Kemina sjećanja 3 - Izlazak iz grada
Mejdan |
Kad sam uspio to
sve izganjati nakon par dana je organiziran izlazak. Na parkingu ispred
samoposluge u Maloj čaršiji su bila četiri autobusa. Ušli smo u njih. Bilo je
plakanja, bilo je svašta. Desilo se da su neki ljudi koji su mene poznavali
dali meni svoju djecu da ih povedem tako da sam imao sa sobom dvanaestoro
djece. Znači, Mirsada i ja imali dvanaestoro djece. Najstariji je bio Ahmedin
Bajagilović, 15 godina. On je bio neki moj rođak i jegov otac me zamolio da
pazim na njega. Tu sam ja preuzeo brigu. Bilo je dvoje Smailagića, djeca od
Muhe Smailagića, građevinskog inžinjera u GIK Kozara, moj brat je radio tamo pa
je on mene poznavao. Bili su još neki dvoje, Hrvati su oni bili, ja ne znam
kako sam ih ja poznavao. Oni su me zamolili da ja njihovu kćerku i sina pazim.
Ja sam to sve u autobusu oko sebe smjestio. Autobusi se krenuli.
U Karanovcu smo
prošli bez problema. Tamo je bio vojni punk ali je žena koja je organizovala
prevoz, koja je uzela ogromne pare, koja je praktički očistila Banjaluku, bila
u autobusu. Očigledno je da je sve bilo dobro organizirano. Stigli smo u
Skender Vakuf. Tamo smo stali pred neku policijsku stanicu koja je tada imala
funkciju vojne komande. Neki major će ići s nama. On je propusnica da možemo
proći dalje. Po nesreći sjeo je u naš autobus i kada smo prolazili kroz
Imljane, bilo nam je naređeno da svi stavimo ruke na oči i uši, da čučnemo,
odnosno da stavimo glave sebi u krilo da niko ne gleda kroz prozor jer su okolo
bili postavljeni topovi koji su gađali Jajce i dalje. Ja sam slučajno digao
glavu, on je skočio, izvadio pištolj i hoće da me ubije. Srećom, ni sam ne znam
kako, ništa nije napravio.
Nakon toga smo
prošli pored Koričanskih stijena gdje su pobijeni ljudi iz Prijedora i Kozarca.
Ja sam se malo ukakio jer sam vidio njihovih dvojicu vojnika, tu stoje.
Pomislio sam, hoće li i nas dole pobacati!
Dovezli su nas na
neko brdo i tu smo svi istjerani iz autobusa. Rečeno nam je da idemo dole cestom
prema Travniku i da će nas poslije dva kilometra čekati HVO autobusi. Mislimo,
dobro, čekat će nas autobus, međutim, to je bila laž. Cesta je bila slična onoj
našoj za Šehitluke, samo, kad se ide dole s Vlašića, s desne strane je jako
strmo i dole je naselje Turbe. Ali bile je to obala, ima jedno 150 metara, jako
strma. S lijeve strane je cesta ukopana u brdo. Cesta je bila sva izrovana,
iskopana, na cesti možeš naći tonu mina. Bile su to one velike mine,
protivtenkovske, kada staneš na nju ona neće reagirati, jer treba veliki teret
da se aktivira. Mi smo to sa strahom obilazili.
Nakon stotinjak
metara, s lijeve strane u jarku, vidim, djevojčica. Ne može biti više od 13-14
godina. Mrtva. Gola. Na njoj ima hilhadu muva. Vjerojatno je bila skinuta s
nekih od mnogobrojnih tura, silovana, ubijena i bačena tu. Ja kažem Mirsadi, mi
ćemo staviti Almu i Selmu s moje desne strane, ti idi iza njih, jer ako neko
pokuša da ih otme, mi ćemo ih gurnuti dole u provaliju. Bolje da poginu nego da
im se desi oco što se desilo ovoj curi. Donije smo takvu odluku. Pogledali smo se
nas dvoje čudno ali smo prihvatili da je to tako. Rat je.
A šta se dalje dešava.
S lijeve strane, s obale, njih desetak slijeće, neobrijani, prljavi, na tri
metra osjetiš kako smrde. Svi imaju kalašnjikove i na svakom kalašnjikovu je
bajoneta. Nas su natjerali da idemo u grupama, da ne smijemo biti zajedno. Bila
su četiri autobusa. Puštali su ljudi iz jednog autobusa, pa nakon nekog vremena
iz drugog i na taj način im davali priliku da pljačkaju. Šta traže: ručne
satove, nakit. Žene, lude, nose nakit. Oni ga ne skidaju, oni ga trgaju. Ako
žena ima naušnice, on je ne skida, on je trga, pola uha otkida. Nikako mi nisu
bile jasne kako su neke bile tako naive da nose nakit. Ja sam imao samo jednu
malu plavu kesu u kojoj sam imao jedne gaće, potkošulju, košulju i ništa više. Tako je
svako od nas imao. Nismo ništa drugo mogli nositi.
Iza mene je išao
neki Ramo, Ramić, nisam baš siguran, iz Vrbanje, Rom porijeklom koliko vidim,
ali nije to važno. Jedan od onih koji su sišli s brda traži od njega marke,
ovaj viče nemam, ovaj ga pregleda i nađe mu 800-900 maraka u džepu. Sav bijesan
zabi mu bajonet u slabinu. Čovjek urla, sav se iskrivio. Mi smo ga nekako vukli
dalje do Travnika.
Jedan s bajonet je sletio s brda direktno na mene. Ja ne
znam šta da radim, ne smijem hvatati rukama, samo sam se okrenuo, imao sam
nekakav ruksak na leđima, nadao sam se da će me on zaštititi. On je udario u
mene i odbio se a ja sam zažmirio i nastavio ići. Čekao sam rafal, međutim,
izgleda da nije imao vremena da me ganja jer je odozgo već išla druga grupa
koju treba opljačkati.
Prošli smo tako
jedno 4-5 kilometara, kad vidim, iz šume viri veliki mkitraljez. Neko zavika „Stoj!“.
Svi smo mi stali, usrali se. Šta je? HVO. Izađe jedan vojnik. Pita koliko nas
ima. Četiri autobusa kažemo. „Hajde u kolonu jedan po jedan“ reče. „Ima li neko
ko ne treba da bude tu?“ Mi ne razumijemo pitanje. Sada razumijem. Mislio je na
Srbe. Traži od nas da svako pokaže lične karte. Hoće da vidi ime i prezime.
Ništa ne piše. Samo gleda. Kod nas se znalo po imenu i prezimenu.
Prošli smo dalje.
Žena od Merima Džanića je bila truda. S njim su išle žena i kćerka. Žena
zaostala daleko gore, ne može ići. Ja ostavim sviju i vratim se nazad da joj
pomognem. Pomogao sam joj, dovedem ja nju dole a Mirsada me toliko izružila što
idem za tuđom ženom. „Ma ne idem za tuđom ženom. Žena trudna, ne može hodati“. „Ko
bi odao za mnom?“, pita ona. Znaš kako je to kod žena.
Imao sam jednu malu
pljosku konjaka što sam sakrio u unutrašnji džep i kad smo došli dole mi smo nju
svu polizali od dragosti.
Od izlaska
autobusa do Travnika je 29 kilometara. Nikakvi autobusi nas nisu čekali. Morali
smo do Travnika pješice. Kada smo mrtvi umorni stigli već je pala noć. U
Travniku je užas. Zgrade s rupama od granata, pola Travnika nema svjetla.
Kemo B.
nastavit će se...
Labels: kemo, ratna sjecanja
6 Comments:
Moze li nesto vise slomiti covjeka nego ovaj izlazak iz pakla.
Mi smo to prije zvali slom zivaca. Za divljenje je snaga koju
ste vi imali i vasa zena. Mene je ovaj treci dio uznemirio, ne mogu se otresti te slike mrtve djevojcice. Stalno mislim o njoj. Da li je bila mezimica u svojoj familiji kao sto mnege curice jesu? Da li su roditelji ikad saznali gdje i kako je zavrsila? Mozda je i bolje da nisu. Taj divni pupoljak zgazen i bacen, prolaznicima se lede krvne zile i strah uvlaci u kosti. Evo mene je to slomilo sad nakon 20 i vise godina. Nekoliko puta mi se to desilo. Citajuci Love thy neighbour americkog novinara Peter Mass, dosla sam do strane 22 i nisam vise mogla citati.
Citajuci Kite runner, patnje djecaka u Avaganistanu su me takodjer slomile. Moji mi uvijek kazu da ne citam takve stvari, tako da ostanem sama sa sobom i treba mi vremena da to potisnem negdje na periferiju. I onda se to sve vrati kad vidim one ljude sto idu pjeske iz Sirije.
Sviju vas pozdravljam
Dubravka
Moram priznati da sam očekivao puno više komentara na Kemina sjećanja. Znam da ima onih koji ne znaju kako da pošalju komentar, ima i onih koji nikada ne komentiraju a ima i onih koji kao Dubravka ne žele da se vraćaju u ta ružna vremena ali sam ipak očekivao da će Kemini, kako Emira reče, autentični opisi, izazvati više reakcija.
Mene njegova sjećanja tjeraju na mnoga razmišljanja.
Na primjer, razmišljam kako je bilo živjeti u Gornjem Šeheru, tom banjalučkom naselju smještenom uz Vrbas, sćućurenom između brda gdje je uglavnom živio muslimanski živalj, kojeg je bilo lako blokirati, narod maltretirati, izluđivati, s jednim ciljem: da se njegovim stanovnicima život zgadi zauvijek, da ga napuste a sve u cilju da se stvori čista teritorija na kojem će živjeti samo jedan narod.
Razmišljam o toj ženi, imena joj ne znam ali znam da mnogi banjalučani dobro poznaju tu „gospođu“ iz agencije koja se bavila razmjenom nekretnina i na taj način se bogatila, koja je bila jedan od mnogih kotačića u lancu etničkog čišćenja grada.
Razmišljam o tim „hrabrim srpskim borcima“ koji su organizirano pljačkali narod koji je pokušavao da izvuče živu glavu. Da li su to oni koji su „ispisivali stranice slavne borbe srpskog naroda za slobodu, koji se branio“, kako se danas trubi na sve strane u manjem blentitetu.
Razmišljam i toj djevojčici, silovanoj i ubijenoj, ostavljenoj na putu kojim su prognanici prolazili iz istog razloga: da im se život zgadi kako se nikada ne bi vratili tamo odakle su.
Razmišljam i o muhadžedinima viđenim Keminim očima u Travniku, tom zlu stiglom s Bliskog Istoka, tim „borcima za islam“ o kojima neki ne žele da govore, praveći se da nikada nisu ni postojali. Ili pak o crnokošuljašima u Novom Travniku, spodobama, kako Kemo reče, iz filmova iz Drugog svjetskog rata, koji su upotpunjavali sliku Bosne u zadnjem ratu.
A šta reći o „dobrim komšijama“ koje su se odmah bacile na skupljanje ratnog plijena nakon organiziranog odlaska njihovih komšija Srba.
Kemina sjećanja govore prostim riječima o jednom prljavom ratu (pitam se da li je uopće moguće da rat bude „čist“) u kojem je nastradao pošten svijet, onaj odrastao u jednom duhu koji nije poznavao vjekovnu mržnju prema svom komšiji, poznaniku, prijatelju, kojima nacija i religija nisu bile glavna vodilja u životu, koji je odrastao u uvjerenju da su i drugi takvi. Taj svijet je nastradao, rastjeran je po svijetu da se u svoju domovinu nikada ne vrati.
Zbog toga u Bosni, to je moje mišljenje, nikada neće biti mira. Jer narod, onaj koji je ostao, bira slične sebi koji se, ni dvadeset godina poslije rata, nisu pomakli ni milimetra od razmišljanja početkom devedesetih. Zbog tog razloga rastu nove generacije zadojene mržnjom koju im svakodnevno serviraju u školi, crkvi, džamiji, familiji. U Bosni nema napredne misli koje bi narod poveo u bolju budućnost. Nema onih, kao što su bili komunisti tokom Drugod svjetskog rata, koji su barem nudili neku nadu u bolje, makar ih danas mnogi napadaju i krive za sve. Zbog toga će u Bosni svakim danom biti sve gore i gore.
Kako će se sve završiti ne mogu da predvidim ali sam srećan da u zlu nisam učestvovao, da mu nisam ni malo doprinjeo da se raširi, da svakome mogu pogledati u oči čista obraza kao i mnogu drugi koji su bili natjerani da bježe s kućnog praga, nesvjesni da za njih neće biti povratka.
Kemi se zahvaljujem na njegovim sjećanjima koja će, bar na ovaj način, biti sačuvana za generacije koje dolaze, kako bi, oni koji to žele, dobili sliku kako je to bilo u našem gradu i našoj Bosni devedesetih, kada je vrag došao po svoje.
Čitam Kemina sjećanja, nestrpljivo ih iščekujem. Pokušala sam poslati post, ali ne uspijevam. Valjda ću sad uspjeti.
Kao i vi Dubravka i Milane, vrtim te slike u glavi. Pitam se tko je djevojka, čije su te mračne oči, guram se u redu za dokumente. Naviru ta bolna sjećanja, iako nisu ni blizu tako teška, traumatična kao Kemina, i izazivaju mučninu.
Gospodine Milane, svaku vašu riječ potpisujem. Nemam trunke nade da će se nešto promijeniti u glavama tih ljudi. Ako mogu reći sretna sam da nisam u Banjoj Luci, niti imam želju ići tamo unatoč rođacima koji žive dolje.
Kada sam prvi put posjetila svoj rodni grad, povod je bila svadba mog bratića, ponijela sam svoj adresar da se javim svojim "starim prijateljima". Neke sam susrela, lijepo popričala, usiljeno, bili su srdačni prema meni. Po povratku u Zagreb, riješila sam se adresara tako da je drugi i za sad posljednji posjel Banjoj Luci prošao bez želje za ikakvim susretima. Jednostavno, muka mi je!
Andrea
PS msm da se ta krupna žena koja je radila na dokumentima za izlazak zvala Perka, tako nešto...
Zahvaljujem se Andrei na komentaru i na imenu žene koja je vodila agenciju za preseljenje. Da, ime joj je Perka, ali osim imena o njoj ne znam ništa više.
Perka Bandic bila je u doba socijalizma poslovodja u MATEX-ovoj prodavnici "Velur"(na uglu Titove i Zagrebacke ul.Porijeklom iz Skener Vakufa(sada Knezevo,poslije opce srbizacije :ulica,pameti,simbola blentiteta,politike i opcina,itd).Bila je od 1992.zaposlena u Agenciji za preseljavanje APK-a Banjaluka,koju je osnovao R.Brdjanin,zlikovac i bastard Bosnjaka-mesara, spiritus agens velikosrpske ideologije u Banjaluci;kasnije je Agencija promijenila ime u : Biro za iseljenje iz Banjaluke ciji je sef bio Radovan GLOGOVAC,dosao iz Zenice,a saradnici su mu bili za perusanje kandidata za iseljavanje:Stevo i Milan.BRDJANIN,BANDIC i GLOGOVAC imaju simbolicka prezimena ,pa najbolje odgovaraju i njihovom karakteru."Karakter je covjekova sudbina"(HERAKLIT)
Babo iz Amerike
Cestitke Babi iz Amerike za ovu inteligentnu konstatacijiu o prezimenima Brdzanina, Bandica i Glogovca. Sa ovakvim prezimenima Banjaluka nije ni mogla bolje proci.
Mi Sarajlije smo imale srecu sa nasim najomiljenijim i najuvazavanijem generalu gosp. Jovanu Divjaku. DIV. I JAK.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home