Srbuj, drugi dio

U našem komšiluku je pored katolika živjelo i nekoliko srpskih familija. Za razliku od omanjih kuća u kojima su živjeli katolici, srpske familije su živjele u većim, novijim kućama, većeg komfora. Kuće Stijakovića i Brkovića, izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske, imale su visoke plafone, velike prozore i lijep unutrašnji raspored. Kuće Macanovića i Čurića su bile nove i svojim modernim izgledom su odskakale od ostalih kuća u komšiluku. U to doba ove razlike u životnom standardu nismo primjećivali i nismo o njima razmišljali. Bilo je to doba kada niko u komšiluku nije bio posebno bogat niti siromašan pa ove razlike nikome nisu bole oči.

Naše komšije, Srbi, nisu bili vjernici. Niko od njih nije išao u crkvu, čak ni dida Mlađo ni baka Rosa, naše prve komšije, koji su bili stariji i od mojih roditelja. Ni stari Brkovići nisu pridavali puno pažnje vjeri. Njihovi potomci, roditelji mojih drugara, Mirko i Dušanka Petković, te Vlajko i Ljubinka Brković su bili članovi partije, kao što su to bili Sveto i Seka Čurić, te Vid Macanović, otac trojice dječaka mojih godina.

Mi, djeca, nismo puno razmišljali o tome. Družili smo se, igrali zajedno, dijelili užine, zajedno išli u krađe voća, dijelili dobro i zlo. Dvorište Kezića je bilo centar naših druženja. Tu smo se okupljali poslije škole, subotom i nedeljom, tokom školskih raspusta. Igralo se na male, između dvije vatre, rata, kauboja i indijanaca, žmire, “care, care, kol’ko ima sati”, piruz pale, i svih onih igara kojih su se igrala sva djeca u svim komšilucima našeg grada. Ostajali bi na vani tokom ljetnih dana do kasno u noć zaigrani, zaboravljajući koliko je sati. Naši roditelji nisu brinuli da će nam se nešto loše desiti jer su znali gdje smo. Nikada nije bilo nikakvih ozbiljnijih problema, osim manjih čarki koje su ponekad izbijale u žaru igre i koje bi se već slijedeći dan zaboravile. A i baka Ruža nas je trpila i nikada nas nije tjerala iz njenog dvorišta mada od naše graje u dvorištu nikada nije imala mira.

S našim odrastanjem nas dječake su dječije igre sve manje zanimale a nogomet nam je postao glavna okupacija. Dvorište Kezića, u kojem smo kao mali igrali na male, nam je postalo pretjesno. Zamijenili smo ga prostranom livadom na suprotnoj strani ulice smještenoj u trouglu ograničenom ulicom Braće Podgornika s jedne strane, ogradom livnice Jelšingrad s druge i željezničkom prugom, s treće. U početku smo sami označavali igralište koristeći živi kreč i pravili stative od grana usječenih u obližnjem ritu. Sve češće bi organizirali mečeve protiv raje iz drugih dijelova grada: željezničke kolonije, Pilane, Budžaka. Bili su to zanimljivi mečevi s uvijek neizvjesnim krajnjim rezultatom. Igrale su se tu mnoge utakmice, razbila mnoga koljena, zabili mnogi golovi. Posebnu inspiraciju za igru bi dobivali nakon utakmica naše reprezentacije kada smo se pretvarali u Beare, Bobeke, Mitiće, Crnkoviće, Stankoviće, Šekularce. Naši potezi su postajali ljepši, dodavanja tačnija, driblinzi maštovitiji a golmanske parade vratolomnije.

Vrlo često bi nedeljom zaigrali na male u dvorištu dida Marka, gdje bi frcale varnice, naročito kada bi igrali stari protiv mladih. Ekipe bi obično bile sastavljene od tri igrača. Slavko Kezić, mlađi sin dida Marka je predvodio ekipu starih u kojoj bi najčešće igrao Anđelko Jelčić i još neko od starije raje. Slavko je, usprkos problemu s jednom nogom koju nije mogao saviti u koljenu, bio odličan igrač i veliki borac. Bodo Petković, Marinko Tortić, i ja bi obično bili predstavnici mladih. Bilo je tu odličnih dodavanja, maštovitih driblinga, po kojima je Bodo, iako najmlađi među nama, bio poznat, oštrih startova, poderanih koljena, masnica i bolnih kostiju, ali nikada nije bilo nikakvih problema. Jedino sam ja jednom izvukao deblji kraj kada me je za nogu ugrizao dida Markov pas, kada sam neoprezno otišao po jednu zalutalu loptu. Tog ljeta sam više od mjesec dana bio samo posmatrač mečeva jer mi je noga otekla i dugo nisam mogao potrčati. Često bi na kraju okršaja svi zajedno odlazili u gostionicu Mije Bajića gdje bi starija raja pila pivo a mi mlađi šabeso. Mijo bi nas mlađe uveseljavao svojim šejtanom, čudnom igračkom koja bi se dugo njihala na sve strane nakon što bi je on prstom pokrenuo. Bila su to lijepa vremena kojih se često prisjetim kada u mom sadašnjem komšiluku ugledam prekrasne livade i uređena dvorišta na kojima se ne čuje dječija graja.

Nogomet se igrao redovito i naš život je bez njega bio nezamisliv. Ponekad bi u žaru igre sijevnule varnice, došlo bi do oštrije prepirke ali sve bi se uglavnom završavalo na tome.

Sve do jednom.

Ivo Kezić, najmlađi od braće Kezića, i Marinko Tortić,
sudionik nemilog događaja na groblju
Sveti Marko ove godine.
Ivo živo u Zagrebu a Marinko u Austriji

Tog dana smo Igrali “na male” na igralištu kojeg je livnica Jelšingrad napravila za potrebe svoga nogometnog kluba. Teren je bio lijepo izravnat, obilježen, s pravim stativama. Igrali smo između sebe, mlađa raja, podijeljeni u dvije ekipe, kao što smo to činili mnogo puta. Tog dana smo se okupili kao obično. Dva brata Kezića, Jozo i Marinko, tri brata Macanovića, Mile, Čane i Momo, Bodo Petković, Mariko Tortić i ja. Uvijek se igralo ozbiljno, oštro, na prvu, ali korektno. I sve bi bilo kao i obično da u jednom momentu nije došlo do oštrog sudara između Mile Macanovića i Joze Kezića. Mile je izvukao deblji kraj. Dobio je jak udarac u nogu, jaukao je i počeo se previjati po terenu. Jozo je prošao malo bolje. Izbi svađa. U jednom mometu u svađu se upetlja Milin mlađi brat Čane koji je bio poznat kao ratoboran dječak. Skoči na Jozu i poče tuča. U tuču se uključi i Jozin mlađi brat Marinko. Pokušali smo ih smiriti. Bez uspjeha. Kada su vidjeli da bi mogli izvući deblji kraj, Kezići potrčaše prema svojoj kući a Macanovići za njima. U jednom trenutku Jozo u travi pronađe kamen, okrenu se i baci ga u pravcu Macanovića. Kamen pogodi Milu u glavu. Poteče krv. Mile se uhvati rukom za glavu a Jozo i Marinko još brže potrčaše preko livade u pravcu svoje kuće. Čane potrča za njima i zasu ih kamenicama. Kezići uzvratiše. Mile, pritiščući dlanom lijeve ruke mjesto gdje ga je pogodio kamen, pođe u pravcu svoje kuće dok je Čane nastavio obračun kamenicama s Jozom i Marinkom, polako slijedeće starijeg brata. Kada su se udaljili od mjesta gdje smo zbunjeni stajali Bodo, Marinko i ja, Mile, kojemu je krv curila kroz prste, poče vikati u pravu Kezića:

“Ustaše! Majku vam jebem ustašku! Srbuj! Majku vam jebem svima! Srbuj!”

Dok su Kezići zamicali iza kapije dvorišta bake Ruže, a Macanovići već bili na pola puta prema svojoj kući, Bodo, Marinko i ja smo stajali nijemi, zatečeni onim što se pred našim očima dešava a posebno Milinim povicima koji su odzvanjali u našim ušima. Razmirica među nama je bilo i ranije ali nikada do sada nije potekla krv. I nikada nismo čuli da je neko nekoga vrijeđao na nacionalnoj osnovi. Obično bi se tuča završila psovanjem majke ili sestre ali nikada niko nije spomenuo ni ustaše ni četnike. Učili smo u školi i o jednima i o drugima i znali o njihovim ulogama u drugom svjetskom ratu. Posebno su nam ostale u sjećanju scene iz domaćih ratnih filmova u kojima su partizani uvijek izlazili kao pobjednici u bitkama s Nijemcima i domaćim izdajnicima. Kada smo se kao djeca igrali rata, uvijek smo imali problema da se dogovorimo ko će od nas biti Nijemac, ustaša ili četnika jer je svako htio biti na pravoj strani. A sada! Mile, na sav glas psuje Kezićima ustašku majku.  Zašto? Zbog čega? Otkuda mu to?

Bio sam zbunjen. Mile je u raji bio poznat kao miran dječak koji je rijetko ulazio u sukobe, za razliku od njegovog mlađeg brata Čane koji bi lako potezao šaku. Nije bio sklon psovanju i ova njegova reakcija me uhvatila potpuno nespremnog. Znao sam da ono što viče nije dobro, znao sam da Mile psuje Jozi ustašku majku jer je on katolik, ali nisam znao pravo značenje povika “Srbuj”. Nisam ga čuo nikada ranije ali sam predosjećao da se iza njega krije nešto veoma loše. Nešto zlokobno. Nešto čije ću pravo značenje shvatiti tek mnogo godina kasnije. Gdje je to čuo, od koga je to naučio, pitao sam se? U školi nije mogao jer smo išli u istu školu i imali iste učitelje. Milin otac Vid, strojovođa na željeznici, je bio član partije, što me je još više zbunjivalo. U familijama partijaša, kako su ih moji zvali, se riječ bratstvo i jedinstvo izgovarala punim ustima, u njihovim rukama je bila vlast, oni su bili ti koji su, prema njihovim pričama, stvorili državu kada je bilo najteže. Oni su bili glavni u društu, za njih su bila rezervirana mjesta predsjednika opština, direktora preduzeća, rukovodilaca. Vjernici, oni koji su išli u crkvu i koji su slavili vjerske praznike to nisu mogli biti iako religija nije bila zabranjena.  Postojala je nekakva prikrivena sumnja u one koji su išli u crkvu iako to nigdje javno nije izrečeno. Od vjernika se moglo očekivati da imaju nešto protiv države i partije jer ih je jednopartijski sistem stavljao u ulogu građana drugog reda. A danas, nakon malo žešće dječije tuče, komšilukom odjekuje riječ za koju sam osjećao da ima neko zlokobno značenje, neke duboke korijene koje moj dječački mozak nije mogao dokučiti. I ne izlaze te riječi iz usta djeteta vjernika, već komuniste. Od koga je to Mile mogao naučiti? U vlastitoj kući? Nisam u to mogao vjerovati. Bavio sam se mišlju da odem do Milinog oca i da mu kažem šta se dogodilo. Mislio sam da bi to on trebao znati jer bi zbog toga možda mogao imati problema. A onda sam odustao. Pomislio sam da bih svoga druga doveo u nezgodnu situaciju a nisam to želio. Proveli smo mnogo vremena zajedno, družili se često u njegovoj i moj kući, bili prijatelji. Nisam želio da od oca izvuče batine. Pognute glave sam se zaputio svojoj kući shvaćajući da život nije baš onakav kakvog sam ga zamišljao i da postoje stvari o kojima mi niko nikada nije govorio.

Na ulici i u okolnim dvorištima nije bilo nikoga. Miline riječi niko osim nas nije čuo. Bilo mi je lakše.

Tuča se nakon nekog vremena zaboravila, Kezići i Macanovići su se pomirili i mi smo opet igrali nogomet kao da se ništa nije dogodilo. Milino izvikivanje smo zaboravili i nikada nikome o tome nismo pričali.