad gdje se održavalo takmičenje. Moj sin, igrajući se s još jednim dječakom, pri ulasku u autobus umjesto da kaže ime kao Aleksandar, Saša Jovanović, izreče svoje ime koje udje u spisak putnika pošto se on radio radi čestih kontrola. Moja kćerka je to primjetila i rekla mi te sam kasnije zamolio vodju puta da s vozačem pokuša da prepiše spisak s korigovanim imenom što su oni i učinili. Oprostih se s bratom, neznajući da ga nikada više živa vidjeti neću, sjedoh u autobus s kćerkom, a supruga uz popijene sedative na sjedalo ispred mene. Krenusmo i put nas je vodio preko Prnjavora i Vučjaka, gdje smo prvi puta stali. Na ovelikom parkingu bili su parkirani mercedesi, audiji, te razne druge marke kola koje vukovi s Vučjaka, elitna lopovska jedinica, opljačka što u Hrvatskoj a najviše u BiH. Na svim većim raskršćima bile su kontrole od strane naoružanih prljavih i bradatih spodoba koje su više ličili na četnike iz bivših partizanskih filmova nego na regularnu vojsku JNA odnosno srpsku vojsku. Put je vodio preko sela, makadamskim putevima, pošto su mostovi prema Derventi bili porušeni. Nakon Doboja prodjosmo kroz Modriču preko ostećenog mosta i kroz špalir uništenih kuća i malih poslovnih objekata čiji su ostaci zjapili prema nebu i nalikovali kosturima koje sunce i vrijeme izapra. Put se i dalje nastavljao kroz krajeve gdje su se mogla vidjeti devastirana sela, pretpostavljam bosanskih Hrvata, za koja mi je pričao Ružela Zdravko, kolega iz Medicinske elektronike, koji je bio u jedinici lociranoj na tom području, kako oni zauzmu selo i ostave ga da sutradan okolni seljaci kao žuti mravi doslovno oljušte kuće, vadeći prozore, vrata i sve sto se moglo odnijeti tako da selo poprimi avetinjski izgled u skladu s ratnom i političkom situacijom. Takozvani koridor prodjosmo bez incidenta i zadržavanja. 

Dodjosmo do Bjeljine i nakon kraćeg zadržavanja do Pavlovića ćuprije gdje je bio granični prelaz izmedju bivših republika. Pošto sam putovao sa svojom vojnom legtimacijom, u kojoj nije bilo imena oca, to sam kao Aljoša mogao da se prošvercam da sam Srbin, jer toliki bezobrazluk da se uputim na dalek put, znajući da postoji naredba da se nijedan Musliman iz BiH ne pusti u Srbiju, što mi je ranije potvrdio kolega Milan D. koji je radio u policijskim strukturama bivše države, nisu mogli očekivati. Na pitanje carinika da li imam dozvolu za put rekoh mu da nebih sjedio u autobusu a da me komandant nije pustio. Stajali smo na granici više od sat vremena jer jedan dječak, Musliman, nije mogao ući u Srbiju. Konačno rekoh vodji puta idi objasni da djeca idu na takmičenje i da se dječak vraća po završenom takmičenju. Tako i bi i nakon njegove intervencije i provjere o takmičenju, krenusmo u Srbiju i malo lakše prodihasmo. Put je vodio kroz mačvansku ravnicu a kasnije i Srijem da bi u predvečerje došli do hotela u blizini željezničke i autobuske stanice. Svjetla su me opijala nakon banjalučkog mraka. Djeca ostadoše u Novom Sadu a ja i supruga natovareni torbama i sinovom gitarom planirasmo da vozom odemo za Beograd. Štrajk željezničara je prekinuo sav promet prema Beogradu i svi koji su imali posla u Beogradu okrenuše se autobusima. Tamo je vladala neopisiva gužva tako da nije bilo moguće doći do karata. Nakon nedoumice u kojoj smo se našli odlučismo da uzmemo taksi i eventualno podjelimo troškove sa nekim tko želi takodje da putuje u Beograd. Nadjosmo taksi i za 100 njemackih maraka podjelismo prevoz s dvojicom Srba iz okoline Djakova koji dodjoše takodje iz Banja Luke gdje su pokušavali da zamjene svoje nekretnine u Hrvatskoj i odu u krajeve sa "srpskom većinom". Nisam mogao a da im ne kažem da bi im bilo pametnije da se smire i da ostanu u Hrvatskoj jer to ludilo mora stati i da su oni sve što imaju stekli u Hrvatskoj. Šutnja, noćna vožnja i okupiranost vlastitim mislima prekinuše razgovor i dodjosmo do Beograda. Taksi nas ostavi u blizini jednog od fakulteta u gradu, odakle se napatismo da sa stvarima dodjemo do prijatelja koji je obećao da će nas primiti a nalazio se kojih dvjesto metara u pokrajnoj ulici. Ostadosmo kod njih dva ili tri dana dok ne dobih ključeve stana moga rahmetli strica, na čiju sahranu dvije godine ranije ne odhoh jer tada već uskočih u vojničke čizme. Stan je bio mali, u dvorišnoj zgradi, i do nas je trebalo proći dvoja vrata tako da smo se osjećali malo bezbjednijim. 

Uskoro odosmo na razgovor u Kanadsku ambasadu gdje predočismo dokumente i opisasmo naš dolazak u Beograd. Supruga, koja je dobro govorila engleski, je uspješno predočila sve teškoće koje imamo. Kako smo ranije željeli da odemo kao nezavisni imigranti koji su imali nešto novaca za prvih pet-šest mjeseci eventualnog boravka u Kanadi, službenik ambasade reče da su se sume povećale tako da mi nismo imali dovoljno novaca. Kroz glavu su nam letjele misli od koga posuditi dosta nedostajućeg novca. Dilemu i glavobolju je prekinuo službenik ambasade koji reče da će nas prebaciti u grupu izbjeglica, pošto poznaje situaciju u BiH, čiji status nismo znali, ali nam za ulazak u Kanadu nije trebao novac nego viza, prije čijeg dobivanja smo morali obaviti ljekarske preglede i čekati 4-6 mjeseci da se procedura obavi, pošto se ta služba nalazila u Beču. Obavismo preglede i tu upoznasmo ljekara iz jednog bosanskog grada kome ispričasmo kako je u Bosni. On nam reče da pazimo s kim se družimo jer je i on pod prismotrom. 

Trebalo je čekati naredna tri mjeseca za vizu koju dobismo pred kraj februara 1994. godine. U medjuvremenu se moralo živjeti kupujući hranu i trošeći namirnice, najčešće rižu i grah koji nam poslaše iz Banja Luke supruzini roditelji a donese prijatelj s kojim sam nekada radio u Čajavecu. Kao i sva djeca tako i moji poželiše kečap da mogu umakati pržene krompire. Deset njemačkih maraka za kečap kod uličnih prodavaca prestavljali su velike novce u vrijeme kada se kod švercera za njih mogle dobiti "milijarde" dinara čija je vrijednost iznosila dva ili tri hljeba u prodavnici. Ne kupih taj kečap cjeneći da će nam novac trebati po dolasku u Kanadu. Duša me i danas boli jer po dolasku prijavih novac koji smo imali, jer nikada nisam naučio lagati, te dok ga ne potrošismo za režije stana i plaćanje avionskih karata, nismo mogli dobiti pomoć koju su normalno izbjeglice dobivale. Kako smo morali izaći u grad da prodišemo malo plućima, prolazeći Francuskom ulicom vidjeli smo u crno obučene bradate pripadnike Srpske radikalne stranke koji su imali kuću u toj ulici koja im je služila kao klub ili centrala u kojoj su se okupljali. Takvi kakvi jesu bili, unosili su jezu u naše duše, pogotovo što su ulice bile izljepljene Šešeljovim i Arkanovim posterima, a zna se šta su oni u Hrvatskoj i BiH tada radili. Uz jedinu razonodu gledanje malog TV s filmovima koji su se prikazivali svako veče, vrijeme nam je uljepšavalo odlazak u operu i pozorište, za male novce, s porodicom naših prijatelja koji takodje izbjegoše iz Banja Luke, pošto su bili u tkz. mješovitom braku kako to nacionalisti nazvaše. Objašnjavanje poznanicima koji su živjeli u Beogradu o situaciji u BiH bio je Sizifov posao jer su im mozgovi bili izaprani propagandom TV i novina u kojima je prednjačila Politika koja se pretvori u ratno huškačku novinarsku kuću. To nam je unosilo jezu u srca i polako se uvlačismo u stančić jer se jedino tako osjećasmo nešto sigurnije. Telefonske veze sa supruginim roditeljima i porodicama moga brata i sestre su predstavljale šansu da si damo oduška znajući da su živi i pored uslova u Banja Luci koji su se pogoršavali iz dana u dan. Dido nam posla neke pakete s knjigama i nesto kućnih stvari koje će s nama i doći u Kanadu.

Konačno dobismo vize i zakazaše nam polazak početkom marta 1994. godine. Naoružani kesama sa simbolom IOM ( International Organization for Migration) u kojima smo imali dokumente za iseljenje imao sam osjećaj da mi još samo fale žute trake kakve su Jevreji morali da nose u doba fašizma koji je opet zavladao, ali u bivšoj domovini. Oprostismo se od prijatelja, ukrcasmo stvari kojih je bilo više nego što smo ponijeli iz Banja Luke pošto su u  medjuvremenu poslate preko poznanika i donešene na našu boravišnu adresu. Autobus udoban dopola popunjen nama izbjeglicama, a veći dio druge polovine švercerima koji odlaskom u Mađarsku, u šoping, donosiše hranu u Srbiju gdje se već dobro osjećala nestašica više prehrambenih proizvoda i naročito benzina, koji se dovozio iz Rumunije. Dolazak na granicu u večernje sate i carinik koji uze pasoše moje porodice i još jedne porodice iz okoline Doboja, koji su kao i mi putovali za Toronto, uz komentar da nam mađarski carinici neće dati ulazak. Čekajući na njegov povratak skoro čitav sat neko od švercera predloži vodji puta za ibjeglice da ode i traži naše pasoše. To se odradi i vratiše nam pasoše te autobus predje u Madjarsku bez ikakvih problema i u jutarnjim satima nas iskrca na aerodrom u Budimpešti odakle smo imali avion za Frankfurt i dalje za Toronto. U Budimpešti sam vido svog nećaka,koji dodje iz Beča gdje je izbjegao odlazeći zadnjim "Kikašem", avionom iz Banja Luke za Beograd. To je bio dirljiv susret pošto je zasnovao porodicu i dobio kćerku godinu dana ranije. 

Iz Frankfurta let do Toronta gdje nas dočeka mlada djevojka prevodilac, Srpkinja po imenu, što nam uz svu našu muku malo pokvari raspoloženje uz umor od dugog leta. Kako je bila zima dadoše nam neke gumene čizme više za blato nego za snijeg, neko dobi od izbjeglica i zimske vindjake te nas rasturiše ovisno o tome gdje je odredjena destinacija za svakoga. Mi predočismo ono malo para cariniku koji to stručno unese u papire te nas ukrcaše u mali kombi koji je vozio za grad Kitchener lociran jugozapadno od Toronta oprilike 100 km. Noć, oči se sklapaju od umora, snijegom pokrivena zemlja, na ulasku u grad s desne strane blješte svjetla skijališta za koje ćemo kasnije saznati da se zove Chicopee (Čikopi). Iskrcaše nas u tkz. "reception house", prijemnu kuću gdje nam dadoše sobe i naravno što od umora što od promjene časovne zone u bunilu dočekasmo jutro s blještavim snijegom i zaledjenim jezercetom na kojem je stajao nekakav čamac simbolizirajući indijanski kanu. Uz prvo javljanje supruginim roditeljima o našem dolasku, uz paprene cjene koje smo plaćali za telefonske kontakte, odosmo da prošetamo centrom Kitchenera, da udahnemo slobodu i uživamo u malom drveću okićenom sijalicama od prethodnog Božića i Nove godine. Tom šetnjom započe naš "privremeni" boravak u Kanadi, ne znajući šta će nam sve donijeti u narednim godinama, što je za neku drugu priču.

Aljoša Mujagić, Kitchener 18.11.2015.