Posjeta Banja Luci

 

Put po Bosni s unukama nas je, poslije obilaska Ostožca, odveo u Banja Luku. Sin je s familijom odsjeo u hotelu San u Laktašima a nas su ugostili Goga i Dubravka u njihovom stanu u Mejdanu. Grad narastao, proširio se, pa Nera neke njegove dijelove nije mogla da prepozna. Ja se još uvijek dobro snalazim a dokle će tako biti ovisi i o gradu i o meni.

Nakon odličnog ručka koji je pripremila domaćica, predvečer prošetasmo do grada. Na ulici nikog poznatog. U bašti Palasa niti jedne poznate face, a nadao sam se da ću bar tamo naletjeti na nekog od stare raje. Ni na povratku u stan, kroz Gospodsku, ulicom prema Boriku, preko Kupusišta, pa preko mosta Venecija nismo sreli poznato lice. Nije ni čudo, u gradu ih je ostalo malo, a i onih što u grad navraćaju tokom ljeta je sve manje.

U gradu se i dalje gradi. Šetajući, u sjećanju mi osta gradilište velikog objekta na mjestu gdje je nekada bila Auto Krajina, te veliki broj kockarnica u blizini mosta, kao da se, ne daj Bože, nalazim u Las Vegasu.

Razgovor s komšijama iz nekadašnjeg komšiluka

Sutradan ujutro Nera i ja prošetasmo do komšiluka njenog djetinjstva. Uspjela ga je prepoznati iako se izgradnjom istočne zaobilaznice mnogo toga promijenilo. Prepozna sokak i mjesto gdje se nalazila kuća gdje se rodila.  Popriča malo s dvoje starijih koje ugleda u dvorištu. Sazna za sudbine nekolicine nekadašnjih komšija. Nakon toga otiđosmo do komšiluka u ulici Gavrila Principa gdje su njeni roditelji napravili novu kuću u koju su se preselili. Na mjestu nekadašnje kuće izgrađena je moderna spratnica čije dvorište graniči s novom obilaznicom koja se tu završava. Dvorište je lijepo uređeno ali velike žalosne vrbe, ispod koje je ručavalo, mezilo, odmaralo, više nema.

Ispred kuće u kojoj je nekada živjela

Svratismo i u dvorište preko puta u kojoj i danas živi komšinica Grozda. Jako se obradova kada nas ugleda. Iako je u poznim godinama, sjećanje je odlično služi. S njom živi i njen sin pa tako lakše podnosi starost. Tu moradosmo popiti kavu, a i odličnu šljivu, jer tako je to oduvijek bilo kod našeg svijeta.

S nekadašnjom komšinicom 
Grozdom

Nakon rastanka s Grozdom, vratismo se do stana naših domaćima a onda odvezosmo do groblja Sveti Marko u Rosuljama. Tu se nađosmo sa sinom i njegovom familijom. Unuke, koje ranije nisu imale priliku da obilaze groblja, svoju obavezu da nam pomognu u nošenju cvijeća su ozbiljno shvatile. Obišli smo grobove mojih roditelja, najstarijeg brata i snahe, ukrasili ih cvijećem i zapalili svijeće, već kako je to običaj. Isto smo učinili i na grobu Bore, mog najboljeg prijatelja iz mladosti, koji nas je napustio mlad, u svojoj 27. godini. Sjećanja na njega i njegovu dobrotu ne blijede iako je od njegove smrti prošlo pola stoljeća. Nakon toga se odvezosmo do groblja u Sitarima gdje je sahranjena Nerina mama. Unuke su opet bile glavni pomagači, s pažnjom su nosile cvijeće na grobove rodbine koje nisu imale prilike upoznati.

Emina i slap

Kavica i kolači

Da se i ja malo provozam

Al' je ovo nešto dobro!

Iz Gornjeg Šehera se odvezosmo do restorana Slap u Novoseliji. Dan je bio lijep, malo vjetrovit, ali prijatan. Tu smo popili svoje kavice, djeca sokove, a bilo je tu i bosanskih poslastica za one najmlađe. Ni na Slapu nismo vidjeli niti jedno poznato lice iako tu navraćaju mnogi koji su tokom „odbrambeno-oslobodilačkog“ rata, kako ga uporno naziva nova vlast, bili prisiljeni da ga napuste. Ako je suditi po njegovim rezultatima, pošteno bi bilo da ga nazivaju „oslobodilački“, jer se Banja Luka „oslobodila“ od mnogih koji su tu rođeni pa ih je gotovo nemoguće sresti na njenim ulicama.

Dame se smješkaju do čekaju "klopu"

Dva Davora

Dido nazdravlja unukama

Popodne je bilo rezervirano za ručak s našim domaćinima. Tu nam se pridružio i njihov sin Davor. Odvezli smo se do restorana Stara Ada gdje smo uživali u lijepom ambijentu i odličnoj hrani. Bio je to naš drugi posjet restoranu i hrana je oba puta bila zaista odlična.

Dido s unukama kod Pavlovića

Uvečer smo ponovo prošetali do grada a za slijedeći dan je bila planirana posjeta Jajcu. Poslije doručka, sačekasmo sina i njegove da nam se pridruže, pozdravismo se s našim domaćinima i zaputismo u dalji obilazak Bosne. Jednim dijelom ćemo ići zajedno a onda ćemo se razdvojiti.

Banja Luka osta za nama. Izgrađena, narasla na sve strane, s novim stanovnicima koji u nju donesoše novi duh i nove običaje. Onih s kojima smo rasli i živjeli godinama uglavnom nema. Njih je na njenim ulicama teško sresti. A s novim zgradama i ulicama se „srećemo“ svuda kuda idemo i one ne mogu zamijeniti one kojih više nema.