Dan sjećanja

 

Danas se u Englesko govornom području i zemljama koje su učestovale u 2. svjetskom ratu obilježava dan sjećanja na učesnike i žrtve oba svjetska rata i niza “lokalnih” ratova u kojima učešće uzeše vodeće antifašističke zemlje iz drugoga svjetskog rata. Polaganjem cvijeća, sjećanjima na 75 godina od dana oslobodjenja, oslobodjenja nacističkih kampova u kojima izgubiše živote milioni Jevreja, Roma, protivnika fašističkih režima, zarobljenika u vojnim pohodima. Holocaust kao sjećanje na stradanje preko šest miliona Jevreja, podsjećanje na hipokriziju zapadnih zemalja koje odbijahu dati ulazne vize Jevrejima koji su nastojali pobjeći od fašističkih zločinaca, uključujući i veliku grupu na M.S. St. Louis putnika Jevreja koje ni Canada a ni USA ne primiše nego povratkom u Njemačku mnogi ostaviše živote u koncentracionim logorima.

Danas kada se sjećamo žrtava iz oba svjetska rata uz moto da se tako šta više ne ponovi moram naglasiti da iza zadnjeg svjetskog rata vodeće zemlje “zapadne demokratije” vodiše veliki broj ratova gdje se broj žrtava približava broju iz drugog svjetskog rata a sve u želji da se koriste i upravlja dobrima koje su te zemlje imale kao nafta, rudna bogatstva i promoviranje ideologije liberalnog kapitalizma.

Danas se kao simbol sjećanja koristi simbolično crveni cvijet maka koji je cvjetao na poljima Flandrije uzoranim bezbrojnim granatama i natopljena krvlju ogromnog broja vojnika sa obje strane. I mi iz Bosne i Hercegovine smo dio tih žrtava iz oba svjetska rata te posljednjega koji se desi u našim krajevima kreirajući posljednje, nadam se, evropske genocide kakvi su Srebrenica, Prijedor, Brčko i Bjeljina i logore po uzorima na fašističke kojima se mogu podičiti naše komšije.

Krik koji se čuje iskazan je u poemi napisanoj  od Potpukovnika John McCrae-a 03.05.1915 po meni kao spomen i opomena svim ljudima na svijetu da se to ako je moguće ne desi ponovo.

 

In Flanders Fields

In Flanders fields the poppies blow

Between the crosses, row on row,

That mark our place; and in the sky

The larks, still bravely singing, fly

Scarce heard amid the guns below.

 

We are the Dead. Short days ago

We lived, felt dawn, saw sunset glow,

Loved, and were loved, and now we lie

In Flanders fields.

 

Take up our quarrel with the foe:

To you from failing hands we throw

The torch; be yours to hold it high.

If ye break faith with us who die

We shall not sleep, though poppies grow

In Flanders Fields.

 

Kitchener 11.11.2020                                         Mujagić Aljoša

UZ SAIMIN KOMENTAR

Sarajlijama poznati ribnjak Toplik
u Istocnom Sarajevu pun Sarajlija
iz "Zapadnog" Sarajeva,
izolacija scrsena

Saimin unuk

Priču treba ponavljati

Srušena Ferhadija
(Anadolija arhiva)

Veoma često smo u sitacuji da pričamo šta nam se dogodilo u periodu od 1991. pa nadalje i kako su nas nabujali vjetrovi nacionalizma doveli u različite zemlje svijeta. Često, usput, dobijemo i kritike nekih koji su “ostali” i iskusili nažalost dobro na svojim ledjima mnogo toga što vjerovatno ne žele da ponavljaju jer svako sjećanje boli.

Prije par dana pogledao sam film na Netflixu “Eichmann’s Show”  snimljen s namjerom da se sudjenjem nacističkom zločincu otkrije ideologija koja dovede do holokausta  te da se otkrije zlo koje čuči u svakom čovjeku i koje manje ili više uspjevamo da obuzdamo moralnim normama koje važe u normalnom društvu. Sudjenje je propraćeno izjavama žena, muškaraca, mladića, koji su tada bili djeca, te slikama transporta kojima su na hiljade ljudskih bića medju kojima i bezbroj djece od tek rodjenih do pubertetskog uzrasta od kojih većina završi u masovnim grobnicama u koje su ih gurali i bagerima  što nas podsjeća na zločine i pokušaje da se sakriju u tkz. UN zaštićenim zonama u Istočnoj bosni i Bosanskoj Krajini. Zapamtio sam razgovor jedne gospodje, jevrejke porjeklom iz Čehoslovačke, koja je preživjela strahote koncentracionih kampova/logora. Po njenom dolasku u Izrael mnogi su je pitali šta se tamo dešavalo i na njenu priču većina je izjavljivala da tako nešto nije moguće, pogotovo što je Njemačka imala dugu tradiciju humanističkih mislioca čija su djela ostavila traga u svjetskoj istoriji. Mnogi joj nisu vjerovali i ona kao i njoj slični stradalnici prestadoše da pričaju o zločinima koje su vidjeli i stradanjima koje su i sami doživjeli. Sudski proces sa izjavama svjedoka koji je bio emitovan preko TV stanica, radija i putem novina ne samo da je prvi puta javno prikazao zlo koje se formiralo i buknulo u glavama nosioca fašističke ideologije da bi se slomilo na Jevrejima, Romima, ljudima sa mentalnim problemima i svim protivnicima tog režima, ostavio je mase koje to nisu vidjele niti iskusile zgranute i duboko potresene. Tako nešto se nažalost desilo ponovo u Evropi 90-tih godina prošlog vijeka u našoj bivšoj domovini. Zločin koji je okarakterisan kao genocid, iako ne u svim svojim segmentima, dobio je epilog na sudu u Hagu gdje su nosioci te ideologije ili “krepali” u zatvori ili dobili za evropski standard visoke kazne, a za nas koji smo to iskusili premale, da bi zločinci, nakon što su odležali u udobnim zatvorima i sa ljekarskom njegom, nakon otslužene 2/3 kazne dobili otpust i vratili se kao heroji u svoje kvazi domovine Srbiju i Hrvatsku, te neki i u svoju pravu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Mnogi izvršioci zločina još uvjek špartaju tim krajevima slobodno, jer svijet podjelom BiH na dva entiteta i uz stalno uplitanje iz susjednih državica u ime brige za “svoj narod” kreira se vlast koja ne procesira zločince i može samo dovesti BiH do totalnog kolapsa jer tamo nema ličnosti koja je svojm harizmom u stanju da pokrene sve narode, gradjane, u bolju budućnost. Sadašnje stranke koje vladaju od trenutka uspostave mira i oktroisanog Ustava, dvije policije, dva sudstva, i jednom mafijom koja još uvjek nije završila pljačkanje materijalnih dobara kojima BiH raspolaže.

Mnogo je onih koji ljude od pera i pameti, a koji pišu istinu o svemu sto se dogodilo, osudjuju i omaložavaju, bez pravih informacija ili na bazi poluistina ili neistina koje im serviraju njihovi nacionalni političari, kojim je nivo ispod svake kritike. To su ljudi koji nemaju znanja i koje ni sa posudom nebi trebalo slati po vodu a kamoli da im se da mogućnost vodjenja društva. Kako ga vode u sprezi sa religijskim institucijama vidi se po 100% uništenim fabrikama i privrednim gigantima koji su postojali prije raspada bivše domovine. Ne mogu da shvatim sve one koji su doživjeli teške trenutke ili sa protjerivanjem i izbjeglištvom ili sa stradanjem u svakom pogledu u tom ružnom periodu, koji se nastavi sa troglavom aždahom, vladama,kantonima, brigom za “vlastiti” narod i to sve praćeno sa ogromnim brojem stradalih ljudi, silovanih žena i  djece, te razaranjima i urbicidom izraženo u djelovima gdje je vladao nebeski narod kao i onima koji su bili na predzidju kristijanstva i čiji se zločinci poistovjećuju sa svecima.

Treba stalno ponavljati naše priče jer mlade generacije će to zaboraviti pa se istorija može ponoviti o čemu svjedoče narastajuće desničarske stranke u čitavom svijetu te ratovi za širenje “demokratije” u čemu prednjači najdemokratskija zemlja na svijetu.

Film koji sam gledao nije dao definitivan odgovor šta je to pobudilo zlo u ljudima da se ponašaju mimo svih prirodnih zakona. Nije moguće, a ni mi sami ne možemo, dati odgovor kako su naše dojučerašnje komšije,radne kolege i školski drugovi odjednom postali veliki nacionalisti i potom vjernici, kako su potisnute četnicke i ustaške ideologije ponovo oživjele i izjednačene u državama oko nas sa svjetlom antifašističkom borbom, koja se završi pobjedom Komunističke partije koja donese, uz mnoge greške i zla djela, do postizanja skoro 80% pismenosti, besplatnog školstva, zdravstva, pasoša koji je otvarao vrata skoro svih zemalja, od jedne zaostale zemlje stvorila se dobrostojeća, konkurentna zapadu, zemlja sa svojim specifičnim društvenim uredjenjem, koje je bilo daleko po rezultatima od onog što se piše za socijalizam i komunizam u djelima marksističkih filozofa, ali je bila u svakom pogledu bolja od onoga što se danas nalazi na ruševinama bivše nam zajedničke domovine.

Stoga treba pisati o tom periodu, imenovati zločine i zločince, nastojati da se pravno procesiraju, ako tamo ima prava kao kategorije, kao osnova da se izgradi humano društvo u kojem će svi gradjani biti jednaki, sve narodne grupe poštovane i u kojem će sposobni bez obzira kojem se Bogu mole, a religije tvrde da je jedan Bog, voditi te države ka boljoj budućnosti za sve njene gradjane.

Kitchener 07.02.2019             Mujagić Aljoša

Gigant kojeg više nema

Davor Mance
(preuzeto sa stranice Indexa)

Nedavno dobih link na list splitskog univerziteta Index o uspjehu Dr. Mance Davora dipl. eng. elektrotehnike koji je učesnik u timu Evropsko - NASA svemirske agencije koji uspješno realizova projekt InSight spuštajući modul na površinu Marsa. Jedan od vodećih inžinjera u realizaciji Sistema upravljanja vatrom tenka M84 radeći u Rudi Čajavecu RO Profesionalne elektronike predstavlja dio velikog broja inžinjera, tehničara i radnika svih struka koje podigoše Rudi Čajavec, dajući mu niz projekata koji i danas predstavljaju tehnološki uspjeh, iako Rudi Čajavec u novim uslovima naraslog nacionalizma, kojemu nije bilo važno da održi proizvodnju ne samo složenih Sistema nego i televizora, auto elektronike i djelova za vozila, površinskih zaštita i izuzetno uspješne proizvodnje alata, prestade da postoji.

Spomenik "oslobodiocima" fabrike.
U pozadini zgrada nekadašnjeg NIC-a

Često se sjetim dolaska grupe oficira bivše JNA kod generalnog direktora tadašnjeg Rudi Čajaveca davnih 90-tih sa molbom da ne otpuštaju radnike hrvatske i bošnjačke / muslimanske narodnosti i odgovora Brdjanina, jednog iz grupe osudjenih u Hagu za genocide, da ako Rudi Čajavec ne može bez tih radnika onda neka i propadne. Ta njegova želja se i ostvari te gigant koji je brojao više od 7000 radnika u Banja Luci, sa izuzetno bogatim mašinskim parkom, tehnologijama poput preciznog liva, alatnice, višeslojnih štampanih ploča, mikroelektronike, projektovanja i izrade složenih sistema i mnogih drugih iza kojih su stajali brojni stručni timovi na čelu sa inžinjerima poput Envera Džube, Ismeta Blentića, Mance Davora, Reufa Kovačevića, Dr.Partala, Dr. Mirsada Hadžikadića, Dr. Migdata Hodžića, Ante Anušića, Majkić Branislava, Muhidina Sulejmanpašića, Nedžada Rakanovića, Osmana Kovačevića, Bore Franjića, Dr. A. Iliškovića, Pere Kolarevića, vizionara poput Slobodana Cvjetića i mnogih magistara nauka koje R. Čajavec iznjedri. Nažalost ne mogu nabrojati sve posebno one velikane koji udariše temelje počecima Rudi Čajaveca medju kojima moram istaći tadašnjeg generalnog direktora Hadžiomerspahića pod čijim rukovodstvom nastadoše temelji giganta koji svoj puni procvat doživi 80-tih godina prošlog stoljeća. Moram se izviniti mnogima koje nisam spomenuo jer jednostavno unoseći njihova imena dobili bi knjigu, podebelu, ali sa imenima svih zaslužnih, poput Ibre Srkalovića, Miroslava Najrajtera, Ive Marića, radnika prototipa pod rukovodstvom Anjdjelka Višekrune i mnogih drugih.

Nekada ponos grada
(foto Anadolija)

Ovo nije samo nekrolog fabrici Rudi Čajavec nego pokušaj da se osvjetli jedan kolektiv koji je izmedju nekoliko radnih organizacija davao život gradu, pa se postavlja pitanje šta bi danas grad imao da tih 7000 radnika svaki radni dan ulazi na kapiju i prvoga u mjesecu dobiva platu pumpajući novi zivot u sve pore grada. Osim tih radnika i njihovih uspjeha Rudi Čajavec je predstavljao mjesto u kojem se zapošljavala većina svršenih inžinjera Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, čije je projekte Rudi Čajavec dobrim djelom i finansirao, a čiji su profesori učestovali u projektima važnim za čitavu bivšu domovinu, napominjući da je na izradi samo tenka M84 učestovalo preko deset hiljada fabrika širom bivše domovine. Rušeći takav gigant urušile su se i mnoge prateće fabrike koje su kooperirale na projektu tenka a da ne spominjem helikoptere, mlazne avione, proturaketne sisteme, artiljerijska oružja, sredstva veze, itd.

"Svijetla" sadašnjost, zahvaljujući onima koji su za
nju ginuli
(foto Anadolija)

Ta stručna radna snaga rasu se po čitavom svijetu i svojim uspjesima pokaza da Rudi Čajavec bijaše rasadnik kvalitetnih radnika svih struka sto im omogući da nakon odlaska sa torbom ili plastičnom kesom, spasavjući glavu i porodicu stanu na “svoje noge” i žive od svoga znanja i rada. Posebno ističem djecu tih svjetskih gradjana protjeranih medju kojima se iznjedriše mnogi sa doktoratima i magisterijima koji rade na svjetski priznatim fakultetima i u kompanijama predstavljajući djelom Bosnu i Hercegovinu sa kojom veze polako blijede i sa odlaskom generacije, nas njihovih roditelja, postaće sve slabije da bi se prekinule u trećoj generaciji koja odrasta u novoj sredini čime će se tz dijaspora i njen uticaj u BiH potpuno izgubiti. Želim da ovo sjećanje ponuka bivše radnike svih organizacija koje su nekada egzistirale u našem gradu da napišu svoja sjećanja za nekog budućeg “Acu Ravlića”, koji će sistemazirati ta sjećanja u knjigu o Banja Luci kada je ona predstavljala divan grad u svakom pogledu.

Aljoša Mujagić, Kithener 03.12.2018.

Napomena: slike dodao Co

Ljeto 2018 - Hrvatska i BiH, četvrti dio

Hrvatski dom kod Rondoa

Mostar i posjeta starom mostu, jer Ešrefa nije imala prilike da ga vidi nakon obnove, posjeta Hrvatskom Domu Stjepan Kosača gdje je postavljena izložba Safeta Zeca pod nazivom “Svjetlost”, a u cilju zbližavanja populacije razdvojenog grada. Nažalost bili smo jedini posjetioci za koje radnik u Domu otvori zaključanu izložbu. 

Gimnazija Mostar

Novi autoput, na koji se priključih lokalnim putem koji vodi od Čapljine prema Ljubuškom, s prilično ostećenim putokazima koji odražavaju nabujali nacionalizam u tim krajevima, odvede nas do Zagvozda i kroz tunel u Biokovu dođosmo skoro u Bašku Vodu gdje provedosmo osam dana kupajući se, šetajući do Promajne, s jedne, i Brela, na drugoj straini. Svaki drugi dan ribe su bile na meniju koji začinismo prvoklasnim Dingač vinom donesenim s puta na Pelješac i Korčulu. Posjetismo zavičajni muzej u Baškoj vodi gdje se mogu vidjeti nalazi koji svjedoče o naseljenosti tog kraja od neolitskog doba, rimske i ostalih imperija. Tu upoznasmo Serdarević Zorana koji reče da je pola tučin, pola šokac, odnosno katolik, a čija porodica primi katoličanstvo i naseli se u selu blizu Zagvozda. To napominjem jer je i moja supruga Serdarević djevojački, čiji preci ostaše vezani za islam kao religiju, a obje loze vuku isto porjeklo. To samo govori koliko smo “različiti” pa se gložimo izeđu sebe, uz napomenu nekog istraživača da ima preko 8000 prezimena karakterističnih za sva tri “kostituivna” naroda u BiH.

Kravice

Povratak smo iskoristili da posjetimo vodopad Kravice na rijeci Trebižat. Kupanje, koje me je osvježilo nakon vožnje po vrelom danu, podsjetilo me na naše krajiške rijeke jer voda bješe bistra i hladna, s pastrmkama koje su se vidjele u njoj. Moram istaći da u tim krajevima nevidjeh bosanske zastave osim na lijevoj strani mosta Franjo Tuđman u Čapljini i granicnom prelazu Bijaca. Po državnim zastavama Hrvatske pomislio sam da nas je EU okupirala.

Lastavice, Baško polje

Dolazak u Sarajevo i boravak iskoristismo da posjetimo park Bijambare na putu Sarajevo Tuzla, desetak kilometara prije Olova, s više pećina, od koje su dvije dostupne posjetiocima, predivnom crnogoričnom šumom i obiljem vode koja je vremenom i izgradila te pećine. Ostaci preistorijskog medveda, djelovi posuđa i alati govore da su pećine služile tadašnjim ljudima kao sklonište i boravište. 

Naredni dan posjetismo Visoko i tunele u predjelu Ravna koji navodno vode do piramide udaljene zračnom linijom oko 2 km a koje imaju neke stijene od pečene gline s ostacima runskog pisma koje se pokušava dešifrovati. Okolina Ravna je uređena kao park u kojemu su napravljeni oblici koji olakšavaju meditacije i pražnjenje negativne energije. Park se dobro održava za razliku od izletišta Ravno iznad tunelskog kompleksa na kojem dominiraju otpaci i smeće koje odražava kulturu posjetitelja tog izletišta. Posjeta piramidi na kojoj je otkopano nekoliko lokacija pokazije da je izrađena od betonskih ploča i da je pod uglom po mojoj procjeni 45° ili više a vodič nam ispriča o raznim testovima koji upučuju na energiju koje takvi objekti imaju.

Bijambare

U Sarajevu smo u periodu filmskog festivala posjetili tri prestave od kojih dvije u predivnom parku “Safet Zajko”, napravljenom u nekadašnjem prostoru kasarne i vojnog otpada, a nosi ime nosioca Zlatnog ljiljana koji pade u odbrani Sarajeva.

Nekropole stećaka, Bijambare

Povratak u Banja Luku gdje sretosmo i Milana i njegovu suprugu a uskoro se pridruzi i moja sestra koja je takođe boravila u Sarajevu i Banja Luci u istom periodu. Devetog Septembra , nakon vraćanja auta, sjedamo u autbus i odlazimo u Zagreb odakle letimo nas dvoje za Toronto a Ešrefa za Seattle 12.09. Dva dana u Zagrebu iskoristismo za susret s Natašom Bokan, koja živi sa suprugom u Zagrebu, nakon odlaska iz Banja luke ratnih godina. Iskoristimo taj susret da se ispričamo i malo nadoknadimo sve ono što nismo imali prilike da se u Banja Luci družimao. Nataša mi reče ako počnem da pišem za Milanov blog da će i ona početi da se javlja, jer zaista je lijepo pisala i svoje pisanje dopunjavala fotografijama krajeva koje je obilazila kao i svojim slikarskim radovima. Inače ta dva dana provedosmo družeći se s Ešrefinim

Kopija sa stećka

bratom Feridom Hozićem, jednim od boljih banjalučkih arhitekata, i njegovom suprugom Adicom, inače školskom kolegicom is Gimnazije. Poslijepodne 10.09. smo se družili s mojim cimerom sa studija i kolegom iz Gimnazije Zdravkom Timkovim koji živi u Zagrebu s porodicom. Drugi dan posjetismo Muzej Mimara i završišmo s ručkom u Petrinjskoj u jednom od poznatijih restorana. Veče provedoh sa svoja dva cimera sa studija s kojima sam proveo mnogo lijepih dana uz rad i pjesmu jer su dobro i pjevali i svirali gitaru.

Pomalo umorni od te jurnjave u jutarnjim satima stigosmo na aerodrom/zračnu luku i ukrcavši se u avion stigosmo svojim kućama gdje polako počinjemo sređivati utiske s dugačkog boravka u bivšoj domovini.

Aljoša Mujagić, oktobar 2018.

Posjetioci u pećini

Jedan od neočišćenih tule, Ravno

Još jedna iz pećine

Nakon hladne pećine

Plakat s detaljnom slikom slova, Ravno

Kugle u BiH

Piramida

Dr. S. Osmanagić i moja malenkost