SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, November 20, 2015

Srđan Šušnica - ČOVJEK

Vjerujem da je većina posjetilaca bloga čula za Srđana Šušnicu, „momka“ iz Banjaluke koji nema dlake na jeziku i koji stvari naziva pravim imenima. Njegov prvi članak sam pročitao poodavno i odmah sam se oduševio. „Pa zar ima osoba koja događaje u Banjaluci devedesetih vidi istim očima kao ja?“, pitao sam se. Gotovo da mi otima riječi iz usta. Riječi zbog kojih sam često napadan. Riječi zbog kojih su me proglasili mrziteljem. Riječi zbog kojih sam izvrijeđan čak i od onih za koje sam smatrao da smo prijatelji.

Srđan i ja ne samo da stvari iz devedesetih vidimo istim očima nego se u potpunosti slažemo i po pitanju sadašnjosti. U bocu.

Međutim, ima nekoliko bitnih razlika između mene i Srđana.

Ja sam rođen 1948. odmah iza drugog svjetskog rata a Srđan je mlađa raja. Rođen je 1976. i rat ga je zatekao u mladalačkim godinama koje su ostavile gorak okus u ustima a ja sam svoju mladost proživio u mnogo ljepšim vremenima kojih ću se uvijek rado sjećati.

Srđanovi roditelji su bili partizani, oni pravi, a moji nisu.

Srđan je ostao u gradu u kojem je rođen a ja sam već čitavu jednu generaciju odvojen od njega i u njega se nikada neću vratiti.

Srđan je Srbin a ja sam Hrvat.

Pitam se, kako je moguće da on i ja stvari vidimo isto? Koja je to „tajna veza“ koja nas veže?

Odgovor znam ali neću ga napisati. Ostavljam to onima koji u svojoj pomračenoj svijesti svijet vide kroz samo jedne naočale, naočale nacionalizma koje im ne daju da konačno progledaju i shvate šta se i zašto dogodilo u našem gradu i zašto svo ovo poslijeratno vrijeme žive u materijalnoj i duhovnoj bijedi kojoj se ne vidi kraj.

Srđanu želim puno uspjeha u njegovoj borbi za istinu jer znam da mu nije lako, usamljenom, okruženom vukovima koji žele da ga rastrgnu. Teško je u onim našim krajevima biti čovjek i boriti se za istinu jer ogromna većina okreće glavu na drugu stranu misleći da neko drugi treba da to za njih radi.  

Za one koji možda prvi put čuju za Srđana i njegovu borbu ispod sam postavio par linkova. 

Ja sam ponosni unuk partizana

Iz Banjaluke je protjerano 75000 ljudi

Srbi će politički prodisati kada nestane Republike Srpske


4 Comments:

Anonymous Aljosa said...

Zdravo Milane,

u tvome posljednjem prilogu o Srdjanu Susnjici zelim da nadopunim neke stvari. Njegovi baka i deda su ucesnici NOB-a i mislim da su oboje prosli golgotu Sutjeske. Zivjeli su jedno vrijeme u kuci koja se nalazila na mjestu danasnje kuce rahmetli Dr. Zabe i bivseg pravobranioca samouprave, za onoga mracnog rezima. Sa njegovim tatom sam se naigrao nogometa u dvoristu koje smo svi koristili a najvise braca Sikirici koji su zivjeli na spratu iste kuce. Ulica u kojoj se to nalazilo je Avde Karabegovica a isla je pod devedeset stepeni iza Crne kuce do Tranzita. Njegov tata je radio u SUP-u i ubijen je od fasista devedest i neke godine kod restorana i kajakaskog kluba Vrbas u Boriku. Vjerovatno njegovo postenje i vidjenje dogadjaja nije odgovaralo krvopijama koje su tada drmale banjaluckim SUP-om i gradom u cjelosti. On samo potvrdjuje da iver ne pada daleko od klade i da osnov koji se dobiva u kuci, a koji i tebe krasi, predstavlja nesto na cemu se sve ostalo izgradjuje. Skola je samo, po meni, fino poliranje dijamanta koji je stvoren u dobroj porodici. Tko nema fundament ,kako mi kazemo,nemoze biti kvalitetan bez obzira kakve i kolike diplome imao.

Aljosa

Friday, 20 November, 2015  
Anonymous Nataša said...

Srđan Šušnica je dobar, pošten, hrabar i proaktivan mlad čovjek. Svaka mu čast!

Interesantno je kako nam sudbina križa puteve. Roditelji mog supruga živjeli su godinama u ulici Avde Karabegovića, jednokatnici tik do kuće dr Žabe, mi smo živjeli s njima nekih šest godina, od mog dolaska u BL do preseljenja u naš stan.
Pretpostavljam da su poznavali Srđanovu obitelj i moj svekar je bio na Sutjesci, tko zna jesu li se i tamo susretali? Nažalost, nemam koga sada pitati.

Slažem se da se dobro ili zlo nosi iz obitelji, iako svi znamo i za izuzetke, da su sinovi istih roditelja, istog kućnog odgoja, znali otići jedan putem dobra, drugi putem zla. Zašto, pitamo se? Gdje je nastala greška?

Sudbina nam vrlo često i čudno isprepliće putove. Svi smo svjedoci toga. Jeli to slučajnost ili nešto drugo?
Doselim se u BL, nikad u njoj prije toga nisam bila, nikoga ne poznajem, zbližim se s kolegicom i u slučajnom razgovoru u Americi, gdje smo bile na prijenosu licence saznam da je supruga našeg vjenčanog kuma, prva rođaka supruga moje kolegice.

U Mikroelektronici zapošljavamo novog inžinjera. Nije bilo teško zaključiti da je Dalmatinac, uskoro doznajem da je iz Trogira, da smo nastavili s istraživanjima možda bismo pronašli da smo rođaci. Napustio je RČ nekoliko godina prije rata. Kad smo izbjegli iz BL, uređujemo stan koji smo mijenjali sa srpskom obitelji koji postaju sada stanovnici BL. Izlazim na balkon, kad čujem iznenađeni uzvik – Nataša, pa ne mogu vjerovati da si se to ti uselila. I ja u nevjerici gledam na susjednom balkonu tog svog kolegu iz RČ. Tu mu stanuju roditelji i tu je odrastao. Pa zar je to moguće, od toliko stanova u Zg, baš da se preselim u njegovo susjedstvo? Slučajnost???

Zbližila sam se s mojom kolegicom Karmen kad smo zajedno iz Mikroelektronike prešle u Medicinsku elektroniku. Karmen već 24 godine živi u Melburnu, AU. Pretpostavljam da se sjećate mog priloga iz Australije.
Nakon izlaska iz BL, Karmen je nekoliko dana boravila kod mojih roditelja, sređujući papire za odlazak u AU. U razgovoru s mojim tatom, razgovor ih je odveo do Solina i Kaštela od kuda su joj roditelji i tako doznasmo da se moj tata kratko neposredno prije drugog svjetskog rata zabavljao s njenom tetkom, sestrom njene mame. Što reći na to? Sudbina? Slučajnost?
O čemu se radi?
Sudbina nam križa razne puteve, slučajno ili ne, ne znamo, a mi mnoge od njih svojom voljom usmjeravamo na put koji će biti naša sudbina.
Koliko je tu slučajnog, a koliko voljnog ovisi o nama, našim karakterima.

Pozdrav svima, Nataša

Saturday, 21 November, 2015  
Anonymous Ismet said...

Bravo Aljosa na divnom sjecanju na porodicu Susnica, na tvom razmisljanju oko vaspitanja. I ja sam bio bliski komsija sa tom familijom i strasno nas je potreslo njegovo smisljeno ubojstvo blizu rebrovackog mosta, kao i sve stanare takozvane policijske zgrade u kojoj su stanovale porodice bivsih zaposlenika SUPA koji su dobro poznavali oca Srdjana i svi do jednoga su bili na sahrani, isli smo skupa.

Mislim da je to bilo pocetkom ljeta i kada je bila sahrana, mnoge komsije su mi govorili da ne idem ali sam ipak otisao na sahranu jer sam tada imao dugu bradu i veliku kosu sa suncanim naocalima ,te se sjecam da je bila jako mnogo ljudi na toj sahrani.

Kad vec spominjemo u sjecanjima na te nase komsije ne bi se smjelo ne spomenut ni porodice Rodic kao ni komsija Mico koji je nazalost pokojni a koji su zaista bili korektni u ta luda i strasna vremena.

Divno je i poucno sto je Milan stavio ovaj napis na svom blogu o Srdjanu Susnjici, covjek se ne moze nadiviti hrabrosti mladog covjeka a kako rece Milan isto mislimo on Srbin, ja Hrvat te se samo moze dodat i ja Bosnjak.

Pozdrav, Ismet

Saturday, 21 November, 2015  
Anonymous Babo iz Amerike said...

"KARAKTER JE COVJEKOVA SUDBINA" (Heraklit )

PRAVEDNIK SVIJETA Lazar Manojlovic preminuo je u 82-oj godini zivota. Ostace upamcen kao primjer uspravnog i moralnog zivota. U zlim vremenima spasavao je komsije Bosnjake.
Vjecna mu slava i hvala.

PROCITAJ na:
www.klix.ba/vijesti/bih/spasavao-bosnjake..../160303138

Babo iz Amerike

Friday, 04 March, 2016  

Post a Comment

<< Home