In memoriam - Josip Pejaković

 

Prije par dana nas napusti i Josip Pejaković, poznati i popularni bosansko-hercegovački glumac, osoba poznata mojoj generaciji u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, pa i šire. „Novine“ su pune tekstova o Josipu, njegovom životu i borbi protiv nepravde na ovim našim prostorima nakon raspada Jugoslavije pa nemam namjeru da to  ponavljam.

Poznata je njegova ljubav prema Bosni za koju se borio do zadnjeg dana, nadajući se da će mu se i drugi pridružiti i da će se Bosna izvući iz kandži nacionalista koji na sve načine nastoje da je unište. Nažalost, onih koji ga podržavali u ova naša vremena nema previše i sva njegova nastojanja da to promijeni nisu urodila plodom. Svima nam je jasno šta se u Bosni događa već više od trideset godina. Napretka na bolje nema, na vlasti se drže oni koji zagovaraju podjele a rijetki su oni drugi koji bi je vratili vremena u kojima smo odrasli. Mladi, rođeni zadnjih tridesetak godina odlaze a onih koji pamte neka bolja vremena je sve manje i manje. I Josip se pridružio onima koji bolje dane nisu dočekali.

Ostao je Josip vjeran i Jugoslaviji iako takvi već odavno nisu dobro došli ni na kojoj strani. Bio je, i ostao, jedan od vjernih sljedbenika ideje Ante Markovića, kojeg se ni do zadnjeg dana nije odrekao za razliku od „trojanskih konja“ koji su se uvukli u stranku Reformista i uništili je u vremenima kada su neki od nas mislili da će Ante Marković i njegova stranka Bosnu spasiti.

Nažalost nisam imao priliku da Josipa gledam na pozorišnim daskama ali smo sticajem okolnosti na kratko dijelili istu pozornicu, i to u vremenima kada se Josip, na početku svoje umjetničke karijere, bavio muzikom. Bilo je to na prvoj bosansko-hercegovačkoj gitarijadi održanoj u sarajevskom FIS-u, gdje su, uz nekoliko sarajevskih grupa, nastupali i pobjednici gitarijada iz većih bosanskih gradova. Josip je tada bio član travničkih Vezira a moji Usamljeni su predstavljali Banja Luku. Bila je to, i za njih i za nas, velika čast i meni je taj događaj ostao u sjećanjima do današnjih dana.

Veziri iz vremena kada je Josip (momak u crnog sakou) bio njihov član

Po završetku gitarijade smo se vozom vraćali kući i slučajno se desilo da smo se našli u istom vagonu. Bila je to prilika da se družimo i zezamo prije nego su Veziri otišli svojim putem. Tada nisam znao ko se kako zove a tek kasnije sam shvatio da je jedan od njih bio Josip jer je upravo on bio njihov pjevač. Da li je Josip već tada znao da će mu gluma i pozorište biti glavna životna preokupacija nisam znao pa su me njegovi kasniji uspjesi prijatno iznenadili. Očigledno je da je bio umjetnička duša i da je bio predodređen za ono što će kasnije na „daskama koje život znače“ ostvariti.

Borio se Josip s opakom bolešću dugo ali je na kraju svoju bitku izgubio. Sudbine su to mnogih i više nas to ne iznenađuje. Na neke stvari u životu ne možemo uticati i s tim se moramo pomiriti. Na put bez povratka su otišli mnogi a i sve nas čeka ista sudbina. Za razliku od nekih koji su nas razočarali i prevarili, Josip je ostao vjeran svojim životnim principima kojih se držao da zadnjeg dana. Na tome mu svi mi koji smo na svojoj koži osjetili zlo koje nam se desilo moramo biti zahvalni. Otišao je čistog obraza u vremenima kada je takvih sve manje. Iza njega će ostati njegova djela koja će, nadam se jednog dana, neke nove generacije znati cijeniti i prihvatiti.