Welcome to USA - part 1

Nakon godinu i pol života u Istri zaputismo se nazad u USA u posjetu kćerci. Vrijeme u novoj sredini proletilo je a da to nismo ni osjetili. A na Ameriku nismo ni pomislili kao da tamo nismo proživjeli 27 godina i kao da nam ona nije omogućila da starost provodimo mirno, bez strahova šta nosi sutra.  

Letjeli smo iz Pule za Zagreb, spavali u blizini zagrebačkog aerodroma i slijedeći dan nastavili za LA preko Amsterdama. Petnaestak minuta prije leta iz Pule je trebala početi utakmica četvrtfinala između Hrvatske i Brazila, a u Zagreb smo slijetali na početku drugog poluvremena. Kako sam dan ranije sredio da mi MAXTvToGo instaliran na iPhoneu radi, plan je bio da pokušam da ne saznam rezultat utakmice i da je onda gledam kada stignem u hotel jer MAXTvToGo ima mogućnost gledanja programa unazad. Prije polijetanja sam nazvao vlasnika malog hotelu u blizini aerodroma s kojim sam ugovorio i prevoz do i od hotela, i zamolio ga da mi ne govori kako se utakmica završila a ja sam se nadao da ću naći načina da trenutni rezultat ne saznam ni tokom leta, niti dok budem izlazio iz aerodroma.

Na čekingu u Puli nas obradova vijest da će čekirani koferi ići direktno do LA-a, tj da ih nećemo morati pokupiti u Zagrebu iako smo iz njega letjeli tek sutradan. Bila je to jedna neprijatnost manje jer nismo morali kofere pokupiti u Zagrebu, vući ih sa sobom do hotela pa ih slijedeći dan ponovo čekirati. Na aerodromu u Puli je bilo malo putnika, aerodrom gotovo prazan i sve je prošle bez ikakvih problema, iako je polazak kasnio oko 20 minuta. Srećom, niko od putnika nije pratio utakmicu pa tako nisam znao šta se na terenu događa. Let do Zagreba je bio kratak, oko 25 minuta. Tokom izlaska iz aviona niko od putnika nije komentirao utakmicu a i dok smo izlazili s aerodrom nismo saznali kako se završilo prvo poluvrijeme. Vlasnik hotela nas je, po dogovoru, pokupio na aerodromu i za pet-šet minuta smo već bili u hotelskoj sobi. Tokom vožnje utakmicu nismo spominjali i sve se odvijalo prema planu.

Čim smo se smjestili, uključio sam iPad, startovao MAXTvToGo i udobno se namjestio u krevetu. Utakmica je bila zanimljiva, dinamična, bez velikih kalkuliranja. Hrvatska je dobro igrala u prvom poluvremenu, nešto slabije u drugom (golman hrvatske reprezentacije je spasio nekoliko odličnih brazilskih prilika) ali Brazilci nisu uspjeli postići gol i išlo se u produžetke. Pred sam kraj prvog produžetka Brazilci zabijaju gol. Bio sam siguran da je sada sve gotovo, da Brazilci idu dalje. Bili su najveći favoriti za osvajanja prvog mjesta i njihova pobjeda se očekivala. Sada je bilo samo pitanje da li će zabiti još koji gol ili će se Hrvatska provući s minimalnim porazom. Hrvatskim igračima nisam imao šta zamjeriti. Trudili su se, igrali dobro ali protiv ekipe kakvu je Brazil doveo na svjetsko prvenstvo je teško bilo očekivati uspjeh.

U trenutku između produžetaka nazva kćerka iz LA-a. Nera se javi a ja sam je mogao čuti. „Da li je tata sada sretan?“ , bile su  njene prve riječi. Odmah sam znao da je Hrvatska pobijedila, što mi je bilo drago, ali sam se razočarao što su svi moji planovi da ne saznam rezultat pali u vodu. Nisam je pitao šta se desilo već sam nastavio gledati utakmicu ne znajući kako će se događaji na terenu odvijati. Kako se bližio kraj drugog produžetka a gola za Hrvatsku nije bilo, pomislio da je kćerka mislila na plasman Hrvatske u osminu finala kada je pitala da li sam sada sretan. Kraj drugog produžetka se bližio a gola za Hrvatsku nije bilo. I onda, pred sam kraj, Hrvatska izjednači, nakon čega je golman ponovo odvede u slijedeću rundu.

Nakon utakmice odosmo na večeru u obližni restoran (gdje sam pojeo jedan od najboljih stejkova) i tamo odgledao prvo poluvrijeme utakmice između Argentine i Nizozemske. Nastavak sam odgledao na iPadu i tako saznao da će protivnik Hrvatske u polufinalu biti Argentina.

Sutradan ujutro vlasnik hotela nas odbaci do aerodroma gdje smo doručkovali prije našeg leta za Amsterdam. Do tog trenutka je gotovo sve išlo po planu (osim onog „incidenta“ s ćkerkom), a onda prva loša vijest. Avion za Amsterdam kasni, prema prvim najavama oko sat vremena. U Amsterdamu smo imali dva sata i 40 minuta između letova i postojala je mogućnost da promašimo let za LA. Srećom, kašnjenje iz Zagreba je bilo oko 30 minuta pa smo se umirili. U avionu pilot objasni da se nad Amsterdamom spustila gusta magla i da zbog toga nisu dobili dozvolu da polete. Magla se u međuvremenu malo razbila i na Schiphol smo sletjeli s još manjim kašnjenjem. Ostalo je da se još ukrcamo na avion za LA.

Međutim, na aerodromu u Amsterdamu javiše se novi problemi. Ukrcavanje je bilo neorganizirano. Neki od putnika su negodovali, sve je išlo prilično sporo. Dođe red da se i mi ukrcamo. Nera je bila prije mene u redu. Kada joj je službenica KLM-a skenirala kartu, upali se crveno svjetlo. Nešto nije u redu. Nako par skeniranja s istim rezultatom, Neru s kartom poslaše do druge službenice koja je trebala problem riješiti. I u mom slučaju se desi isto. Uređaj za skeniranje karti opet zasvijetli crveno. Moju kartu uze jedna od  službenica i reče mi da sačekam. U međuvremenu su od Nere tražili pasoš, ispitivali kuda putuje, koja joj je adresa u Americi. „Možda je to zato što smo odsutni iz Amerike tako dugo?“ reče Nera, misleći da postoji zakon po kojem je ograničeno koliko dugo možemo biti u nekoj drugoj zemlji. Znao sam da takav zakon ne postoji ali nisam imao objašnjenje zašto baš nas dvoje imamo isti problem.

Nakon par minuta stiže službenica koja mi je uzela pasoš, reče da je sve u redu i da mogu ući u avion. Dok mi je pružala pasoš i kartu, upitah je o čemu se radi. „Bili ste registrirani kao da ste već ušli u avion“, reče službenica, „ali sada je sve u redu“. Bilo mi je to čudno jer u avion nismo mogli ući sve dok ne prođemo kontrolu. U tom trenutku stiže i Nera. I nju su pustili da uđe u avion ali joj nisu rekli razlog.

Nađosmo svoja mjesta, ostavismo torbe koje smo nosili sa sobom i sjedosmo. Kada sam birao mjesta u avionu, izabrao sam jedno do prozora i jedno do prolaza, nadajući se da ono između nas neće biti nikome dodijeljeno. Bila je to taktika da na taj način dobijemo više mjesta jer let do LA-a traje 11 sati. Ako bi bili samo nas dvoje, mogli smo se malo ispružiti, ako bi bilo potrebe.

Avio je bio veliki, Boing 787 i još dugo vremena su novi putnici ulazili ali niko nije dolazio da sjedne između nas. Činilo se da je moj potez uspio i da ćemo cijeli let biti sami.

Kada su svi putnici ušli, primijetili smo da su se stjuardese uzhodale gore-dole po avionu, da nešto traže. Provjeravale su koliko je sjedala zauzeto (a većina je bila), nešto su zapisivale. Vrijeme planiranog polaska je prošlo a mi smo još uvijek bili na pisti. Nešto nije bilo u redu! U jednom trenutku preko razglasa čujem da se pozivaju Milan i Nermina Komljenović da se jave najbližoj stjuardesi. Bilo je to za nas novo iznenađenje jer se za tridesetak godina koliko letimo nešto slično nikada nije deslio. Dvije stjuardese su bile odmah u blizini naših sjedišta i nas dvoje im priđosmo s avionskim kartama u rukama. Ljubazna stjuardesa se izvini što nas uznemirava i upita gdje sjedimo i koji su brojevi naših sjedišta. Dadoh joj naše karte, rekoh da ne razumijem u čemu je problem, i napomenuh da sam za mjesta čak posebno platio jer smo htjeli da budemo zajedno. Stjuardesa me ponovo upita da li sjedimo na mjestima koja su na kartama na što joj odgovorih potvrdno. Nakon toga nam reče da možemo ići sjesti i da je sve u radu.

Vratišmo se na svoja mjesta još uvijek zbunjeni zbog svega što se događa. Prvo nas nisu pustili u avion jer smo se, navodno, već ukrcali a sada nas ponovo provjeravaju. Neko je nešto zabrljao i zbog toga avion ne može poletjeti. Srećom, Sanji smo rekli da ne dolazi na aerodrom dok joj se mi ne javimo jer smo znali da je na aerodromu u Los Angelesu uvijek ogromna gužva i pravo je umijeće da te neko pokupi kada iziđeš iz zgrade.

Dok smo razgovarali o onome što se dešava primijetismo da stjuardese i dalje hodaju po avionu i nešto provjeravaju. U jednom trenutku primijetih da čak otvaraju svaki WC i zagledaju unutra. Nešto neuobičajeno se zaista dešava.

Malo kasnije javi se pilot. Izvinjava se zbog kašnjenja ali kaže da imaju nekih sigurnosnih problema. Zaključujem da je neko napravio zbrku s brojem i imenima putnika i da sumnjaju da se neko ilegalno prošvercao u avion. A problem je vjerojatno bio vezan za naša imena jer je izgledalo kao da smo se već ukrcali jer je tako pokazivao sigurnosti sistem prilikom ukrcavanja.

Nakon više od trideset minuta kašnjenja avion konačno poleti. „Samo da nam stignu koferi“ reče Nera, bojeći se da bi s njima moglo biti problema. A u njima smo, pored poklona, imali mnogo stvari koje bi teško mogli ponovo nabaviti. Uz to, kod kćerke smo planirali ostati 25 dana i ponijeli smo dosta garderobe koju bi, ako se koferi izgube, morali na brzinu kupovati. Sama pomisao da bi moglo biti problema nam je kvarila raspoloženje. A kako je počelo, svašta smo mogli očekivati.

Let do LA-a je prošao relativno dobro uz pomoć filmova koje smo mogli birati. A i prazno mjesto nam je u tome pomoglo. Na aerodrom smo sletjeli petnaestak minuta kasnije od planiranog vremena a onda smo hodali jako dugo raznim hodnicima dok nismo stigli do pasoške kontrole koju smo prošli bez problema. 

U sali za prtljag je bilo dosta svijeta a koferi su već kružili pokretnom trakom. Tu i tamo bi poneko pokupio svoj kofer a novi su još uvijek stizali. Naših nije bilo. Nakon dvadesetak minuta odlučih da nekog upitam da li su svi koferi stigli jer među onima koji su se nalazili na pokretnoj traci naših nije bilo. Upitah službenika koji je nadgledao pokretnu traku da li su svi koferi tu. Reče da jesu. Na pitanje gdje mogu prijaviti da nam koferi nisu stigli on mi pokaže na osobu u uniformi srenjih godina u blizini koja je držala neke papire u rukama. Priđoh joj i rekoh za kofere. „Ima li vas na ovom spisku“ upita me čovjek i pokaza listu putnika pokraj čijih imena je neko stavio slovo X crvenom bojom. Ugledah naša imena na dnu spiska. „Ovo su naša imena“ rekoh mu. Službenik me upita kakve smo kofere imali, koliko dugo ostajemo, na kojoj adresi i uze moj broj telefona i email adresu. Reče da je bilo nekih problema s prtljagom, da će vjerojatno trebati par dana da koferi stignu do LA-a, da će nam emailom javiti kada se to desi i da će ih neko do nas dobaciti. Rekoh mu da se nadam da će tako i biti jer nam u suprotnom biti veoma teško da ponovo nabavimo sve ono što nam je potrebno, ne spominjući poklone.

Nakon što iziđošmo iz zgrade aerodroma, nazvah Sanju. Na vani užasna gužva. Stotine auta, taksija, autobusa, gmižu trakama ulice ispred zgrade na kojoj putnici čekaju da ih neko pokupi. Nekoliko policajaca pravi red ali s malim uspjehom. Velika je buka, naravno i zagađenje. Osjećamo se izgubljeni nakon mira na koji smo u Pješčanoj uvali navikli. Jedva čekamo da se Sanja pojavi, da se dokopamo njenog stana. I šetnji prostranom plažom uz Pacifik, s obaveznom kavom u kafiću Playa Provisions.