Božić 2015.

Tradicionalno slavimo katolički Božić s Tufekčićima pa je tako bilo i ovaj put. Ove godine vrijeme je bilo neuobičajeno toplo, podsjećalo je na lijepe jesenjske ili proljetne dane. Nekada davno, kada je naša familija još bila na okupu, sjećam se da je pokojna mati govorila kako je Božić "pravi" ako pada snijeg jer to svetkovini daje poseban ugođaj. Godine su prolazile, vremena se mijenjala, familija se rasturila i prorijedila pa je tako i proslava Božića izgubila onu svoju draž iz dječačkih dana. A i snijega je sve manje, bar ovdje kod nas, pa čovjek nema onaj osjećaj kakav je bio nekada u ovo doba godine.

Kako godine prolaze čini mi se da me ove mnogobrojne proslave sve manje privlače. Ovdje u USA je sve komercijalizirano pa tako i Božić. Radio stanice s božičnim pjesmama počinju sve ranije, ove godine već od polovine novembra pa mi se čini da su već i Bogu dosadile. Znam ih gotovo sve napamet i po cijeli dan mi odzvanjaju u glavi. Nakon par dana mi toliko dosade da se  prosto bojim kada ujutro palim radio jer znam da će dnevni boravak odzvanjati notama pjesama koje se ponavljaju svaki ubogi dan, uvijek u istom redoslijedu, sve do dan iza Božića. A radio palimo zbog informacija o vremenu i saobraćaju pa tako, htjeli, ne htjeli, moramo trpiti torturu više od mjesec dana.

Ove godine ni jelku nisam okitio na vrijeme. Nije mi se dalo. Već sam mislio da će Božić proći bez nje ali sam se ipak 25. ujutro prihvatio posla jer me je bilo sramota gostiju. Sada kada je okićena, ostavit ću je do dan iza Nove godine a onda ide u garažu. Ispred kuće nisam stavio lampice kao što sam to do sada radio. Dok su neke kuće u komšiluku svjetlile kao da su se zapalile, kod nas, ništa. Vidim da nismo jedini pa mi je nekako lakše.

U starom kraju sam samo jednom od odlaska bio za katolički Božić. Bilo je to 2001., one godine kada sam pred sam Božić došao u grad da preuzmem ključeve stana koji sam morao "dobrovoljno" ostaviti fabrici i za to još platiti. Sjećam se da je bilo jako hladno, s puno snijega, pravi božićni ugođaj, sjećam se da su moja snaha i brat pekli pečenicu kao što smo mi to radili svake godine do rata, ali nešto ipak nije bilo kao što bi trebalo. Cijelo vrijeme se osjećala nekakva nelagoda u zraku, imali smo osjećaj da radimo nešto nelegalno. Ne znam kakva je situacija sada u sredini u kojoj se katolici mogu izbrojiti na prste i kada se zvanično slave samo vjerski praznici jedne vjere (čak i dan blentiteta je vezan za vjersku proslavu iako se tamošnji vlastodršci upinju u objašnjavanju kako nije tako), iako se, bar na papiru, radi o sekularnom društvu. Ili ja možda ne razumijem o čemu se radi.

Božić je prošao, prošlo je još jedno lijepo druženja a od njega mi je ostala ova jedna fotografija koju je snimila kćerka Sanja. Sin Davor ove godine nije stigao zbog obiteljskih obaveza tako da nas je na ovakvim proslavama svake godine sve manje. Kako će biti slijedeće godine, ko zna. Vrijeme prolazi sve brže i brže i teško je predvidjeti šta nas čeka. U to se uvjeravamo svaki dan. A Božić će se po svijetu slaviti u to sam siguran jer sve je više onih koji se vraćaju vjeri u vremena kada se vjera u nešto čini kao izlaz iz sumorne stvarnosti koja ne nudi puno nade za bolju budućnost. Proslavama ćemo se pridružiti i mi iako ne spadamo u tu skupinu. Na taj način nastojimo da nastavimo jednu lijepu tradiciju obiteljskog okupljanja koja je, u našem slučaju, nasilno prekinuta da zauvijek nestane. A i to će se desiti jednog dana...