Kotlićijada

 

Koliko se grad Banjaluka poseljačio i koliko su ga grmalji iz okoline uzeli pod svoje nekome ko je nekada u njemu živio teško je shvatiti i prihvatiti. Da sam kojim slučajem prespavao 30 godina i probudio se ovih dana vjerojatno bi me „strefila kap“. Ovako, prateći iz daljine događanja u gradu i oko njega moj šok nije onakav kakav bi bio da to nije slučaj ali ipak sam šokiran primitivizmom koji je na tim prostorima zavladao.

I u naše je vrijeme bilo seljaka koji su krojili sudbinu grada i vodili glavnu riječ ali su se nekako prilagođavali sredini u koju su „šljegli“ a svoje pravo lice bi pokazivali samo kada bi bili u društvu istih ili njima sličnih ili ako bi malo više popili na proslavama u firmama pa bi im samokotrola popustila. A i sistem u kojem smo živjeli je podsticao obrazovanje, kako opće, tako i kulturno, pa su pridošlice vremenom prihvaćale gradske manire nauštrb onih odakle su stigli.

Ovo što se u godinama od ovog zadnjeg rata pa naovamo događa je totalna suprotnost. Seljački maniri (tu ne mislim na ljude koji žive na selu i njihovo ponašanje) i primitivizam su postali vrlina pa se toga više niko ne stidi, čak naprotiv. Posebno to važi za predstavnike vlasti na svim nivoima, počevši od onog koji o svemu odlučuje, pa do većine ostalih koji se prosto utrkuju ko će biti „bolji“. O čemu se radi jasno je svima nama koji pratimo digitalne medije jer na njima se bilježi sve pa tako i istupi političara koji nas malo, malo, iznenade nekom svojom novom „kulturnom“ objavom. Neki od njih idu i korak dalje pa prave reklamne spotove kojima pozivaju narodne mase da im se pridruže. A tih „narodnih masa“ je pogolem broj a onih drugih koji bi se možda i zgražavali nad onim što im se servira gotovo da nema. Razasuti su po cijelom svijetu a i mnogi više nisu među živima.

Kada sam mislio da je „precednik“ broj jedan kada su u pitanju „vrline“ koje gore spominjem, javljaju se novi, mlađi, koji su mu ozbiljna konkurencija.

Gledao sam Milu kako kosi travu na glavnoj saobraćajnici koja od Žaluzana vodi u grad i nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa. Slušao sam riku pod šatorima na Zmijanju ne vjerujući da to neko može slušati  a kamoli uživati u tome. A onda sam vidio video spot direktora UKC Paprikovac u kojem poziva Banjalučane na kotlićijadu, svenarodno druženje promovirano kao Krajiška Guča. Direktora sam imao prilike više puta vidjeti u njegovim političkim istupima kojih bi se normalno ljudsko biće stidilo ali je ovo prvi puta da sam imao priliku „uživati“ u njegovom glasovnim umijećima, popraćenu košenjem trave na livadi gdje se Vrbanja uliva u Vrbas. Direktor, istina, nije koristio kosu kao njegov boss već weedwacker kako se to zove u zemlji u kojoj su me ovakvi kao direktor otjerali. Na jednoj strani imamo „precednika“ svega i svačega koji zaustavlja službeni automobil, izvlači kosu (koja se „slučajno“ zatekla u službenom autu), i kosi travu uz cestu i to bez posebnih mjera obezbjeđenja, a na drugoj, direktora glavne bolnice u manjem blentitetu koji svoje dragocjeno vrijeme, koje bi trebao posvetiti na brigu o pacijentima čije se pritužbe na kvalitet usluga mogu svakodnevno čuti, kako snima spot kojim poziva svoje istomišljenike na zabavu na kojoj će opet nastupati on i njegov „precednik“.

Badava su Banjaluci nove zgrade i ulice, badava svi fakulteti i škole, seljakljuk je njome zavladao i drži je čvrsto u svom zagrljaju. Sišao je u grad i iz njega ga više niko neće istjerati. Dok se držao Manjače postojala je nada da se neće spustiti u grad. S Kotlićijadom na ušću Vrbanje u Vrbas je ta nada definitivno umrla. Bilo je to za očekivati jer u gradu više nema gotovo nikoga ko bi se tom primitivizmu odupro. Većina je istjerana devedesetih a ono malo što se zadnjih godina borilo da grad ne postane jedno veliko selo je sistematski gušeno od strane vlasti pa se njihov glas više i ne čuja.