Munevera i Džemil

Prije nešto više od mjesec dana dobijem poruku preko facebook messengera. Javlja mi se Džemil Hadžiabdulahović. Kaže da dolazi u Istru polovinom septembra i da bi volio da se nađemo.

Pogledam njegovu profile sliku, čovjek mi poznat. Potražim još neke i naletim na jednu iz šezedesetih. Vidim da čovjeka poznajem, da smo se najvjerojatnije sretali, možda bili u društvu, ali se ne mogu sjetiti odakle. Godine čine svoje i slike iz prošlosti polako ali sigurno blijede.

Odgovorih Džemilu da bi mi bilo drago da se vidimo, da mi se javi kada stigne.

I bi tako. Kada su stigli na odredište Džemil se ponovo javi i reče da su odsjeli u jednom apartmanu na Stoji. Dogovorismo se da skoknu do nas, da vide gdje smo, da popijemo kavu i da se malo ispričamo. Džemil mi je u prvom javljanju spomenuo da su u Istru stigli s namjerom da vide kakve su šanse da se i oni pod stare dane ovdje skrase. Mi, već kao „veterani“ s iskustvom u ovim krajevima, možemo pomoći sa svojim savjetima.

Dan je bio prekrasan, onakav kakvi znaju biti dani ovdje kod nas kada prođu ljetne vrućine a gosti se prorijede. U kafiću Yes raje sve više. S razlogom. Terasa je veći dio dana obasjana suncem a s nje se pruža lijepi pogled na zaliv.

Nakon kavice obiđošmo našu uvalu a onda Munevera i Džemil predložiše da nešto pojedemo. Bilo je već rano popodne pa prošetašmo marinom Veruda do njenog restorana Volaria. S terase restorana se pruža lijep pogled na marinu punu ukotvljenih jahti. Ljeti je restoran prepun gostiju, naročito uveče ali kako je već polovina septembra mogli smo izabrati stol po želji. Hrana je bila ukusna i uz piće i razgovor vrijeme je brzo teklo.

Nakon ručka smo se vratili do našeg stana a onda sam goste odbacio do njihovog apartmana. Pula je mali grad i sve je blizu.

Muneveri i Džemilu smo prenijeli sve naše dosadašnje utiske. Jako su zainteresirani da USA zamijene Istrom, ako im to hrvatski zakoni dozvole. Bilo bi nam drago da se njihove želje ostvare jer bi se njihovim dolaskom broj prijatelja u novoj sredini povećao. U tih nekoliko sati koje smo proveli zajedno ispričali smo se kao da se oduvijek znamo. Tako je to valjda s našom pravom banjalučkom rajom. Za lijepo druženje nije obavezno da smo bili prijatelji. Dovoljno je da smo se poznavali iz grada.

Priča je bilo na pretek. I onih iz starih vremena, i onih iz izbjegličkih dana. Džamil je s Pobrđa i imamo dosta zajedničkih prijatelja i poznanika. Spomenusmo Ziska, Relju, Burdu... Od rata, Munevera i on žive u Los Angelesu gdje su bili česti gosti u restoranu Aroma Adema Slipca gdje se naša raja znala okupljati. Vidim ga na nekim fotografijama u društvu s Radom Šerbeđijom koji je također bio česti posjetilac Arome. Ako se skrase u Istri opet bi mogli sretati Radu koji dosta vremena provodi u malom istarskom mjestašcu Barbariga. I tu se Rade druži s običnom rajom kao što je to radio i u Los Angelesu gdje mu je raja iz naših krajeva bila važnija od holivudskih zvijezda.

S Muneverom i Džemilom smo se vidjeli još jednom prije njihovog povratka u USA. Ovaj put smo se sreli na „njihovom“ terenu, u blizini apartmana u kojem su odsjeli. Apartman se nalazi u blizini tkz Gortanove plaže a kavu smo popili u kafiću u njenoj blizini. Nakon toga smo prošetali Lungomareom, popularnim šetalištem Puljana i vratili se do njihovog apartmana upoznajući Stoju, dio Pule koji još nismo imali prilike da obiđemo.

Naši iznenadni gosti se za par dana vraćaju u USA, s nadom da će naći načina da nam postanu sugrađani. Želimo im da im se planovi ostvare i da pod stare dane osjete život u dijelu bivše domovine gdje se još uvijek čovjek osjeća prijatno.