SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 30, 2023

Kockar

Dido i Suada u akciji
Kao kroz maglu se sjećam kako sam kao dječačić volio karte, još od dana kada nisam znao niti jednu igru. U to doba su starija braća sa svojom rajom često igrala karata a ja sam uvijek bio u blizini i pomno pratio njihove poteze iako ništa nisam razumio. Kada bi stariji završili s igrom ja bih uzimao karte, prelistavao ih, zagledao, divio se crtežima žandara, kraljeva, dama. Zbog mog interesa za karte starija braća su mi još tada dala nadimak kockar i tako su me zvali sve dok nisu napustili ovaj svijet. Interesantno je da me je tako zvala većina njihovih drugara ali niko od moje raje.

Kasnije, kada sam malo odrastao, i ja sam počeo igrati, prvo žandara a kasnije, „ajnca“ i rauba ali nikada nisam bio strastveni igrač. U osnovnoj školi su neki od drugara iz razreda uveliko igrali „ajnca“ u novac što je bilo zabranjeno i zbog čega su ponekad bili kažnjavani. Ja ama baš nikada nisam okušao sreću u toj igri za novac, valjda što od prvih dana nisam vjerovao da čovjek može lako doći do para. Takav sam ostao do današnjih dana i čini mi se da taj moj odnos prema kocki bilo koje vrste nije bio pogrešan. Evo me u poznim godinama, već odavno sam u penziji, i za razliku od mnogih koji su u životu išli drugim stazama, riskirali nadajući se lakoj zaradi, nemam problema da si priuštim život dosljedan čovjeka. Možda u tome imaju zasluge i oni koji su me devedesetih istjerali iz grada a Amerika me prihvatila i omogućila da poštenim radom zaradim dovoljno da ne moram misliti gdje ću i kako potrošiti koji dinar, odnosno euro.

Karte nisam uzeo u ruke decenijama, i ko zna da li bih ikada, da ovog oktobra nismo skoknuli do Nizozemske da provedemo neko vrijeme s unukama. Od kada smo preselili u Pješčanu uvalu, zbog avionskih veza iz Pule, skoro su nam na dohvat ruke.

Nakon raznoraznih igara u kojima je dido morao učestvovati, jedan dan su na red došle i karte. Emina, a posebno Suada, bi donijele karte i dido je morao igrati. Igrali smo neke nove igre meni nepoznate, a pravila su mi objašnjavale njih dvije. I sve bi bilo u redu da posebno Suada nije pokušavala da me na raznorazne načine prevari. Badava sam se bunio i ljutio, sakrivao karte da ona koja ne igra ne bi odavala šta imam u rukama, one bi našle načina da dido s njima igra onako kako je njima odgovaralo. Bilo je tu puno smijeha i zabave, unuke su bile sretne što imaju koga zavitlavati, a ni didi nije bilo krivo.

Naš boravak u Nizozemskoj je brzo prošao i nove prilike za igranje karata neće biti dok na ljeto ne dođu na ljetovanje kod nas. A možda će ih do tada proći interes za karte jer se ljeti većina vremena „potroši“ na kupanje, obilazak okolnih mjesta, posjete parkovima za djecu, trampolini… Kada se uvečer smire u stanu, već ih uveliko savlada umor pa za karte vjerojatno neće biti vremena.

0 Comments:

Post a Comment

<< Home