Ronina sjećanja

Rona ribar

Banjaluku nikad nisam doživljavao kao svoj grad – rodni grad. Doselili smo se iz Slovenije, i nisam znao niti riječi hrvatskog – srpskog – srpskohrvatskog . U dvorištu zgrade u Gospodskoj  (tako mi ostalo, mislim da je uvijek – poslije – bila Veselina Masleše) igrali bi nogomet. Nisam imao pojma o nogometu, zid na  koji bi me stavili, s velikim ucrtanim golom, bio mi je nepremostiva zapreka ... uvijek bih primio gol, neovisno o tome tko bi i kako udario loptu. Onda su me odabrali za suca. Hm, ne znam otkuda im takva odluka, ja ništa o tom popularnom sportu nisam znao. Pa bi otišli, dvije ekipe, tamo gdje je bio Zenit, bio je lijepi parkić, i ja bih sudio. Čak su mi dali zviždaljku, i obukli u neku košulju, da izgledam ko sudac. I onda, napada ekipa, netko nekog složi na centru, ja sviram penal ... Tolko o mojoj karijeri suca. Poslije sam se malo popravio u sportu, čak sam bacao kuglu za srednju tehničku, igrao rukomet (lijevo krilo), išao na neke srednjoškolske igrice u Brčko (ah, zaljubio se tamo, nakratko), pa čak dosta dobro napredovao u košarci, zahvaljujući cjelodnevnim izbivanjima na igralištu učiteljske u Rosuljama. U dvorištu su me svako malo tukli, a ja sam se branio kod Vlade krojača – “vsi tri na mene”. Tak su mi i dali nadimak. Nikad ne znam zašto su me prozvali Rona. Do danas.

Kairo 1983, sa Slobodanom Miljkovićem,
Džonijem, kad je nekako
započeo projekt VKM80

Škola je bila Mirko Višnjić, al ona na kraju ulice pored doma JNA ... nedavno sam prošao tamo, ne znam je li to ona ista. Poslije su nas selili pred kino Kozara, odmah prek puta današnje Mujine ćevapare, pa opet u staru školu. Poslije je ta škola ošla u Borik. Ne znam za što danas služi, stara zgrada.

I ok, srednja tehnička, dobra škola. Ak se netko još sjeća te generacije, slobodno nek se javi ... Spomenko, Tarlać, one dvije male iz Prijedora – Zlata i Sadmira, Mudrinić, Mato Glibo, jedna Nevenka s velikim sisama u klupi samnom,..., profa Pero Hinić, uvijek sam ga cijenio,  i kad bi mi dao kolac, Franc Jerković (jebeš li ti što, uvijek bi mi prišapnuo – a ja, ko važan, klimnem glavom potvrdno), čak se sjećam nekih iz osnovne ... nije važno sad, pa profesori s ETF-a , bila je to dobra škola ... odlična ... sve smo to nekak progurali, a onda ETF ... položio diplomski kod Ace Iliškovića, išli na putovanje u ondašnji SSSR s Vlajkovićem , pa onda – niti dan nakon što sam diplomirao – pismo iz RČ – aj javi se na posao. Toliko o današnjim koji završe faks.

Motovun 2013.
s kumom Jonom, kumom Anom,
mojom ženom Vesnom i
psom Minervom

Kiša pada, radnička u 0630, sav mokar, eto mene. Mogu’l ja doma da se presvučem. Ne možeš, prvi dan pa kasniš. I tak ja prvi dan s Mikanom (Mihajlo Mikanović) , pa upoznam Envera Džubu (naklon), pa Popa (naklon), pa Gordana Vukelića (naklon), pa poslije došao Ranko Injac (naklon), pa ekipu s prvog kata stare profesionalne elektonike, pa onog starog ispičuturu Vladu (Bože, pokoj mu duši). Nije bila loša ekipa, al sve je postalo puuuuuno bolje kad smo preselili u novu zgradu ...

Onda su krenuli uspjesi i neuspjesi. Svejedno. Išli smo na putovanja, Egipat, Irak, Kuvait, Švedska, Francuska ... bemti, sad tamo možeš samo izbjeć ak si dovoljno lud. Pamtim nezaboravna putovanja s Jonom Babeskuom, al i s Jovicom Basrakom.... zna on o čemu pričam ...

1.1.2016. slijetanje u Bistri ispod Sljemena

A onda, nekak mi došlo, odoh ja. Kako je MIlan primijetio, nekako sam osjetio. Na vrijeme. Valjda kad me Marko Stupar (ne znam, i sad mislim da je dobar čovjek), prviput pozvao na razgovor ... zapalio sam odmah sutra. Imao sam sreće, puno sreće. Neki hebeni osjećaj me pratio, čak i kad je neki pukovnik u Bg rekao – dajte mi ga, ja ću ga srediti.

E nećeš pukovniče, pozdrav iz Zagreba.

Rona