SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, May 07, 2023

Još i danas zamiriše trešnja

 

Sjedim u lođi koju smo prošle godine zastaklili pa je u njoj prijatno sjediti i kada na vani pada kiša, slušam radio stanicu Laganini i “pišem”. Odlučio sam da konačno završim knjigu koju sam počeo pisati prije mnogo godina. Vrijeme prolazi sve brže i brže i mnogi koje sam znao i družio se više nisu među nama. A unuke, zbog kojih to najviše činim, rastu i mogle bi ostati bez odgovora od kuda im je tata i zašto im je dido morao napustiti grad u kojem se rodio i u kojem je proveo djetinjstvo, mladost, zaposlio se, oženio, dobio Davora i Sanju. Siguran sam da će jednog dana, kada za to dođe vrijeme, željeti da saznaju više o svom porijeklu kao što to čine mnogi koje sam sretao u Americi a koji vuku porijeklo iz naših krajeva. Činjenica je da je danas, u doba Interneta, lakše doći do informacija nego prije 20, 30 ili 50 godina ali je također činjenica da je teško saznati šta je prava istina jer se nakotilo mnogo onih koji iskrivljuju činjenice i stvaraju lažnu historiju koja njima odgovara i koja ih opravdava za ono što su oni ili njihovi preci radili. Svjedoci smo toga svakodnevno kada gledamo i slušamo šta nam pričaju oni koji su sada na vlasti ili su u funkciji iste, kada nam bez imalo stida lažu o događajima kojima smo lično svjedočili ili smo ih pratili na televiziji, kao da nas nema živih ili kao da misle da smo toliko ostarili da smo sve zaboravili. Nadam se da će unuke, koje su već dobro upoznale državu u kojoj im se tata rodio, moći same razaznati kome da vjeruju. A da bi imale izbora, sjećanja moraju biti zapisana inače će im ostati samo laži onih koji sve agresivnije nastoje da sakriju istinu.

Dok pišem, stanom se šire zvuci pjesama iz onog našeg vremena, kao da je me je neko pitao šta da “pušta”. More more, Žute Dunje, Šta bi dao da si na mom mjestu, Priča o Vasi Ladačkom, Ponekad s proljeća… Bijelo Dugme, Oliver, Crvena jabuka, Đorđe Balađević, Indexi… Redaju se pjesma, jedna za drugom, vraćaju me u neka vremena, davna, prijeratna, nikad zaboravljena. I onda preko Internet “žica” lođu ispuniše stihovi pjesme koju sam prvi put čuo jedne godine kada sam se već dobrano navikao na izbjeglički život. I pogodi me!

Još i danas zamiriše trešnja
U proljeće kao davno prije
Jedna trešnja danima daleka
Tamo gdje me već odavno nije

Rekao sam kad poći sam mor’o
Spalite mi i kuću i njivu
Samo trešnju ostavite staru
Kad navratim da je vidim živu

Što to ima u ljudima tužno
Da ulaze u tuđe živote
Tko to živi u prošlosti mojoj
A još nije umro od sramote

Rekao sam u vjetar sam prič’o
Nikog nije bilo da me čuje
Lijepu pjesmu ne voli baš svako
Neko baca kamen na slavuje

S tih nekoliko kratkih strofa koje je napisao neko ko je doživio sličnu sudbinu, sudbinu prognanika kojeg su neljudi otjerali s rodnog ognjišta i uništili tragove njegovog postojanja, stalo je više istine nego u svim romanima koje su napisali oni koji sada pokušavaju da odbrane ono što se odbraniti ne može. A to je činjenica da su napravili zločine prema mnogima čija je jedina krivica što imaju “kriva” imena i što se mole “krivom” bogu.

Sudbinu je to mnogih Banjalučana kojima su životi zauvijek prekinuti a da se zbog toga niko od onih koji su učestvovali u progonu niti kaje, niti ih peče savjest, pa čak niti razmišlja. A među progoniteljima ima i onih koji sada zauzimaju važne pozicije u vlasti blentiteta nastalom na etničkom čišćenju teritorije koju sada svojataju i za koju tvrde da je oduvijek bila samo njihova. I niko od njih nije umro od sramote već se učinjenim hvali a rezultat svoga zločinačkog rada uzdiže u zvijezde.

Baka Milka i unuk okruženi cvijećem


Da sam se rodio u gradu i odrastao u stanu pjesma me vjerojatno ne bi toliko pogodila. Rođen na Predgrađu, živeći većinu života u dvorištu, ona me vrati u djetinjstvo, u to dvorište u kojem sam odrastao, u kojem je, pored cvijeća i drugog voća bilo i nekoliko stabala trešanja čijim sam se plodovima sladio. I ne samo ja, nego mnogi iz moje mnogobrojne familije, a uz njih i moji drugari iz komšiluka. A sada tamo, u tom dvorištu, više nema nikoga. Oni najstariji su pomrli a ostali su protjerani da se više nikada ne vrate. Trešnje i ostalo voće su ili podivljali ili su uništeni, a cvijeće je samo od sebe propalo jer njega i jednog i drugog zahtijeva ljubav a to je nepoznanica za one koji su se u njega uselili. Mnoge banjalučke familije iz Šehera, Mejdana, Pobrđa, Hiseta i drugh dijelova grada su doživjele istu sudbinu jer su spas pred bolesnim nacionalizmom morale potražiti u mnogim državama svijeta, nadajući se da će se jednog dana ipak vratiti u svoja dvorišta u kojima su odrastali i živjeli godinama. Ali ogromna većina se nije vratila i neće se nikada vratiti jer je njihov grad još uvijek u rukama onih istih koji su ih otjerali ali i onih novih, možda čak i gorih, odgajanih na mržnji posijanoj devedesetih. U to se uvjeravam svakodnevno, prateći šta se u gradu događa iako ni sam ne znam zašto to radim.

Jedno lijepo ljetnje veče u dvorištu gdje smo se redovito okupljali


Jedan od najnovijih primjera je izjava mladog, nadobudnog gradonačelnika Banja Luke prije nekoliko dana a povodom odluke Ustavnog suda BiH da je stara autobuska stanica i parking između nekadašnjeg restorana Lovac i zgrade Električnog vlasništvo Autoprevoza. Na protestu koji je organizirala nada mnogih da će u manjem blentitetu zapuhati neki novi vjetrovi je između ostalog izjavio kako grad neće dozvoliti da se navedeni objekti vrate u vlasništvo Autoprevoza jer Autoprevoz može, zamislite sad ovo, odlučiti da te objekte proda nekom drugom ko nije „naš“! Spominjao je tu Draško Bošnjake, odnosno muslimane kao one koji bi mogli postati vlasnici tih objekata a to je, po njemu, nezamislivo i nedopustivo jer sve u gradu može biti samo srpsko.

Davor i Nera a u pozadini kruške koje su svake godine izdašno rađale

Pravdao se Draško kasnije naširoko i nadugačko da on nije tako mislio, da su u grad dobrodošli svi ali ono što je izgovorio se ničim ne može opravdati. Glavni Draškov adut zašto Autoprevoz ne smije dobiti nazad u vlasništvo navedene objekte je njegov strah da bi njihov vlasnik jednog dana mogao postati neko ko nije Srbin. Mogao je Draško naći mnoga druga obrazloženja zašto se bori da objekti ostanu u vlasništvu grada, (istina, neka je i pominjao), ali uvlačenjem nacije u cijelu priču na tako primitivan način je pokazao da se situacija u Banja Luci u glavama onih koji njome vladaju nije promijenila od početka devedesetih kada je glavnu riječ u gradu i šire vodio osuđeni ratni zločinac Radoslav Brđanin.

Tulipani cijelim putem od ulaska u dvorište

Draško, a uz njega i većina koja sada živi u Banja Luci, nikada neće razumjeti riječi pjesme, niti osjećaje onih koji su iz grada protjerani jer mu je um zamračen nacionalizmom ma koliko se on trudio da nas uvjeri u suprotno. Možda on toga nije ni svjestan jer živi u gradu koji je toliko opterečen nacijom da izgovorene riječi zvuče sasvim u redu. Slične izjave se mogu čuti često u izjavama onih na vlasti jer im to, znaju to oni dobro, omogućava da se održe na pozicijama koje im omogućavaju da žive lagodno na račun sirotinje koja izgovoreno naprosto guta. Jer da nije tako, čule bi se neke riječi prosvjeda i neslaganja. Ali njih nema što najbolje potvrđuje činjenicu da se situacija u gradu nije promijenila od početka devedesetih kad je također vladao muk.

Baka Milka ispred ruža i hladnjaka u kojem su se redovito pile kave

Stanicu Laganini i dalje slušam, i dalje uživam u pjesmama koje su obilježile jedno bezbrižno životno razdoblje, iako znam da će me tu i tamo poneka pjesma „pogoditi“, kao ova o trešnjama iz dvorišta koje je ostalo prazno. A knjigu ću valjda jednoga dana završiti prije nego i sam ne odem tamo odakle povratka nema.

Astra, Sandra, Davor i bambi koji je jedno vrijeme svoj dom našlo u našem dvorištu



Davor i Damir, prijatelji iz djetinjstva koje je život odveo na različite strane svijeta


Dio familije s bakom Milkom


Ljeti se često ručavalo na vani, ispod stare jabuke


Sanja i Davor s bakom


Davor i Sanja kupe travu nakon košenja

1 Comments:

Anonymous Posmatrac said...

Pozdravljam odluku o pisanju knjige jer Co definitivno za to ima talenta. Sto se tice ostalog, razlika je da li agresor ima opoziciju koja se protivi losim stvarima koje se rade u ime naroda ili ako toga nema. Pozato je da u Njemackoj cetrdesetih godina nije bilo onih koji su se bunili i to je veliko opterecenje za germansku naciju, ali se nakon rata desila katarza i pokajanje.

Nazalost u agresiji devedesetih na srpskoj strani ne samo da nije bilo pokreta koji se protivi agresiji nego ni danas nema politicke ili gradjanske snage koja se ogradjuje od svega sta se radilo, cak vecina misli da su bili u pravu. To je vrlo porazavajuca cinjenica ja jednu naciju, u kojoj sigurno ima postenih ljudi. Kakve ce to posljedice imati na odnose na Balkanu tek ce se vidjeti ali nazalost 'svoje' probleme ostavili smo djeci na ledja, ni krivima ni duznima.

Monday, 05 June, 2023  

Post a Comment

<< Home