Kemina sjećanja 2 - Život u Gornjem šeheru
Gornji Šeher |
Obzirom da je život bio sve teži jer nisi mogao ići u prodavnicu, niko nije radio, zalihe su bile tanke jer je to bila radnička klasa, po baštama smo kupili neke stare jabuke i pravili pekmez od kojeg se, da prostiš, dobro usereš. Kakav pekmez, to je bilo samo da se nešto pojede.
Gornji Šeher nekada |
Nekako smo dan preživljavali, međutim, imali smo velikih problema noću. Dođu ratnici pa gore po Jajačkoj stijeni, po Šibovima, dadnu djeci oružje, ta djeca pucaju i ako metak slučajno pogodi oluk na kući ili nečiji balkon pa se odbije, to je stvaralo tako ružan zvuk da niko nije mogao spavati. A nismo smjeli nikuda ni izaći jer je dole odmah niže nas kod Alibabe bio vojni punkt. Bila je postavljena rampa i nekakav šator. Uvijek je tu bilo njih šest-sedam, dobro naoružanih. Na tvornici obuće je bio postavljen veliki mitraljez, protuavionski, koji je bio okrenut gore prema nama. Gore na Ilidži, kod motela, isto je tako bio postavljen punkt. I tu ih je bilo jedno pet-šest. A ispod Šehitluka, na brdu, bio je ukopan bunker, s mitraljezom, i sve je to bilo okrenuto prema Šeheru. A od nas, u Šeheru, niko nije imao ni lovačku pušku. Nikad kod nas nije bilo lovaca. Bila je to, da tako kažem, niža srednja klasa, narod koji je većinom radio u Tvornici obuće, Tvornici duhana, u Blik konfekciji, tako da su ljudi jednostavno živjeli nekakav obični život.
Kemina kuća u Gornjem Šeheru |
Ne prođe par dana kad čujem vriska kod Prcića. Šta je? Hasan Prco, mesar, radio kod Gavrilovića na Tržnici, tamo je bila velika prodavnica Gavrilovića, eno ga stoji na po Vrbasa, hoće da se ubije. Zašto Hasan hoće da se ubije? Njegov kolega iz Bukvaleka koji je s njim radio u mesnici doveo dvojicu koji su ga premlatili da je bio sav plav. Bez ikakvog razloga.
Poslije, bila je nekakva sahrana i mi smo svi otišli u harem ispred Jama džamije. S druge strane su za Jajce išla vojna vozila i oni su otvorili vatru na munaru. S munare pada kamenje, sitno. Ali je to bilo interesantno, ne znam ja šta je to, možda huja, ili neki podsvjesni otpor, niko od nas nije mrdnuo. Mitraljez šiša po minaretu, kamenje frca, niko se ne mrda.
Poslije, bila je nekakva sahrana i mi smo svi otišli u harem ispred Jama džamije. S druge strane su za Jajce išla vojna vozila i oni su otvorili vatru na munaru. S munare pada kamenje, sitno. Ali je to bilo interesantno, ne znam ja šta je to, možda huja, ili neki podsvjesni otpor, niko od nas nije mrdnuo. Mitraljez šiša po minaretu, kamenje frca, niko se ne mrda.
Pogled na kuću s Vrbasa |
Imali smo u Šeheru, gore na Grabu, novinara Osmančevića. On je radio za banjalučki Glas, stariji novinar, poznat bio u Banjaluci, a stanovao je gore na Grabu, imao svoju kuću. Tamo su živjeli i moji punac i punica i tako čujemo vijest da su „braća“ provalila prozor na kupatilu, ušli su u kući i onda su njega prosto „ubili“. To je bilo nevjerojatno kako je čovjek izgledao. Ostao je živ ali je bilo potpuno premlaćen.
Postavljam pitanje sam sebi. Zašto? Zašto?
Isto tako smo imali ljude koje su optužili da nešto spremaju. Odveli su ih u SUP. Jedan od tih, Raković, sada živi u gradu Erie. On je pričao da su u SUP-u u nekoj prostoriji imali neku štangu za koju su im vezali ruke i oni su faktički bili obješeni na rukama. Kad bi koji policajac naišao, uzeo bi pendrek i u bubrege. Njegovi su čuli da se džigerica od životinje stavlja na te plave rane da izvuče te podljeve i na taj način su pokušavali da ga izliječe. On je sada gore u Erie, nema niti jednog zuba, dobro je premlaćen.
Opet postavljam pitanje: Zašto?
Jer mi nismo, gore u Šeheru, niko od nas nije ništa učunio. Nikoga nismo dirali. Istina, dolazili su nam neki momci iz Potoka i govorili nam da mi zakuhamo a ja sam ih pitao: "Pa dobro, kako da zakuhamo, mi nemamo nikakvog oružja? A i ako bi imali oružje, šta mi možemo napraviti? Ako bi i zakuhali, šta bi bilo? Sutra bi se neko digao s helikopterom i on bi sravnio cijeli Šeher, pobio pet, šest hiljada ljudi koliko je živjelo u njemu“.
Ti vjerojatno ne znaš informaciju, na Hisetima je bio neki hodža kojeg su ubili jednostavno zato što je bio hodža. Neki njegov rođak, koji je bio u vojsci, kada se vratio, poludio je i istukao je nekog policajca. Tada je nastala policijska potjera za njim pa su u Poljokanov park utjerali preko hiljadu ljudi i prijetili da će ih pobiti. To ljudi u Banjaluci ne znaju šta se tamo dešavalo.
Kemo B.
nastaviće se...
Labels: kemo, ratna sjecanja
3 Comments:
E moj Kemo, koliko ste se vi vatali manje oruzja 'jer niste nista skrivili', toliko su oni bili sve bahatiji. Tako to nazalost ide sa siledzijama. Naprosto te prisile da promijenis svoju blagu cud i pruzis im otpor.
Najvise od svega mi se gade ti ugursuzi koji su u zivotu obicno kukavice ali kad dobiju neku moc onda udri po slabijima i civilima. Nevjerojatno kakve je marve bilo u BL. Nisam cuo za nijedan slucaj herojskog otpora ili borbe tih agresora u zadnjem ratu. Za razliku od toga, i medju Srbima partizanima bilo je heroja jer su se borili za pravu stvar.
Ovi u zadnjem ratu su znali da ono sta rade je samo dno, a tako su se u tom prljavom ratu i ponasali.
Mislim da i ovaj prilog, kao Natasin, Coov i svih drugih koji su stavili " na papir" sve ono sto im se desavali prije i za vrijeme izlaska iz Banja luke, predstavlja najvrijednije dokumente koji ostaju zauvijek dio istorije. Sve dozivljeno, sve iskreno, svi strahovi, sva razocarenja oslikavaju ljude sa imenima i prezimenima.
Posebno sa nestrpljenjem očekujem slijedece nastavke, jer u mom zivotu do dvadesete godine Gornji Seher zauzima najljepse mjesto. Djetinjstvo i mladost u kuci majke Camke Demirovic , i danas su razna sjecanja tako slikovita. Zažmirio i vidim Majkiin ruzicnjak, punu bastu voca, punu kucu rodbine, djece i veselja.
Poslije majkine/nanine smrti sve je to polako nestajalo. Ja se udala u Sarajevo, dajdza Munib oduzeo svu imovinu prevarama , djeci drugog dajdza koji je rano umro i ostalo ih troje .Mojoj mami trebao da pripadne dućan zlatara Tome Medze kod džamije Ferhadije . I to su oteli.
Sve je rastureno, jer je dajdzinice Bjeloruskinja sve držala u svojim rukama i rasturila familiju.
Cula sam da im je unuka hodala po Banja luci u vojnoj uniformi. Nisam vidjela svojim ocima pa ne komentarisem. Sin Enes za kojeg je dajdzinice sve otimala je zavrsio u Kanadi bacivši se sa nekog nebodera. Kuca je danas prazna, zarasla u travu. Izvadila sam u Gruntovnici arhivski izvadak. Ima upisanih vlasnika za koje nikad nisam cula. Vjerovatno svi poumirali. Najvjerovatnije ce uzeti Republika Srpska u svoje vlasnistvo.
Mozda ce i Kemo nesto o tome znati.
Hvala Kemo za jos jednu istinu, onima koji je ne zele priznati pozdrav Saima
U danima koje Kemo opisuje u svojim sjećanima nisam hodao po gradu. Zbog toga nisam bio dobro upoznat šta se u njegovim pojedinim dijelovima dešava. Kod nas, na Starčevici, je bilo relativno mirno iako su i tu neki imali problema. Novi dio grada s izmiješanim stanovništvom i nije bio najbolja meta za nove vlast. Ali Gornji Šeher, u kojem su većinom bili muslimani je razumljivo bio na meti. Trebalo je tamošnje žitelje „ubijediti“ da napuste vlastita ognjišta na kojima su živjeli desetljećima. Metode su svima dobro poznate.
Neko će reći, pa bio je rat, normalno je da se svašta dešavalo. Da, tačno, rat je bio, ali daleko od Banjaluke. I tako je bilo cijelo vrijeme rata. Rat je Banjaluci bio najbliži 95. za vrijeme Oluje, kada su se muslimanske i hrvatske snage približile na 30-tak kilometara, stigavši do brane u Bočcu, gdje su bile zaustavljene pod prijetnjom svjetskih sila. Ali 91. i 92. u blizini grada nije bilo nikakvog rata. A ljudi su maltretirani, prebijani, ubijani. I ja postavljam isto pitanje kao Kemo. Zašto? Iz kog razloga? Ko je to planirao a ko provodio na terenu? Da li su to te „slavne pobjede“ o kojima se u manjem blentitetu stalno priča i koje se veličaju kad god se stigne?
Nisam znao da je u Šeheru bilo tako gadno. Da mi Kemo ne ispriča svoja sjećanja ostao bih uskraćen za neka saznanja. A Kemo mi reče da je to samo mali dio svega što se događalo.
Da su planeri postigli svoj cilj a izvšioci dobro obavili svoj posao govori činjenica da se Kemo nikada nije vratio u Banjaluku i svoj Šeher. I ko zna da li će ikada. Jer kaže, ne želi da se podsjeća na strahote koje je preživio. Vjerujem da nije jedini jer poznajem još neke koji se u ovih dvadeset i kusur godina nisu mogli odlučiti za posjetu svom rodnom gradu jer su im ga „borci za slobodu srpskog naroda“ za sav život ogadili.
Post a Comment
<< Home