Ibrica Jusić

U Pulu nam je prije desetak dana u goste došao Ibrica Jusić, jedan od onih iz stare garde muzičara bivše mi domovine koje sam želio vidjeti u živo jer za to nisam imao prilike sve do sada. Kako smo i Ibrica i ja odavo zakoračili u godine kada je svaki dan bonus, bojao sam se da neće biti prilike da mi se želja ispuni, kao što se neke nisu ispunile jer su oni koje sam želio vidjeti otišli tamo odakle se niko ne vraća.

Održao je Ibrica prelijepi concert na pulskom Kaštelu, tvrđavi iz austrougarskog perioda u centru grada. Da Kaštel postoji i da se na njemu često održavaju koncerti nisam znao sve dok se nismo preselili u predgrađe Pule. A od tada smo već nekoliko puta proveli lijepe večeri uživajući u nastupima Amire Medunjanin, Josipe Lisac, Massima Savića, a ovog puta u Ibricinima pjesmama kojih se sjećamo još iz godina naše mladosti.

Iako je par godina stariji od mene, Ibricu glas još nije izdao i zvuči isto kao na logplejlama i CD-ovima koje sam s zadovoljstvom vrtio. Koncert je počeo pjesmom Ponoć i svima nam se pred očima ukazao Dubrovnik i skaline na kojima je Ibrica ljeti zabavljao turiste i domaću čeljad, počinjući svoje koncerte tačno u ponoć. Društvo mu je pravio njegov kućni ljubinac, kao što je to bilo i ovog puta.

Nastavio je svoj nastup Ibrica s drugim pjesmama koje smo svi znali i na koje smo s nestrpljenjem čekali. Bila je tu i Emina po kojoj je naša starija unuka dobila ime. “Tužna pjesma”, rekla nam je jedanput ona kada smo joj pustili Eminu i rekli da je po njoj dobila ime. Bilo je tu i tužnih i veselih pjesama a concert je prošao brzo iako je Ibrica pjevao duže od dva sata. Nastup je završio Mačkom, na zahtjev publike a onda smo se zaputili kući u lijepu pulsku noć. Društvo su nam ovaj put pravili Kušmići, Emina i Eko a Žiške je jaka prehlada, ili možda korona, spriječila da nam se pridruže.

Do auta smo stigli taman negdje pred ponoć i rastali se planirajući neko novo slično druženje.