Svjetla velegrada ili izlaz iz tame

Banjaluka - zapaljeni auto

Godine 1992. i 1993. dođoše sa svim ružnim događajima koji zapljsnuše naš grad otpadom koji nosi uzburkano vrijeme. Zima i pokušaji da se preživi ostavši bez posla i prihoda u vihoru rata trošili su unutrašnje rezerve, kako psihičke tako i fizičke. Dani i mjeseci bez "struje", svijeće, pokušaji da se iskoriste akomulatori iz kola, koja su propadala po avlijama i čekala da ih "mobiliziraju" za potrebe nove vlasti  ili da nakon oduzimanja završe negdje na putevima Srbije ili Crne Gore. Zahvaljujući kolegama iz Rudi Čajaveca mnogi akomulatori poslužiše da upale neonske lampe i makar za kratko razbiju tamu koja nas je kao memla pritiskala. Tu i tamo u pojedinim djelovima grada gdje su živjeli "arijevci" naziralo se svjetlo upaljenih sijalica koje su nametale misao i pitanje kada će ovo ludilo da prestane. Nažalost mrak je zakrilio dan, a pogotovo noć u kojoj su povampireni mogli da hodaju i da ruše ono što je izgrađeno nedavno, a da ne govorimo o onome što se izgradi više stotina godina ranije.

Mraku nisu odolila ni druženja iz predratnih dana te popucase veze, kada se ljudskost mjerila lijepom riječju i prijateljski pruženom rukom. Nove veze, kao sa Slobodanom i njegovom suprugom Tonkom, jačale su poljuljanu  vjeru u ljude i potvrdjivale da stara podjela na dobre i loše  jedino vrijedi, kada je na površinu, nošena olujom, isplivala nečist. Pitao sam se kako je bilo moguće da se tako pretvaraju i da nisam osjetio ni vidio njihova prava lica. Čini mi se da bi mi bilo lakše da su me nazvali i pitali zašto sam još u gradu, nego što su šutnjom i prekinutim kontaktima, te uniformom pokazali svoj pravi lik. Grad je bio malen i u periodu kada se nije moglo slobodno hodati po njegovim ulicama susreti su bili neminovni i počinjali i završavali bi sa okretanjem glave i prolaženjem, kako bi mi rekli kao pokraj groblja. Hoćemo li braniti Republiku Srpsku bilo je pitanje na koje sam odgovarao podpitanjem: "Od, koga?", i sugestijom da uzmu pušku i da idu na neki od frontova na kojima se zločin činio u ime srpskog naroda.

Grad se polako praznio naročito u ljeto 1992 i kontinuirano tokom narednih godina. Skupljanje potvrda, plaćanje troškova stana, odricanje od vlastite imovine u korist novonastale nemani, su bili jedan od načina da se sjedne u nakrcane autobuse i pokuša preko Save, prvo kroz Bosansku Gradišku i kasnije preko Davora u Hrvatskoj,ili preko Srbije, dočepa slobode i neke od evropskih država koje su nudile utočiste za protjerane. Evropa je sve znala šta se dešava i prihvatala je izbjeglice dajući im šansu da se kao bakterije rasiju po čitavoj zemaljskoj kugli. Put do Mađarske granice je koštao izmedju 1500 do 2000 njemačkih maraka, pravo bogatsvo koje se davalo za slobodu disanja svježega zraka.

Beograd

Na jedan takav put krenuo sam sa porodicom ilegalno, putem kojim su predstavnici nebeskog naroda odlazili u bivši glavni grad, bivše nam domovine. Sve pripreme, uključujući lažnu ličnu kartu za suprugu, pokriće za djecu su dio koji se može posebno opisati. Dolazak u grad okupan svjetlošću, kako mi se činilo milionima sijalica, bilo je nešto što nikada neću zaboraviti. Mrak iz kojega smo došli i pored blještavila činio se svjetao u pokušajima da se poznanicima pokuša opisati ono što smo doživjeli, a što su njihovi mediji uspješno sakrivali. Nevjerica i neprihvatanje istine, rječi o krivici druge strane, činili su da mrak koji smo donijeli počne da se uvlači u srce i dušu pitajući se jesmo li na njegovom izvoru i dali će nas otrovati. Jutra su dolazila sa zebnjom. Odlazak da se u ranim jutarnjim satima kupi hljeb,jer ga jedino tada i bilo po cjenama u prvim danima od nekoliko hiljada do nekoliko milijardi dinara, pred kraj našeg boravka. To je bila mogućnost da sa ljudima koji čekaju "hleb" razmjeniš mišljenje i da čuješ kako su Muslimani i Hrvati krivi za sve, da ih treba pobiti. Starci izaprani vremenom su isticali svoje učesće u Nedićevoj kvislinškoj vojsci ili organizacijama mladih koje su po uzoru na "Hitler jugend", marširale po tom gradu ističući svoj nacionalizam koji nakon mnogo godina iznjedri novo krvoproliće. Svjetla velegrada nakon boravka u njemu postadoše svjetla tame iz kojega se morao naći novi izlaz koji nam je svjet nudio. Odlazak u tuđinu gdje svjetla otjeraše tamu i dadoše šansu plućima da udahnu slobodu i da odstrane dio nagomilanog tereta, ostavljajući mjesta novoj borbi koja nas je čekala. Izlaz iz tame je označio početak  borbe da se ponovo stane na vlastite noge.

Kitchener  May, 2012

 Aljoša Mujagić