Srbuj, prvi dio

Knjiga - nastavak

Prilog pod istim imenom je već ranije na ovim stranicama ugledao svjetlost dana a danas ga evo ponovo, uvaj put opširnijeg, onako kako će biti odštampan u knjizi koja će jednog dana valjda konačno biti završena.

SRBUJ

U dijelu Predgrađa u ulici Braće Podgornika, s lijeve strane idući od željezničke stanice Banja Luka – Predgrađe prema Trapistima, negdje na sredini između Pavlovića puta i mjesta gdje se ulica utapa u ulicu Vlade Vitjuka, smjestilo se nekoliko kuća familije Kezić po kojoj je taj cijeli kraj dobio ime. Baka Ruža, sitna, oniska starica uvijek obučena u crninu s obaveznom crnom maramom na glavi, okupila je oko sebe svu svoju djecu. Dvije kćerke, Magda i Ljuba, živjele su s njom u kući, dok su sinovi Drago i Franjo dijelili onisku kuću smještenu na suprotnoj strani povelikog dvorište koje je s treće strane bilo ograničeno štalom. Jela, najstarija kćer bake Ruže je bila udata za Tončija Jelčića, mog krizmanog kuma, koji je ženidbom svoj rodni Biograd na moru zamijenio predgrađem Banjaluke. Jela i Tonči s djecom su živjeli u omanjoj kući u blizini mjesta gdje su se sastajale ulice Braće Podgornika i Vitjukova. Nekoliko godina kasnije, kada je sin Drago preselio u novu kuću koju je napravio u Pavlovića putu, Jela i Tonči su se preselili u Draginu polovinu kuće.

Dvorište dida Marka Kezića snimljeno
prilikom moje posjete komšiluku
prošle godine

Dvorište bake Ruže je s desne strane graničilo s dvorištem njenog brata dida Marka s kojim su u istoj kući živjela njegova dva sina, Tone i Slavko, koji su kasnije, kada su se poženili, sagradili svoje kuće. Slavko je svoju kuću napravio u istom dvorištu u kojem se nalazila kuća njegovog oca, samo malo bliže ulici, dok je stariji sin Tone svoju kuću napravio na dijelu dida Markovog imanja uz ulicu Vlade Vitjuka. i dida Markovo dvorište je bilo prostrano u kojem se, na strani do baka Ružine kuće nalazila omanja šupa koja je služila kao ostava za drva i ugalj, te velika štala, uvučena od ulice, u kojoj je dida Marko držao konje i zaprežna kola.

Imanje bake Ruže, koje je dijelila s djecom, je bilo veliko. Prostiralo se između ulica Braće Podgornika i Vitjukove. Odmah iza štale, s lijeve strane, se nalazio povelik voćnjak koji je graničio s imanjem familije Brković a nakon toga se imanje širilo do imanja Stijakovića i dalje časnih sestara. U samom lijevom čošku imanja uz ulicu Vlade Vitjuka se smjestilo omanje imanje familije Maksimović. Imanje se s desne strane cijelom dužinom naslanjalo na isto tako veliko imanje dida Marka koje je u ulici Braće Podgornika sa svoje desne strane graničilo s imanjem familije Čurić, i malim imanjem familije Čale na strani Vitjukove. Između ova dva imanja, dida Markovo imanje je izlazilo na rupaču, veliku udolinu u kojoj smo se ponekad znali igrati. Dva imanja Kezića su zauzimala veliku površinu i u ovom dijelu grada po veličini je jedino veće bilo obližnje imanje Poljoprivrednog zavoda.

Našu kuću od baka Ružine su dijelila dva imanja, familija Stijaković i Brković. Kuću, u kojoj je za vrijeme stare Jugoslavije bila gostionica u čijem se dvorištu nalazio okrugli betonirani plesni podij na kojem se nekada davno plesalo, dijelili smo s očevom sestrom Anom udatom za Stipu Mušana. Mušani nisu imali djece pa je pri kupovini kuće prema uzajamnom sporazumu nama pripao malo veći dio. Tetkin dio imanja je graničio s imanjem Macanovića koji su kasnije na svojoj zemlji napravili novu kuću, dupleksicu, zajedno s rođakom Perom Šukalo. Malo dalje u pravcu željezničke stanice, u kući na sprat uvučenoj od ulice su živjele dvije familije Zeba, odmah do njih u maloj kućici gotovo bez dvorišta familija Trebovac, te familija Stane Đukić, samohrane majke s dva sina. S lijeve strane raskršća Podgornikove i Pavlovića puta smjestilo se kuća Kesera a odmah do njih je bila kuća familije Vožni. U Pavlovića putu, uskoj krivudavoj ulici koja je spajala ulice Braće Podgornika i glavni put Banjaluka – Bosanska Gradiška, koju su svi zvali asfalt jer je u to doba bila jedina asfaltirana ulica u okolini, živjelo je nekoliko familija Pavlovića, još jedna familija Keser, Šimunđe, familija brice Horvata i doktora Jajčevića. Na samom asfaltu, nasuprot osnovne škole Ivan Goran Kovačić u kojoj sam proveo osam lijepih godina, živjela je familija Tone Tutića. U ulici Vlade Vitjuka, koja je počinjala kod osnovne škole, te u obližnjim ulicama živjelo je nekoliko familija Josipovića i Anušića, Žečevići, Udovčići, Kampuši, Valentići, Pletikose, još jedna familija Kezića, Lipovci, Barišići, Lucići, Gagule. S desne strane ulice Vlade Vitjuka, odmah do nekadašnje Domaćinske škole u kojoj je jedno vrijeme bila smještena uprava Poljoprivrednog zavoda, nalazilo se poveće imanje časnih sestara koje je graničilo s imanjima Maksimovića, Kezića, Stijakovića i našim. Na samom čošku na kojem su se spajale ulice Braće Podgornika i Vitjukova, u kući na sprat, u čijem se prizemlju nalazila gostionica koju je vodio Mijo, još jedan Dalmatinac koji je poslije drugog svjetskog rata more zamijenio Banja Lukom, stanovala je familija Bajić. U jednoj prostoriji u prizemlju je živio Nikola Drlja s ženom a u kući u neposrednoj blizini željezničke pruge, odmah do rampe, u kojoj smo stanovali prije kupovine kuće i imanja u Podgornikovoj, živjela je familija Tortić.

Većina radno sposobnog stanovništva cijelog kraja je bilo zaposleno na željeznici, livnici Jelšingrad i drugim preduzećima u okolinu: 1. Maju, Pilani, Univerzalu. Radili su uglavnom muškarci. Bilo je tu mašinovođa, strojovođa, konduktera, kočničara, livaca, tokara, kalupara, stolara… Tek poneko, i to oni mlađi kao što je to otac mog najboljeg druga Bode, nije radio u obližnjim firmama. Bio je nastavnik u Školi učenika u privredi. Sveto Čurić, osoba nižeg rasta i eksplozivne naravi, je radio u osnovnoj školi u Rosuljama. Slavko Kezić je bio insprektor zaposlen u opštini. Žene su uglavnom bile domaćice, brinule o djeci i vodile računa o povrtnjacima koji su pomagali da se familije prehrane jer su plaće bile prilično male i o svakom dinaru se dobro vodilo računa. Samo je nekoliko mlađih žena u komšiluku bilo zaposleno. Dušanka Petković je radila kao sekretarica na sudu, Ljubinka Brković je bila službenica na Željeznici, Seka Čurić učiteljica u osnovnoj školi a Manda Kezić službenica u banci.

Cijeli taj kraj smješten na sjevernom ulazu u grad je bio poznat kao katolički jer su katolici od davnina činili većinu stanovništva.

Prema starim crkvenim knjigama, prve katoličke familije, među kojima se spominju Lipovci, su naseljavale ove postore još u 18. stoljeću. Početkom 19. stoljeća u ova područja se doseljavaju Pavlovići koji su, s drugim doseljenicima formirali naselje na mjestu gdje se sada nalazi Pavlovića put.

1869. godine u Delibašino selo stižu monasi iz francuske pokrajine La Trappe koji na desnoj obali Vrbasa tokom godina izgradiše samostan, crkvu Marija Zvijezda i mnoge industrijske objekte koji su za to doba bili nezamislivi za Balkan. Počeli su proizvodnju tkanina, ljepila, bezalkoholnih pića, piva, a najpoznatiji proizvod je bio ukusni sir koji su prodavali diljem Evrope. Trapisti su izgradili i most preko Vrbasa a malo dalje uzvodno branu i hidroelektranu koja je proizvodila električnu energiju za njihove potrebe što je bio ogroman napredak za ovaj kraj. Priča se da su prve sijalice u samostanu zasvijetlile devet godina ranije nego što se to dogodilo u Londonu. Imanje Trapista je bilo veliko a s lijeve strane Vrbasa se protezalo sve do puta za Bosansku Gradišku. Na njima su, pored Trapista, radili i mještani iz okolnih naselja.

Na nagovor Franza Pfannera, osnivača manastira Marija Zvijezda, u okolicu Banjaluke se 1872. doseljavaju časne sestre Milosrdnice i osnivaju samostan Nazaret na mjestu zvanom Pijesak, s lijeve strane puta za Bosansku Gradišku. Posvetile su se u obrazovanju življa, posebno djece, i na taj način pomagale mještanima da se izvuku iz opće bijede koja je vladala na tim prostorima. Brinući se o bolesnim i nemoćnim, časne sestre su brzo stekle simpatije mještana i šire.

Negdje u isto vrijeme na brežuljku zvanom Dudić u naselju Petrićevac bosanski franjevci grade samostan a kasnije i crkvu. Samostan i crkva su rušeni nekoliko puta, što zbog loše gradnje, što zbog ratova, da bi tridesetih godina 20. stoljeća na istom mjestu izgrađen veliki samostan i crkva čiju su dva tornja dominirala okolinom.

Dolaskom komunista na vlast nakon drugog svjetskog rata situacija se postepeno počela mijenjati. Sva imanja Trapista i gotovo svi objekti su im oduzeti a uništena je i biblioteka koja je sadržavala preko 20 hiljada rukom pisanih knjiga. U samostan je smještena ortopedija a njima je ostavljena samo crkva i mali povrtnjak. Broj monaha se od preko dvije stotine početkom dvadesetog stoljeća sveo na 45.

I časne sestre su ostale bez svog samostana. Nova vlast im ga je oduzela i u njemu smjestila vojnu kasarnu koju su svi starosjedioci zvali  Nazaret iako joj je zvanično ime bilo Kozara. Časne sestre su nakon gubitka Nazareta kupile zemljište koje je jednim svojim dijelom graničilo s našim imanjem i na njemu sagradile novi objekat, istina znatno manji nego Nazaret, u kojem su nastavile sa svojim radom. Pored povrtnjaka koji su obrađivale i koji im je donosio prihode bavile su se i muzičkim obrazovanjem koje je u svijet nota uveo mnoge dječake i djevojčice okoline i šire.

Nedeljom ujutro je većina katoličkog življa iz komšiluka, i staro i mlado, išlo u crkvu. Taj dan se oblačila “misna” odjeća jer se u crkvu nije moglo ići svakako obučen. Uglavnom se išlo u crkvu na Petričevcu, a ponekad i onu u Trapistima. Kako su moji roditelji određivali u koju ćemo crkvu ići nisam znao, i nisam pokušavao razumjeti ali je tu bilo nekog reda jer bi u istu crkvu u isto vrijeme išle i druge komšije. Meni su odlasci na misu padali teško, nisam ih volio, jer od malena nisam vjerovao u ono što svećenici propovijedaju a ponavljanje molitvi mi se činilo besmislenim. Posebno nisam razumio zašto je veliki dio mise služen na latinskom jeziku kada niko od vjernika nije razumio ni riječi. Mi djeca smo kasnije išli na vjeronauk u biskupovu crkvu u blizini Narodnog pozorišta. Sve tri crkve su bile prilično udaljene od naših kuća i moralo se dobro pješačiti ali niko od nas se nije bunio jer smo znali da odlazak na misu ne možemo izbjeći. Samo ozbiljnija bolest je bila opravdanje za eventualni izostanak jer je služenje bogu bilo duboko ukorijenjeno u našu kulturu. Naslijeđeno od predaka, nastavljeno je i u vrijeme poslije drugog svjetskog rata, uprkos nastojanju socijalističkih vlasti da religiju iskorijeni iz društva.

Uskrsi i Božići su se slavili redovito, u krugu familija. Na Badnjak bi se okretale pečenice i cijeli komšiluk bi mirisao po svježem pečenom mesu. Taj dan se moralo postiti i niko nije smio okusiti svježe ispečeno prase sve do sutradan. Jedino je moja mati Milka meni, kao najmlađem djetetu i ljubimcu familije, dozvoljavala da otkidam komadiće pečenice još dok se peče, što sam ja redovito činio. Ti komadići, koje sam otkidao dok se pečenica još vrtila na ražnju, su mi bili najslađi. Kasnije, za Božić i poslije njega, pečenicu sam manje jeo. Obično bih birao samo rebarca, a kada bi njih nestalo i ja sam odustajao od jedenja. Uveče, na Badnjak, kitio se bor i tako okićen je ostajao sve do Tri Sveta Kralja, sedam dana iza Nove godine. Negdje u to vrijeme su svećenici obilazili katoličke kuće, posvećivali ih, zapisivali na štok vrata meni nerazumljive znakove i za to bili novčano nagrađeni. Ja bih se u to vrijeme obično sakrio u spavaću sobu jer mi je bilo nelagodno da se sretnem sa svećenikom i izmijenim nekoliko riječi. Mislio sam da oni znaju da ja nerado idem u crkvu i nisam želio da se eventualno pravdam zbog toga.

Neko od komšija bi se početkom decembra prerušavao u svetog Nikolu i dijelio darove djeci, idući od jedne katoličke kuće do druge. Nama djeci je bilo drago da dobijemo poklone iako su oni bili skromni jer je većina življa bila skromnog materijalnog stanja. Za život se imalo dovoljno ali se niko nije mogao razbacivati sa skupim poklonima. U februaru, za vrijeme poklada, mi djeca bi se mačkarili i obilazili kuće tražeći poklone. Domaćini su nam dijelili svježe ispečene krofne i druge kolače a znali smo sakupiti i nešto novca koji bi kasnije potrošili na čokoladice životinjsko carstvo ili šečerne table u kojima su se nalazile slike fudbalera. Za Uskrsa su se farbala jaja a mi djeca bi se kasnije natjecali u tucanju, da vidimo čije je najjače. Bilo je tu raznih podvala: korištenje prsta prilikom tucanja ili fabranje drvenog jajeta koje bi razbilo sva ostala. Po tome su bila poznata dva brata Kezića, Jozo i Marinko, a ponekad bi se i neko od ostale djece pokušao služiti nekim trikom ali s manje uspjeha.

Održavali su se ti običaji u našem komšiluku od vremena dokle mi sjećanje dopire i ne sjećam se da je ikada iko doživio bilo kakvu neugodnost iako tadašnja vlast nije bila naklonjena vjeri. Ni mi djeca, koji smo aktivno učestvovali u ovim vjerskim običajima, nismo imali nikakvih problema niti su nas druga djeca zadirkivala, iako sam u školi osjećao nekakvu nelagodu zbog odlazaka u crkvu koja me lično nije posebno zanimala. U boga nisam vjerovao, propovjedi svećenika me nisu zanimale i bile su mi dosadne. U crkvu sam išao jer su tako htjeli moji roditelji i o tome nije bilo diskusije.