Drženje s Vujinićima

 

Naše komšije iz Đede Kecmanovića ljeta provode na Viru, u vikendici koju su tamo napravili još u ono predratno doba kada su i nas neki nagovarali da kupimo plac na otoku koji je postao jako popularan kod onih koji su htjeli doći do komada zemlje uz more za ne previše para. Da su nas uspjeli nagovoriti, vjerojatno bi i mi sada provodili ljeta u tom kraju i ne bi potpuno ostavili Ameriku. Bilo kako bilo, pred sam početak glavne turističke sezone pao je dogovor da navratimo do Vujinića, da se malo družim, jer nas, nakon našeg preseljenja u Istru, razdvaja velika bara koju nije lako tek tako preletjeti . Na odluku da ih posjetimo je veliki uticaj imala i katamaranska linija koje iz Pule završava u Zadru.

Putovanje od četiri sata i 45 minuta je bilo prijatno i proteklo je brže nego smo očekivali. U Zadru su nas dočekali Zlata i Čađo i za nekih 30-tak minuta smo se našli u njihovoj vikendici u naselju u kojem se nalazi bezbroj drugih vikendica koje su izgrađene za vrijeme zajedničke države ali i u poslijeratno doba.

Isti dan smo prošetali do plaže koja je bila puna kupača. Prijatno sam se iznenadio čistoćom i toplotom mora i u vodi sam proveo znatno duže vremena nego što to obično činim. Osjećao sam se zaista prijatno i o samom otoku sam dobio potpuno drugu sliku. Istina je da vikendica ima svih mogućih građevinskih kreacija, stilova i veličina ali je sveukupni utisak veoma pozitivan. Sada mi je jasno zašto Vujinići svakog ljeta žure na svoj Vir da se odmore i uživaju u blagodatima koji im Jadran pruža.

U tri dana smo se iskupali i napričali, evocirajući uspomene iz prošlosti ali je bilo priče i o planovima za budućnost. Zašli smo u doba kada čovjek treba uživati u onome što mu život pruža ali mora razmišljati i na dane koji su pred nama.

Zadnji dan smo obišli Zadar, primorski grad u kojem, ni sam ne znam razlog, nikada nisam bio. Posjetio sam mnoga mjesta na Jadranu ali me put nikada nije odveo u Zadar, grad koji se može pohvaliti bogatom historijom i ljepotom građevina iz nekih davnih vremena. Srećom, u gradu su živjeli, ali i sada žive, ljudi koji su razumjeli i razumiju šta za njegove stanovnike znače građevine koje su prije njih gradili neki drugi ljudi u neka druga vremena. Hodajući gradovima kao što je Zadar, kao i mnogo puta prije, na um mi pode moj rodni grad Banja Luka, u kojem se sadašnji vlastodršci, a i oni koji njime vladaju od početka devedesetih, svim silama trude da unište sve ono što je bilo prije njih kako bi pokazali da samo oni imaju pravo da u njemu žive. Žalosno je da je tako ali je to vidljivo po svim odlukama koje se u gradu godinama donose pa njihove rijetke izjave da je Banja Luka grad svih njenih žitelja jednostavno ne piju vode.

Vujinići su nas ispratili do katamarana i tu smo se rastali. Bilo je to tri dana lijepog druženja s pravim prijateljima koji su nas pazili i razmazili. Bilo je lijepo kupati se u čistom i toplom moru pa na povratku s plaže odmarati u dubokoj hladovini dok nam domaćini pripremaju nešto za prezalogajiti. Uz domaću rakiju, kavu i lubenicu, ništa nam nije nedostajalo.

Kameru nisam koristio puno ali je ipak ostalo dovoljno fotografija o jednom lijepom druženju kojima upotpunjujem ovaj tekst. Jer o tome da li će ovakvih susreta biti još odlučuje samo onaj gore a na njegove odluke ne možemo uticati. A ni ja nisam u baš najboljim odnosima s njim pa ne smijem biti previše optimističan.