Posjeta unukama

Posjetu sinu i njegovoj familiji koji već četiri godine žive u Hagu smo odlagali iz opravdanih razloga. Ograničenja zbog korone i mogućnost da i nas dokači su nas „prikovali“ za naš novi dom duže nego smo mislili. Ovog oktobra smo se konačno odlučili za put a odluku je olakšala činjenica da iz Pule imamo direktan let do aerodroma smještenog negdje na pola puta između Haga i Roterdama. Tako se nekadašnje dugo putovanje iz USA skratilo na par sati bez straha da će neki od letova biti odgođeni ili otkazani, što nam se u prošlosti desilo nekoliko puta. A oktobar je izabran i zbog još dva razloga: sezona kupanja je pri kraju a i starijoj unuci je rođendan pa smo jednim udarcem ubili dvije muhe.

Na aerodrom u Puli nas je odvezao naš novi komšija Koso a u Nizozemskoj dočekao Davor. Tako smo se našli u njegovom stanu za manje vremena nego što nam je potrebno da se iz Pule odvezemo do Banjaluke.

Davor već duže vremena radi kao Safety Engineer u centrali evropske svemirske agencije a za mjesto stanovanja su snaha i on odabrali Hag iz više razloga. Grad je lijep za život, dovoljno velik da ima sve što je jednoj familiji potrebno za normalan život, ima dobre škole i univerziteta, u njegovom predgrađu se nalazi najveće ljetovalište u Nizozemskoj, dva aerodroma su udaljena oko 30 minuta vožnje autom ili vozom, a i struktura stanovništva je jako šarolika. Kažu da više od 50% njegovih stanovnika nisu Nizozemci a mi smo se u to mogli uvjeriti za vrijeme naše desetodnevne posjete.

Nizozemsku smo imali priliku posjetiti više puta i svaki put

smo bili oduševljeni njenom uređenošću, lakoćom svakodnevnog života i ljudima. Naselje u kojoj sin s familijom živi je relativno novo, zgrade su modernog dizajna, s velikim staklenim površinama i obaveznim balkonima, okružene s puno zelenila i odličnim javnim prevozom. Iako većina Nizozemaca za prevoz koristi bicikle, autobuske i tramvajske linije su na dohvat ruke. Kada se tome doda odlična željeznička mreža čovjek može svugdje stići veoma brzo i bez velike frke.

Iako od sinovog stana do centra Haga vozi autobus i tramvaj, Nera i ja smo više puta išli pješice jer nam je, uz laganju šetnju, do centra grada trebalo manje od 40 minuta. Ako se tome doda da se do centra može doći šetajući kroz ogroman park koji se proteže na više od četiri kilometra, naša odluka da šetamo je razumljiva. Istina je da smo prvi dan zalutali pa smo se nakon sat i 15 minuta hodanja našli na potpuno suprotnoj strani grada potpuno nesvjesni da smo zapravo išli u krug. Veliki broj uređenih parkova i zelenih površina na kojima se nalaze dječja igrališta su u potpunom kontrastu s onim što je urađeno u Banjaluci gdje je svaka slobodna parcela iskorištena da se izgradi zgrada, bez prostora u kojima bi se djeca mogla igrati ili čovjek odmoriti.  U Nizozemskoj očigledno vode računa o kvalitetu života svojih građana iako su zemlja koja nije velika i koja se od svog postanka bori da od mora otme svaki komad zemlje.

Unuke su bile presretne kada su nas vidjele. Iako se s njima, od njihovog odlaska iz Istre, nismo puno puta vidjeli bili smo prijatno iznenađeni kada su s nama od prvog trenutka komunicirale na našem jeziku. Progovorile su stidljivo za vrijeme posjete nani i didi a to smo povezivali s činjenicom da se nalaze u Hrvatskoj i da ih je to nagnalo da tu i tamo odgovaraju na našem. Bilo mi je jako simpatično kako su se trudile da nam sve govore na našem jeziku iako je za njih to bilo prilično komplicirano. Mama i tada međusobno komuniciraju na engleskom, one u školi i s drugaricama pričaju holandski a mi opet pričamo na našem. Posebno me je oduševila mlađa unuka koja govori bez ikakvog naglaska i vrlo brzo uči nove riječi, pojmove i gramatiku. Kada slijedeće godine dođu ponovo u posjetu siguran sam da više neće imati nikakvih problema da se snađu na prostorima iz kojih im je otac potekao.

Pored šetnji gradom, odlaska u Ševeningen na plažu, proslave Emininog rođendana, veoma zanimljiv nam je bio odlazak pred školu u koju unuke idu nakon završetka nastave. U dvorištu škole i na ulici ispred nje je vrvilo od roditelja i mnoštvo bicikla. Tek poneko bi po dijete došao autom. A bicikla ima svih mogućih vrsta i modela. Naša snaha vozi „model“ s velikom „korpom“ ispred, u koju, ako je potrebno, mogu stati obe unuke. Prvi dan su obe unuke išle s nama kući pješice dok su drugi put snaha i starija unuka otišle biciklima (Emina već odavno u školu ide svojim biciklom) a nas je do stana „vodila“ mlađa, objašnjavajući nam kuda trebamo ići, gdje trebamo preći ulicu i stalno ponavljala da nam treba još malo i tu smo.

Isto tako mi je bilo simpatično kako je za njih bilo važno što su nana i dido došli u školu pred njih. Posebno je bila simpatična Suada koja je otrčala nazad do svoje učiteljice da joj kaže da su joj tu nana i dido a to je govorila i drugima dok smo usput išli prema stanu. Da su neka druga vremena i da nam se nije desilo što nam se desilo, odlasci po unuke pred školu bi bila naša svakodnevica a ne poseban događaj jedanput godišnje.

Nakon provedenih desetak dana u često kišovitom Hagu, vratili smo se uveče u Pulu gdje nas je dočekao Jasmin, još jedan naš prijatelj koji jedan dio godine provodi u „starom kraju“. Veče je bila prijatna, topla, ona primorska, kakve su večeri ovdje do kasnog ljeta. Sutra nas je očekivao još jedan sunčan dan.