 |
| Nasi domacini: Eko i Emina |
Drugi dan po dolasku u Norvesku smo isli kod Kusmica, Emine i Eke. Kumovi Ziske su se prije sest-sedam godina preselili i zive u dijelu Norveske blizu svedske granice a Kusmici su ostali u blizini grada Pozdgruna gdje su se smjestili po dolasku u Norveske. Jedni od drugih su udaljeni jedno dva sata voznje, sto ukljucuje i trajekt koji vozi oko pola sata.
Na put smo se zaputili poslije dorucka a na odrediste smo stigle po mraku. U Norveskoj su dani u ovo doba jako kratki a oblacni dani ih cine jos kracim. Ruzno vrijeme nam, medjutim, nije pokvarilo raspolozenje. Tako je to uvijek kada se sretnu stari prijatelji: vrijeme i mjesto nemaju uticaja.
 |
| Jagma! |
Ostali smo kod Kusmica dva dana. Emina nas je odlicno hranila a Eko se brinuo da ne budemo zedni. A prici nikad kraja.
Prvo vece smo se malo dotakli i prvih godina rata: dogadjaja neposredno prije odlaska iz rodnog grada, izbjeglickog zivota u Zagrebu i borbe da se dobije status izbjeglice u novim domovinama. To vece sam saznao mnoge detalje iz tog doba, dogadjaje o kojima do sada nismo imali priliku da razgovaramo. Na srecu, ponio sam digital voice recorder pa su nasa sjecanja ostala zabiljezena. Pomoce mi to da knjigu koju pisem obogatim detaljima koji su malo kome poznati. A dogadjaja je bilo na pretek.
 |
| Uz jelo i pice ide i prica |
Drugi dan su nas domacini odveli u njihovo malo mjesto. Iako je bilo tek rano popodne, noc se skoro spustila pa smo popodnevnu kavicu popili u lijepom restoranu uz zaliv dok su na vani svjetiljke vec bile upaljene. Sluzila nas je lijepa djevojka, nase gore list. Dok smo se mi dogovarali na nasem jeziku sta naruciti, ona progovori po naski. Nije proslo ni par minuta a Kusmici i Ziske su ustanovile da joj znaju oca i majku jer su jedno vrijeme po dolasku imali kontakte. Svijet se ponovo pokazao malim kao sto mi se to desilo vec bezbroj puta ranije.
 |
| Gospodje cekaju kavicu |
Kako nam je vrijeme bilo ogranicemo, s Kusmicima smo se rastali vec u srijedu poslije podne uz dogovor da se moramo cesce vidjati. I Emina i Eko su blizu penzije pa bi se nas dogovor mogao i "ispostovati". Jedino nas mora posluziti zdravlje a o tome odlucuje mnogo sta.
Kada smo stigli nazad kod Ziska, shvatio sam da na put za Nizozemsku idemo tek u nedelju a ne u subotu kako smo cijelo vrijeme mislili. Bila je to dobra prilika da se druzimo malo duze sto nam nije tesko palo.
Ja sam svoju kameru ponovo koristio a kao rezultat je ostalo nekoliko fotografija koje sam iskoristio za blog. Iako na slikama mozete vidjeti cijelo drustvo na okupu, one nisu dovoljne da prikazu raspolozenje koje je vladalo pri susretu starih prijatelja na koje ni vrijeme ni udaljenost ne mogu uticati. Tako je to kada se nasa raja druzi, raja koja se razumije i koje nikakva sila ne moze posvadjati.
 |
| Ugodan razgovoro uz jelo i pice |
 |
| Cini se da je klopa najvaznija |
 |
| Kume bez naocala |
 |
| Kume s naocalima |
 |
| Sin i otac: Ismar i Eko Kusmic |
 |
| Ziske, Ferid i Aida |
 |
| Na kavici |
 |
| Pogled kroz prozor restorana |
 |
| Na povratku kuci |
 |
| Emina u kuhinji |
 |
| Dok domacica sprema veceru, gosti se zabavljaju |
 |
| Druzenje sa Srdjom preko Skypea |
 |
| Kume |
 |
| S domacicom |
 |
| Cekajuci trajekt na povratku kuci... |
 |
| Trajekt stize |
UZ SAIMIN KOMENTAR
Labels: druzenja, norveska
1 Comments:
Dragi Komljenovici
Drago mi je da sretno stigoste preko bare na tlo stare dame Evrope. Drago mi je Co i da odmah imas snage da postaviš na blog ove lijepe priloge o nasim ljudima i vašim prijateljima.
Nedavno je neko na TV-rekao " da se kucni odgoj i porijeklo ničim ne moze nadoknaditi" .
To mi je nekako dalo inspiraciju da se vratim šezdesetak godina unazad i sjetim svog djetinjstva i nasih banjalučkih porodica.
Gledajuci ove slike i lijepo sredjeni enterijer, slike na zidovima, sto pun delicija koje domaćici nije bilo tesko napraviti za drage osobe, razmisljam da se taj nacin zivota ponjeo iz kuce. Bez obzira na materijalno stanje, koje je kod svijuh bilo daleko ispod sadašnjih mogucnosti, ali uredjenost kuca, dvorišta , gostoljubivost i urednost u oblačenju bila je karakteristika svih porodica neovisno o nacionalnoj pripadnosti
Mozda je Banja Luka imala srecu zbog istorijskih dogadjanja i prolaska i zadržavanja raznih osvajača koji su sobom donosili razne kulture i običaje. A geografsko podneblje i priroda izdašno davali obilje prirodnih bogatstava. Vrijedni ljudi su koristili te blagodati i generacijama činili zivot lijepim.
Bilo je tragedija i prirodnih nesreća ali se Banja luka uvijek podizala i uvijek stvarala novu ljepotu. Mozda je zbog toga cesto kod mnogih ljudi odbijala epitet " najljepšeg grada u bivsoj domovini."
Sve do pocetka devedesetih kad se sastade grupa luđaka koja za svoje i tudje interese sve razvališe i počeše prvi praviti ovo ludilo koje se se do dana danasnjeg širi svijetom i milione ljudi cini beskućnicima i nesretnicima.
Vasi kumovi imaju srecu da su tri generacije zajedno. Napravili su sebi ambijent u kojem su naučili zivjeti i mislim da se Nase Bosna moze ponositi nasim svijetom bez ikakvog stida ma gdje bili . Velikim naporom i teškim trenutcima koje su proživljavali.
Mnoge porodice u Bosni nemaju tu srecu da su kompletne zajedno. Jedna od njih je i moja. Stariji sin je u Holandiji a mladji je opet za poslom utišao na godinu i pol dana u Gruziju sa porodicom.
Nasi dani su najvise na Skype a šaljem ti Co ovu sliku na kojoj su ovakvi detalji u velikom broju porodica na prostorima mnogih mjesta u bivsoj domovini. Nadam se da ces je moci postaviti i u komentar. Ovaj prilog koji stize iz Dubrovnika , jos vise mi dade poticaja da ovo napisem i zahvalim gospodinu Peri koji poslije toliko godina ne zaboravlja ljepe trenutka koje je doživio u Banja luci sa nasim ljudima.
Pozdrav Saima, sretno i uzivajte i dalje
Post a Comment
<< Home