25. godišnjica kazališta Ulys'ses

 

Kazalište Ulys'ses je prije nekoliko dana proslavilo 25. godišnjicu. Vjerujem da većina iz ostalih država koje su nastale raspadom Jugoslavije ne znaju o čemu govorim, posebno u ovim postratnim vremenima kada je šund zavladao na svim stranama. Da sam spomenuo Cecu, Prijovićku, Brenu ili neke druge iz branše turbo folka većina bi znala o čemu se radi. Vijest o godišnjici jednog kazališta malo koga zanima pa čak i kada se spomene ime Rade Šerbeđije, jednog od njegovih osnivača. Jer ni Rade nije interesantan za većinu bez obzira na činjenicu da su mnogi uživali u njegovimm glumačkim ostvarenjima u neka druga vremena o kojem sada svako ima svoje, često različito, mišljenje.

Malo rimsko kazalište prije rekonstrukcije

Malo rimsko kazalište danas

Bilo kako bilo, proslava godišnjice se održala u Malom rimskom kazalištu, još jednoj pulskoj pozornici na otvorenom koja je svoja vrata posjetiocima otvorila prije nešto više od godinu dana. Smješteno u centru Pule, na padinama ispod tvrđave Kaštel, na mjestu rimskog kazališta iz prvog stoljeća nove ere, bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Programu je prisustvovao i predsjednik Hrvatske Milanović koji je pri ulasku dobio blagi aplauz, upravo kakav priliči političarima iz ovih naših prostora koji u većini slučajeva ne zaslužuju ni da se ustane kada se negdje pojave.

Proslavi su prisustvovali svi bivši i sadašnji uposlenici kazališta a program je bio prilično zanimljiv, s mnogim gostima, od kojih su mi neki bili poznati od ranije, za neke sam čuo zadnjih godina kada sam ponovo počeo pratiti događaje iz starog kraja, a bilo je i onih za koje nikada nisam čuo ali koji svakako zaslužuju pažnju. Bilo je tu za svakog po nešto. Voditelji programa su nas proveli kroz historiju kazališta kroz razgovore s njegovim članovima, te kroz video klipove na velikom displeju koji pokriva pročelje zgrade pulskog arheološkog muzeja.

Atmosfera prije početka programa

Rade je, kao i obično, bio odličan. Otpjevao je nekoliko pjesama sam i u duetu s nekim od gostiju. Kroz program je provejavao duh iz onih našim vremena, dalo se osjetiti da je Istra drugačija, da cijeni sve ono što je ostvarila zahvaljujući nekima koje sada gotovo svi napadaju.

Rade je otvorio program

Bilo je tu još interesasntnih gostiju od kojih bi posebno spomenu Vlatka Stefanovskog kojeg se neki od nas sjećaju iz vremena popularne makedonske grupe Leb i Sol

Vlatko Stefanovski

Program je, na moje iznenađenje završio jedan rođeni banjalučanin, Saša Lošić, frontmen nekada popularne sarajevske grupe Plavi orkestar. Iako je i sam priznao da on i nije neko ko bi trebao biti pozvan na program ove vrste jer njegova muzika nema puno veze s kazalištem, uspio je zapaliti prisutne nekim od svojih hitova, a posebno pjesmom „Bolje biti pijan nego star“, kada je cijelo gledalište digao na noge. Moram priznati da sam pravo značenje riječi njegovog hita u potpunosti shvatio te večeri. Na jedvite jade sam izdržao sjediti na metalnim tribinama Malog rimskog kazališta skoro puna četiri sata. Godine čine svoje a i nedostatak „jastučića“ na određenim „mjestima“ tijela. Tu teško da mogu išta promijeniti: godine se slažu jedna za drugom a u životu nikada nisam mogao puno pojesti pa vjerojatno neće biti drugačije ni u vremenima koja su predamnom.

Loša u svom elementu

Sve u svemu, bilo je to jedno prijatno veče u gradu koji je ljeti prepun raznih kulturnih događanja pa čovjek uvijek može naći nešto po svojoj želji. Dobro je da je tako a i da me je sudbina dovela u ove krajeve jer kada pročitam vijest kako su maturanti u mom rodnom gradu zaigrali kolo uz zvuke trubača zahvalim se Bogu što sam tu gdje sam, iako on i ja nismo baš u najboljim odnosima.