Kasno Marko stiže na Kosovo...

(fotos preuzet s 6yka.com)

Još uvijek pratim vijesti iz Banjaluke ali sa sve manje interesa. Razloga ima više, od daljine koja nas dijeli, preko vremenske distance koja je protekla od odlaska, pa do činjenice da na moj život one nemaju gotovo nikakvog uticaja. Bilo bi, vjerojatno, bolje da na njih uopće ne obraćam pažnju jer me ponekad iznerviraju a u ovim godinama to je najmanje što mi treba.

Današnju vijest da su odbornici Skupštine opštine odbili prijedlog grupe građana da se, na jedinoj zelenoj površini koja je u naselju Borik ostala, ne gradi još jedna pravoslavna bogomolja s pratećim objektima ipak moram prokomentirati jer je vezana za osnovni razlog zašto sam danas tu gdje sam.

Naime, devedesetreće sam morao napustiti rodni grad jer je srpski nacionalizam u gradu naglo probujao, hranjen u tajnosti godinama na lažnim mitovima i vjeri u boga, bacajući na smetljište historije bratstvo i jedinstvo i socijalizam koji je javno podržavan. Vjerujem da takva sramna transformacija nije zabilježena na onim našim prostorima od kada se zna za njih. Svjedok sam tog vremena i te transformacije i o tome mi ne treba niko pričati niti je potrebno da sada čitam pisanje drugih.

Neki se u našem gradu sada čude kako su odbornici mogli donijeti takvu odluku, uprkos činjenici da su sakupili preko pet hiljada potpisa protiv izgradnje vjerskog objekta na tom mjestu. Mene odluka ne čudi. Banjaluka je bolesna, teško bolesna i nema joj lijeka. A bolest je počela davno, još negdje tamo krajem šezdesetdevete. Uhvatila je Banjaluka virus u danima poslije katastrofalnog zemljotresa, kada je onako ranjiva, smanjenog imuniteta, pod svoje okrilje prihvatila pridošlice potpomognute od strane nekolicine “domaćih”, s tačno definisanim ciljem: da joj stanu nogom pod vrat, da joj ne daju da diše punim plućima kao nekad.

Uspjela je Banjaluka prizdraviti jer virus nije bio smrtonosan a i odbrambena protutijela su bila u većini pa su ga uspjela donekle neutralizirati. Ali, virus nije uništen zauvijek. Pritajio se, kako to virusi obično čine.

Živjela je Banjaluka prividno normalnim životom sve do kraja osamdesetih kada je novi, ovaj put, smrtonosni virus zaghvatio grad, sve njegove pore, i više joj nije bilo pomoći. Uz pomoć onog pritajenog, rezultat je ono što sada imamo u gradu: ogromnu masu primitivnog, religiozno zatucanog svijeta pristiglog iz sela i kojekakvih vukojebina, potpomognutu od strane sve većeg broja “domaćih” koje je virus također zakačio ali neki toga nisu svjesni (pogledajte koliko vaših bivših prijatelja, poznanika i komšija sada slave krsne slave a do jučer su se kleli u Tita i partiju). Broj protutijela je odavno sveden na minimum i više nema nikakvog djelotvornog dejstva.

Da, Banjaluka je definitivno umrla početkom devedesetih i ona manjina koja još misli da je može podići iz mrtvih uzaludno pokušava da je oživi. Trebalo je o tome misliti na vrijeme. Sada je za sve kasno.

Tako će naš grad dobiti još jednu pravoslavnu bogomolju na sreću onih koji misle da će im pomoći da okaju grijehe koji se okajati ne mogu.