Pješčana uvala
Pogled na naše malo misto |
Pješčana uvala je malo turističko mjesto nadomak Pule u kojem su prve kuće izgrađene krajem dvadesetog stoljeća. Mjesto smješteno oko lijepe šljunčane plaže svakog ljeta privlači mnogobrojne turiste iz cijele Evrope. Pored lijepih vila u mjestu se nalazi i nekoliko manjih hotela od kojih je jedan, Valsabbion, dostupan samo onima s dubljim đepovima.
Kako u Istru
nisam dolazio, osim nekoliko posjeta Poreču gdje sam kao student odlazio na
Elektrijade, druženja studenata elektrotehničkih fakulteta države koje više
nema, nisam imao priliku da je bolje upoznam pa su mi mnoga mjesta na tom
najvećem hrvatskom poluotoku bila nepoznanica. Dalmaciju sam poznavao dobro jer
se tamo godinama išlo na ljetovanja, a Istra mi nikada nije padala na pamet kao
mjesto gdje bih proveo godišnji odmor. Čak nikada nisam posjetio Pulu, iako sam na fotografijama viđao arenu iz rimskog doba koja je privlačila mnoge da je posjete, a u ono vrijeme je bila poznata i po
festivalu jugoslavenskog filma koji se svakog ljeta održavao baš u noj.
Arena, iz rimskog doba, sačuvana jer u gradu žive ljudi |
Da ne bi rata i da se država u kojoj sam se rodio i proživio više od pola života nije raspala, vjerojatno ni u ova vremena ne bih obilazio Istru, a kamo li odlučio da u njoj proživim ovo što mi je od života ostalo. Kada smo, po odlasku u penziju, počeli razmišljati šta nam je činiti, razmišljalo se i o promjeni mjesta življenja. Nije da nam u Americi nije bilo lijepo, imali smo lijepu kuću s lijepim dvorištem koje smo uredili prema našim željama, imali smo dovoljno novca da se nismo morali brinuti kako preživjeti, a ipak smo počeli razmišljati da se preselimo negdje gdje ćemo se osjećati lagodnije kada stigne starost. Djeca nisu živjela u blizini i gotovo nas ništa nije vezivalo za mjesto koje nam je silom prilika postalo novi dom. Kćerka se skrasila na zapadnoj obali kontinenta do koje nam je trebalo pet do šest sati avionom a sin je izabrao Evropu. Razmišljalo se o Srednjoj Americi, gdje mnogi američki penzioneri sele kada stignu do penzije, Portugalu, Španiji, pa čak i o Nizozemskoj. A onda se počelo razmišljati i o starom kraju.
Banjaluka nije
dolazila u obzir. Grad koji nas se odrekao i natjerao u progonstvo, u kojem su
živjeli oni kojima smo preko noći postali oni „njihovi“, ni u jednom trenutku
nam nije padao na pamet. Nakon nekoliko posjeta gradu po završetka rata bilo nam
je jasno da u njemu nemamo šta tražiti. Većina naših prijeratnih prijatelja nije živjela tu, razbacani su na
sve strane svijeta, i nitko od njih nije razmišljao o povratku. Grad je bio pun nama
nepoznatih ljudi koje govore nekim čudnim naglaskom i svaki put smo se osjećali
kao stranci koje je put doveo na njegove ulice, a ne kao osobe koje su se tu
rodile i proživjele sretne dane sve dok nacionalisti nisu izmigoljili iz svojih
ljuštura i srušili sve što su dobri ljudi godinama stvarali.
Splet slučajnih
okolnosti nam odredi sudbinu. U Istri, u okolini Pule je nekoliko naših
prijatelja kupilo apartmane u kojima su provodili ljetne praznike, a po odlasku
u penzije, i veći dio godine. I odjednom nam je kliknulo u glavi. Ako bi se
preselili blizu njih, opet bi smo bili zajedno, makar ne za stalno kao nekada,
ali dovoljno dugo tokom godine, da penzionerske dane provedemo s onima s kojima smo
proživjeli dobar dio života i s kojima dijelimo iste životne vrijednosti jer
ljude nismo dijelili na svoje i njihove već na one koji to jesu ili nisu. A
osim toga, i unuke su nam bile mnogo bliže i mogli bi ih viđati češće nego da
smo u Americi.
I tako Pješčana
uvala, malo mjesto za koje nikada ranije nismo čuli, postade naš novi dom, od
sada pa dok ne odemo tamo gdje svi jednog dana odlaze.
Odluku da se
preselimo smo donijeli brzo i nikada nismo zažalili. U Pješčanu uvalu smo se zaljubili na prvi pogled. Čuli smo da se neki iz
starog kraja raspituju kako nam je, da li smo se prilagodili na novi život. A
mi se ne žalimo, jer se na dobro čovjek ne može požaliti.
Živimo u lijepom
primorskom mjestašcu u koje ljeti hrle turisti i dobro plaćaju kako bi proveli sedmicu
ili dvije uživajući u lijepom vremenu i čistom moru a mi smo tu stalno i ne
brine nas ako dan ili dva pada kiša pa ne možemo na plažu. Grad Pula nam je na
dohvat ruke i ako želimo možemo se svaki dan diviti Areni i drugim turističkim
atrakcijama grada zbog kojih turisti u njega hrle. Tokom ljeta se u gradu
održavaju mnogobrojni koncerti popularnih muzičkih zvijezda pa je na nama da
izaberemo one na koje ćemo otići i ne moramo putovati satima da vidimo i čujemo
neko poznato muzičko ime. Nekoliko kafića nam je na par minuta hoda a u Americi
smo morali sjsti u auto i voziti se kroz gužvu da bi popili kavu, i to obično iz papirne čaše jer za većinu to normalno. Tržnica nam je blizu, kao i mesnica i ribarnica gdje se svakodnevno
snabdijevamo svježim voćem, povrćem, mesom i ribama. A u Americi smo za bilo
kakvu nabavku morali sjedati u auto i odlaziti u trgovine u kojima je malo toga
bilo iz lokalnih farmi. Da ne spominjem da je do svježe ulovljene ribe bilo
gotovo nemoguće doći a što se tiče mesa, svi znamo kakva je mesna industrija u najrazvijenijoj
državi svijeta.
U mjestu smo
upoznali i dosta žitelja i već se osjećamo starosjediocima. Svaki dan popričamo
s nekim a pri odlascima u Banjaluku nam se znalo desiti, ako bi ostajali duže,
da danima ne sretnemo poznatu osobu, a kamo li nekoga s kim smo se nekada družili i s kim bi poželjeli popričati. Jer ni oni do kojih nam je stalo nemaju običaj da idu do grada pa ih je gotovo nemoguće sresti u Gospodskoj ili pred Palasom.
U Pješčanoj uvali
preko cijele godine živi nešto preko šesto duša. Tokom ljeta se broj
višestruko poveća da bi se dolaskom jeseni taj broj naglo smanjio. Ljeti je
živo, restorani su puni, često u kafićima svira živa muzika a zimi je opet
mirno pa imamo vremena za šetnje uz more i uživanje u čistom zraku i tišini
koja nas okružuje.
Tokom turističke
sezone je kod nas živo. Pored unuka koje sada svako ljeto dolaze kod nane i
dide na „selo“, kćerke koja umjesto da
nas dođe posjetiti u Pittsburgh oko Božića i Nove godine kada je hladno, sada posjetu iskoristi da se iskupa i uživa u
ljepotama Jadrana, druženja s prijateljima koji svoja ljeta provode u obližnjem
mjestu, u posjetu navraćaju i drugi s kojima smo se nekada družili a kojima je Istra
draga i u koju vole navratiti. Tada se većina vremena provodi na plaži i
kafićima, a kave se ispijaju i više puta dnevno.
U kasnu jesen, kada turisti odu |
Kada odu turisti i vrijeme se počne mijenjati, ni tada nam nije dosadno. Kupamo se do kasno u jesen, ove godine i do sredine novembra. Tada se uhvati prilika da se ode do grada koji nam je na pet minuta vožnje autom a ponekad posjetimo i poneka od lijepih istarskih mjesta smještenih na brežuljcima ili u blizini mora gdje uvijek primijetimo nešto novo, nešto što nam je promaklo ranije. Van sezona je i vrijeme kada igram stolni tenis s društvom koje sam upoznao dolaskom u ovo malo mjesto a Nera ide na jogu.
Mjesto nije
veliko i može se obići za manje od sat vremena.
Glavni trg mjesta, lijevo društveni dom, preko puta restoran Ricardo |
Na kavicu idemo svaki dan. Kada izađemo iz stana, s parkinga se zaputimo lijevo našom ulicom koja se ovdje zove ogranak, kao i sve ostale. Zbog čega je neko odlučio da ulice naziva ograncima nije nam poznato iako nam je to malo neobično, pa čak i smiješno jer bi čovjek po tome pomislio da se radi o seoskom naslju s malim kućama a kud god se okrenemo oko nas su vile, neke vrijedne preko milion Eura. Nakon nekih 100'-njak metara stižemo do glavnog trga. Tu se sastaju dvije ulice kojima se stiže u mjesto. Jedna, na suprotnoj strani od naše, dolazi iz smjera Pule udaljene oko jedan kilometar, a druga, koja dolazi s desna, od Vinkurana, još jednog malog turističkom mjesta na putu koji vodi ka Medulinu. Na uglu naše ulice i ceste za Vinkuran se nalazi popularni restoran Lanterna čiji je vlasnik Aldo, domaćin koji mi je bez promišljanja objasnio gdje se nalazi ključ od mjesnog ureda gdje mogu ući kad god poželim i gdje nas nekoliko starijih redovito prebacujemo lopticu preko mrežice barem tri puta sedmično. A mjesni ured gdje to činimo je u našoj ulici preko puta Aldinog restorana. U istom prostoru Nera dva puta sedmično ide na časove joge koju upražnjava već godinama. Došlo joj je to k'o kec na desetku. U Pittsburghu se do joge morala voziti pola sata a sada joj treba dva minuta da se nađe s grupom djevojaka koje upražnjavaju ovu drevnu indijsku praksu.
Pogled prema zalivu |
U kafiću Dolce u lijepo jesenje popodne |
Kafić Dolce se nalazi s lijeve strane „promenade“ s nekoliko stolova uz samu obalu. Tu gotovo po pravilu pijemo svoja makijata uživajući u prekrasnom pogledu na plažu, zaliv i poluotok Verudela na kojem se nalazi nekoliko hotela. S vlasnikom kafića Igorom smo se odavno sprijatelji a poznaju nas i sve konobarice pa makijata ne moramo ni naručivati. Čim primijete da se spuštamo prema moru kave se „pristavljaju“ i stižu za naš stol. Na kavu tokom septembra i oktobra idemo predveče kada su zalasci sunca prekrasni. Ni sam ne znam koliko puta sam do sada izvadio telefon da ovjekovječim ljepotu koju samo priroda može stvoriti a da ni sam ne znam šta će mi te slike. Ali, nešto je jače od mene i to radim redovito iako znam da to nikome sutra neće biti interesantno.
Kafić Batana uveče |
Nakon kave ide se u šetnju, gotovo po pravilu do kraja promenade pa onda uskom šetnicom napravljenom uz samo more. Na promenadi, odmah do kafića Dolce se smjestio restoran Škuža, s lijepom terasom uz samo more. Na njegovoj terasi smo donijeli odluku o kupovini apartmana iako je njegova cijena bila znatno viša od onoga što smo namjeravali potrošiti. Zalazak sunca sredinom septembra je bio fenomenalan i to je bilo presudno. Sama pomisao da bi mogli provesti starost u mjesto na obali Jadrana s ovakvim pogledom je bila dovoljna da damo ponudu za apartman. Slijedeći dan je sve dogovoreno i naša budućnost je bila određena. Pješčana uvala će biti mjesto koje će zamijeniti rodni grad i tu više nije bilo dileme.
Promenada se
završava kod beach bara Batana, smještenog odmah uz „naninu“ plaže.
Tu se uglavnom kupaju domaći ali je ljeti poprilična gužva pa dido više voli
glavnu plažu na kojoj se uvijek može naći slobodnog mjesta. Nana na plaži ima
svoju raju od koje saznaje šta se u mjestu događa, u čemu joj Internet i socijalni mediji ne bi bili od pomoći. Kavu u Batani rijetko pijemo jer je
ona u kafiću Dolce mnogo bolja a i gužva je manja.
Kafić Splash |
Šetnica uz more |
Ako je vrijeme lošije, ako puše vjetar, onda naše dnevne šetnje nastavljamo uskom šetnicom uz more na kojoj se, na uzbrdici u šumi nalazi interesantan kafić Splash. Primijetili smo da njega posjećuju mještani, oni mlađi, uživajući u intimnoj atmosferi uz samo more. Na kraju šetnice se penjemo do makadamskog puta koji vodi do staze kroz park šumu Soline. Staza ide uz more s malim stazicama koje vode do divljih plaža. Mi obično odemo do malog mola do kojeg nam treba 15 minuta, provlačeći se između raslinja i pazeći da se ne spotaknemo na kamenitoj stazi koja nije za one koji vole samo asfalt. Ponekad ponesem škare za rezanje grana pa usput siječem one koje nam se ispriječe na putu. Ko zna, možda dobijem posao u preduzeću koje je zaduženo za održavanje parkova i šuma jer radim njihov posao.
Naselje koje se gradi iznad Marine |
Ako ne idemo u park šumu Soline, onda se uz didinu plažu zaputimo prema marini Veruda. Velika je to marina, smještena u dubokom zaljevu zaštićenom od vjetrova, u kojoj svoj dom nalazi veliki broj jahti. Marina je uredna i čista, jako lijepo uređena, sa svim elementima koji čine jednu marinu: vezovima, sanitarnim čvorovima, servisima za održavanje i popravak, trgovinom, restoranima. Na samom ulasku u marinu se nalazi kafić Pablo, napravljen na visokim stubovima, iz kojeg se pruža prekrasan pogled, s jedne strane na zaliv, a s druge, na privezane jahte, od kojih neke vrijede pravo bogatstvo. Negdje na sredini puta je smješten povelik bazen, do kojeg se nalazi restoran Volaria, s velikom terasom. Restoran je ljeti prepun gostiju, većinom vlasnika jahti, a i mi smo par puta znali tu večerati.
Na brdašcu iznad marine je započela izgradnja nekoliko objekata s luksuznim apartmanima. Cijene po kvadratnom metru su astronomske i običan čovjek o njima može samo sanjati. Jedan od apartmana je, kako su objavili mnogi mediji, kupio Zdravko Čolić pa mi sada s „nestrpljenjem“ očekujemo da ga vidimo na našoj plaži. Šalim se, naravno, jer meni bi bilo draže da je mjesto manje popularno i da se ne grade novi objekti koji će dovesti do još većeg broja gostiju.
Gym na otvorenom s pogledom na more |
Na putu od „didine“ plaže do ulaza u marinu je smješteno igralište za odbojku na pijesku i gym na otvorenom. Igralište je često zauzeto tokom ljeta kada grupe mlađih uživaju u lijepim večerima igrajući odbojku pod reflektorima. Malo dalje, na platou iznad mora, između maslina je montirano više sprava za vježbanje koje koriste oni koji žele da ostanu u dobroj kondiciji. Ponekad ih koristimo, ali ne često, jer tokom ljeta plivamo a zimi imamo stolni tenis i jogu. Iako, moram priznati, čovjek se osjeća lijepo vježbajući na spravama s prekasnim pogledom na zaliv.
Kada se vraćamo u
stan, nakon šetnje marinom, obično izaberemo ulicu koja prolazi ispred par restorana
i kafića Yes. Restoran Cave Romane ima terasu iznad plaže i tu
ponekad znamo otići na pizzu. Kafić Yes je posebno popularan
zimi, kada ga, posebno subotom i nedjeljom, ispuni mlada raja iz Pule i sredinom
dana je gotovo nemoguće naći prazan stol. Dolazi se tu da se pokažu nova kola,
garderoba, kućni ljubimci. Posjećuju ga i mladi roditelji koji dovedu djecu da
se igraju na igralištu preko puta kafića dok oni ispijaju svoje kavice, piva,
koktele. Davor i Chantel, kada ljeti dođu u posjetu, vrlo često izabiru Yes
upravo zbog djece, jer su im pod kontrolom, igrajući se na igralištu s druge
strane ulice. I mi smo bili redoviti posjetioci Yes-a zimi zbog terase
koje je cijele godine zaštićena od vjetrova i gdje se znamo „gušterati“ na
zimskom suncu ali smo se ove godine prebacili u Dolce jer je vlasnik
odlučio da ga drži otvorenog preko cijele godine. Kava mu je odlična a i pogled
iz kafića je prekrasan, čak i kada pada kiša. A, uz to, svakog mjeseca mu
ostavimo najmanje 150 Eura što mu pomaže da preživi prvu zimu jer baš i nema puno
gostiju. Igor nam je za to zahvalan, i to pokazuje svaki put kada je on taj koji
poslužuje goste. A i nama je drago da nekome možemo pomoći, makar na ovaj
način.
Pogled na poluotok Verudel i hotel Park Plaza |
Naš obilazak mjesta završavamo penjući se uz strmu ulicu prema glavnom trgu, pa desno pored mjesnog ureda ka našoj zgradi. Za šetnju nam obično treba nešto manje od sata i to ja za nas u ovim godinama dovoljno. Ostalim dijelovima mjesta rijetko prošetamo jer je šetnja uz more i pogled na zaliv ipak nešto drugo.
Kada uđem u stan, skinem cipele, raskomotim se i izvalim na ugaonu garnituru u lođi, pogledam prema malom vrtu ispred stana i često se sjetim onih "mračnih“ vremena bivše nam domovine i jedne izreke koja počinje ovako: „Ovo nam je naša borba dala…“. Jer, neki su mislili da će nas uništiti tjerajući nas iz naših kuća i stanova u uverenju da će oni uživati kada nas se riješe. Ako je suditi po onome što se tamo događa, čini mi se da su se prevarili. Sretni smo što nas je sudbina odvela u jedno malo mjesto za koje nikada nismo čuli i našli svoj mir daleko od onih kojima smo smetali. Pa dok traje, traje…
0 Comments:
Post a Comment
<< Home