SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, January 08, 2023

Welcome to USA - part 2



Iako smo u USA živjeli preko 27 godina neke od aspekata života u najrazvijenijoj državi svijeta nismo osjetili. Ja, zbog toga što sam radio na fakultetu, gdje se dinamika američkog života manje osjeti, a ni Nera, naročito zadnjih godina, radeći u Westinghousu, kompaniji koja ju je jako podsjećala na Profesionalu. Radilo se od devet do pet, nikad subotom ni nedeljom, a jelo se kod kuće kada bi se vratili s posla, kao što je to bilo i u starom kraju. I godišnje odmore smo koristili kao nekada, u komadu, obično koristeći ih da „skoknemo“ do starog kraja.

Znali smo da mnogi Amerikaci žive drugačije, radeći više poslova, vikendi za njih nisu imali nikakvo značenje a godišnje odmore, ako su ih imali, bi koristili više puta po par dana iz straha da ne ostanu bez posla. Taj američki način života smo imali prilike upoznati nakon samo par dana našeg boravka kod kćerke.

Sanja već sedam godina ima privatni biznis koji od prvog dana stabilno raste i sada je to već ozbiljna, uspješna firma s desetak stalno zaposlenih, pet-šest stalno angažiranih kontraktora i velikim brojem onih koje angažira po potrebi. Korisnici njenih usluga su i neke velike kompanije kao što su Nike i facebook a krajnji proizvodi photoshootova, koji su sastavni dio posla firme, se često objavljuju na ogromnim displejima Times Squarea u New Yorku. Za photoshootove ponekad angažira i poznatije modeli koji svoje usluge dobro naplaćuju. Kontraktori, koje angažira po potrebi, su raznih specijalnosti, od onih koji smišljaju priču vezanu za promociju proizvoda (jer u USA za sve mora postojati priča), fotografa različitih specijalnosti, stilista, garderobera, čak i advokata koji su zaduženi za ugovore kako bi sve bilo po veoma strogim kalifornijskim zakonima. Organizacija snimanja je veoma složen, intenzivan i dinamičan posao i zahtijeva brzo donošenja odluka, ponekad ček u zadnjem momentu.

Još prije nego smo stigli u LA kćerka nam je rekla da su do kraja godine planirana dva photoshoota i da bi voljela da i mi prisustvujemo jednom od njih da vidimo kako to sve izgleda. Taj na koji smo mi trebali ići je planiran u Joshua Tree National parku, mjesto u kojem se susreću dva pustinjska eko sistema: Mojave i Colorado. Za nas je to bila šansa da obiđemo park, koji svake godine privlači priličan broj turista, a istovremeno bih imao priliku da upoznam neke od djevojaka koje rade za nju i s kojima sam veoma često u kontaktu jer za kompaniju obavljam razne poslove: od obračuna plata i plaćanja računa, do vođenja poslovnih knjiga i komuniciranje s raznim državnim institucijama.

U početku nisam bio voljan da se vozim tri-četiri sata do mjesta gdje će se snimanje obaviti i da dijelim iznamljenu kuću s više nepoznatih osoba, ali i zbog vremenske razlike od devet sati koja me je prvih dana držala ošamućenim ali sam na kraju pristao. Plan je bio da od kuće krenemo uveče dva dana prije photoshoota, kako bi izbjegli gužve na cestama, da na odredište stignemo za oko 3 i pol sata, da prije spavanja uživamo u zvjezdanom nebu koje je u parku očaravajuće. Sutradan bi obišli park a naredni dan bi otišli da prisustvujemo photoshootu.

Tokom dana Sanja je bila jako zauzeta dogovarajući detalje vezane za photoshoot pa je vrijeme planiranog polaska prošlo. Plan se promijenio. Krenuli bi iza ponoći jer je tada saobraćaj najslabiji a onda bi dio dana odspavali. Ni to se nije ostvarilo. Sanja je do dugo u noć dogovarala detalje sa svojom ekipom i nekim od učesnika photoshoota pa je na kraju dogovoreno da idemo slijedeći dan oko podneva.

Podne je prošlo a mi smo još bili u njenom stanu. Krenuli smo tek negdje oko 2 i 30 poslije podne, nakon što smo iznajmljeni Bronco natrpali svime i svačim. Na ulicama i autoputevima Los Angelesa se već počela gužve. Svakim kilometrom se broj auta na cesti povećavao a zastoji su bili sve češći. Vozili smo se već više od dva sata a da nismo izašli iz grada. Trebalo je nešto pojesti. Sanja reče da nemamo vremena jesti u restoranu već da ćemo nakratko izići s autoputa i svratiti u In-N-Out Burger koji ima odlične hamburgere ali da nećemo ulaziti već ćemo koristiti Drive-Thru. Ideja mi se nije svidjela jer američku brzu hranu nisam volio i samo sam nekoliko puta u 27 godina zagrizao u okruglu spužvastu kiflu s neukusnim komadom nečega što liči na meso. Drive-Thru nisam nikada koristio, čak sam žalio Amerikance koji nisu imali vremena da sjednu u restoran pa da barem jedu onako kako smo to mi navikli. A evo danas, nakon što sam bio uvjeren da je život u Americi iza mene, po prvi put ću imati priliku da na svojoj koži osjetim kako to izgleda jesti u autu, na brzinu, jer se žuri na posao ili s posla, jer se nema vremena.

In-And-Out Burgeru posao očigledno dobro ide jer je red auta u Drive-Thru bio jako dugačak. Negdje na pula puta do prozora na kojem se plaća dočekala nas je djevojka s tabletom u rukama koja je primala narudžbe. Na taj način bi naručeno jelo trebalo biti spremno kada stignemo do prozora za naplatu jer je sve organizirano tako da se izgubi što manje vremena. Nakon desetak minuta smo stigli do prozora za naplatu a na drugom su naši hamburgeri već bili spremni. Pokupili smo ih a ja sam uspio izmoliti kćerku da ne jedemo dok vozi već da se parkira, da na miru jedemo i da onda krenemo dalje makar izgubili nešto vremena.

Hamburger je, moram priznati, bio zaista odličan i ne bih se ljutio ako bih ga još koji put pojeo ali ne sjedeći u autu, već za stolom, polako, kao što do doliči čovjeku.

Nakon što smo završili s jelom, vratili smo se na autoput koji je i dalje bio zakrčen. Noć je već pala a mi nismo bili ni blizu odredišta. Kćerka je cijelo vrijeme telefonom razgovarala s ekipom koja je bila angažirana na photoshootu. Nekada bi to bile djevojke zaposlene u njenoj firmi, nekada kontraktori koje je angažirala a čuo sam kada je razgovarala i s jednim od šefova iz Nikea koji je, nakon što su par mjeseci dogovarali šta će se raditi, izašao s nekim novim idejama. U jednom momentu se javila djevojka iz Portlanda, koja također radi za firmu, koja je, zbog nekim izmjena u zadnjem trenu bila na puta za aerodrom kako bi sutra ujutro stigal na mjesto snimanja. Uz put je moralo svratiti u Nike da pokupi neke stvari potrebne za snimanje. Sanja joj je davala posljednje upute, kao i djevojkama koje su planirale da iz Los Angelesa krenu poslije ponoći. Sjedeći pored nje u autu za vrijeme vožnje za Joshua Tree National park sam polako počinjao dobijati sliku o kakvom se biznisu radi i šta se sve mora uraditi da se dobije krajnji proizvod. Iako sam već više godina uključen u njen bizinis, nisam bio svjestan koliko je cijeli proces kompleksan. Ponekad bih se znao naljutiti što neke stvari moram raditi u zadnji momenat jer nisam dobio sve informacije koje su mi potrebni, što neke informacije nisu potpune a za ovih nekoliko sati mi je postalo jasno da je gotovo nemoguće sve uraditi kako treba i na vrijeme.

Nakon izlaska iz LA-a zašli smo među brada, saobraćaj je bilo manje intenzivan ali još uvijek je auta na cestama bilo mnogo više nego sam na to navikao. Amerika je to u kojoj život ne prestaje, čini mi se, nikada. Na odredište, iznajmljenu kuću s pet soba u mjestu 29 Palms smještenu unutar parka, smo stigli poslije deset. Iako je na vani bilo mračno primijetio sam da se nalazimo u pustinjskom ambijentu. Raslinja oko kuće gotovo nije bilo a svuda okolo je bio pjesak. U ulici sam primjetio i druge kuće slične našoj. Sve su to bile prilično niske prizemnice namijenjene za iznajmljivanje turistima. Niko nas nije dočekao a Sanja je imala šifru za ulazna vrata i za minut-dva smo se našli u prostranom, ukusno namještenom dnevnom boravku koji je bio spojen s kuhinjom i trpezarijom. I sobe su bile ukusno namještene. Unutra je bilo prijatno toplo za što se pobrinulo automatsko grijanje. Kćerka nam reče da izaberemo sobu koja nam najviše odgovara. U ostale će se smjestiti djevojke iz njene firme kada stignu na odredište.

Prije nego smo otišli na spavanje morali smo istovariti sve što smo natrpali u iznajmljeni Bronco. Bilo je tu svega i svačega: od hrane, flaširane vode, do Nike proizvoda koji će se koristiti na photoshootu.  Nešto kasnije su stigle dvije djevojke a ostale su trebale stići ujutro, neposredno prije početka posla. I one su unijele tonu stvari tako da se dnevni boravak vrlo brzo pretvorio u skladište svega i svačega. Sanja je i dalje uglavnom bila na telefonu dogovarajući posljednje detalje. Djevojke su raspakivale i razvrstavale doneseno kako bi sve bilo spremno za sutra. Ujutro su svi morali biti na mjestu snimanja prije svitanja i ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Snimanje je trajalo samo jedan dan i ništa se nije moglo odgoditi za kasnije. Organizacija je morala biti savršena.

Otišli smo na spavanje prilično kasno uz dogovor da će nam Sanja ostaviti jedan od iznajmljenih auta kako bi mogli obići park prije nego što navratimo do mjesta snimanja.

Kada smo ujutro ustali kuća je bila prazna. Kćerka i njena ekipa su davno otišli i pokupili sve što im je trebalo. Mi smo u miru polako doručkovali i onda pošli da obiđemo park. Ključevi od jednog od auta su ostavljeni za nas i samo je trebalo vidjeti kuda da idemo. Uz pomoć mape parka i Google Maps smo napravili plan. Jedan od ulaza u park se nalazio u našoj blizini a nakon toga smo trebali slijediti glavnu cestu koja je vodila kroz park. Na više mjesta su bila označena parkirališta i samo smo trebali odlučiti gdje ćemo stati jer je park prostran i za jedan dan ga ne bi mogli obići. 

Auto koji nam je ostavljen je bio neki od novih Ford SUV-a, model koji mi nije bio poznat. Prepun elektronike, gdje gotovo sve kontrolira računar, bio je za mene totalna nepoznanica. Jedva sam skužio da se umjesto mjenječa koristi dugme, slično onome kojim smo nekada na radiju birali stanice, a sjedište, koje je za mene bilo predaleko udaljeno od pedala, se automatski podesilo prema mojoj veličini kada sam pritisnuo dugme za start. Čak sam imao problema da pronađem kako se upravlja staklima vrata a većinu drugih kontrola nisam pokušao ni tražiti. Iako mi tehnologija nije strana pitao sam se kako se ovim tehnološki promjenama koje se dešavaju svakodnevno prilagođavaju starije generacije. Ako se razvoj nastavi sadašnjom brzinom sumnjam da bih za koju godinu bio u stanju da sjednem u auto i odvezem se tamo kamo sam naumio.

Većinu dana smo proveli obilazeći Joshua Tree National park a nakon što smo nešto pojeli za ručak odvezli smo se do mjesta snimanja. A ono se nalazilo 20-tak kilometara udaljeno od kuće gdje smo odsjeli, na mjestu u parku na kojem se skuplja so. Do njega smo došli vozeći se kroz pješčane predjele u kojima se, tu i tamo, mogla primijetiti pokoja kuća. S glavnog puta smo skrenuli na neasvaltirani put koji nas je doveo do mjesta gdje je ekipa, koju je kćerkina ekipa angažirala, upravo završavala posao. Na košarkaškom igralištu, koje je za potrebe snimanja napravljeno na dijelu na kojem se skupljala so, fotografi su pravili zadnje snimke. Okolo su se vrzmali ostali spremni da se, po završetku snimanja, bace na posao pakovanja opreme i uklanjanja košarkaškog terena. Dok sam se upoznavao s ekipom, pokušavao sam da shvatim zbog čega je za reklamu jednih običnih patika bilo potrebno praviti košarkaško igralište, i to baš na mjestu u pustinji na kojem se skuplja so, i za to potrošiti priličnu svotu novca. Životna je to filozofija koju teško mogu shvatiti i prihvatiti. Ali tako se to radi u najrazvijenijoj državi svijeta gdje je profit glavna životna filozofija.

Na mjestu snimanja
I Ella je bila s nama.
Zbog autorskih prava nisam smio slikati šta se oko nas događa

Sanja na telefonu, kao i obično


Mjesto snimanja smo napustili ostavljajući ekipu da radi svoj posao a mi smo se vratili u našu iznajmljenu kuću da Nera pripremi večeru za kćerkinu raju. Znali smo da će doći umorne i gladne i da će im domaće pripremljena hrana dobro doći. Djevojke su stigle kada je noć već odavno pokrila park. Tokom večere smo se bolje upoznali s njima i kroz razgovor saznali mnogo o poslu kojim se bave. Sve su to mlađe djevojke pune enegrije koje vole ono što rade. Život im je dinamičan, pun izazova, a to je ono što mlađoj američkoj generacije paše. Poredeći život moje generacije s njihovim, shvatio sam koliko se svijet promijenio i koliko smo mi, u onoj našoj državi, živjeli jednim relativno mirnim životima, bez stresa i velikih izazova, jer ih i nije bilo.

U iznajmljenoj kući poslije završetka snimanja


Nakon večere djevojke su se bacile na pakovanje stvari koje su donijele s mjesta snimanja. Bilo je tu jako puno Nike proizvoda koje je trebalo složiti u kutije i slijedećeg dana poslati natrag u Portland. Dogovaralo se ko će šta uraditi, kada će ko krenuti nazad, ko će odvesti pakete do poštanskog ureda... Mi smo otišli na spavanje a djevojke su ostale radeći svoj posao.

Ujutro, kada smo ustali, neke od djevojaka su već bile otišle. Nakon doručka, i posljednje dvije djevojke su sjele u svoj SUV i krenule put Los Angelesa. Sanja i mi smo ostali da provjerimo da ništa nije ostavljeno u iznajmljenoj kući, da spakujemo preostale kutije u naš auto i da se, nakon svraćanja u lokalni poštanski ured, i mi zaputimo nazad. Bilo je već prošlo 12 kada smo napustili kuću, dok je ekipa za čišćenje čekala da odemo. Dan je bio lijep a na cesti nije bilo previše vozila. Sanja je i dalje provodila dosta vremena na telefonu jer se sav posao nije završio završetkom snimanja. Ja sam promatrao okoliš, primjećujući neke stvari koje su mi promakle u dolasku jer je, kada smo dolazili, već uveliko bio mrak. Krajolik je bio zanimljiv, s planinama u daljini na kojima se bijelio snijeg, turbinama za proizvodnju električne energije...

Na putu kući


Kako smo se približavali
Los Angelesu broj vozila se povećavao da bi uskoro sve četiri trake bile poprilično pune. Ponekad bi se saobraćaj usporio ali smo se ipak, malo po malo, približavali kući. Vrijeme je prolazilo, ogladnilo se, pa smo opet odlučili da svratimo na hamburger. Opet je to bio Drive-Thrue, opet je red bio veliki i opet smo jeli u autu. Amerika je to, teško ju je promijeniti. Čovjek se mora prilagoditi ako ne želi da si život učini još težim.

U stan smo stigli u samo predvečerje. Jedan naporan ali zanimljiv izlet se primakao svom kraju. Odlazeći umoran u krevet nisam mogao da se ne prisjetim Pješčane uvale i našeg lagodnog života u sredini koja se još uvijek opire uticajima sa strane. A dokle će tako biti, teško je reći. Jer američki način života se širi svuda i samo je pitanje vremena kada će stići i u naš kraj.


2 Comments:

Anonymous Dubravka said...

Primite svi srdacne pozdrave od mene i nase familije. Kako starimo gubimo brzinu u svemu: u mislima, reakcijama, pokretima ... Zakasnila sam da na blogu pozelim svima Sretnu Novu Godinu od srca svima mir i ljubav, zdravlje i radost.
Vidim da vas je dobro prodrmao put u Ameriku. A put sa Sanjom je dobra kombinacija. Vi ste tu da malo smirite sve drame oko organuzacije a oni su tu da vam uljepsaju dane sa puno akcije i mladih ljudi.
Poseban pozdrav dragoj Sanji, koja je prava poslovna mlada dama.
Dubravka

Tuesday, 10 January, 2023  
Anonymous Posmatrac said...

Odlican prilog. Nazalost slazem se sa Co-om da se americki nacin zivota siri u Evropu. Licno postujem one koji se bore u americkom kapitalizmu ali nikada me isti nije privlacio kao nacin zivota, narocito zadnjih godina kada sve tamo postaje nekako kaoticno i nesigurno. Nadam se da ce se Evropa donekle obraniti od americkog bjesomucnog nacina zivota koji covjeku ne ostavlja ni vremena ni volje za normalan zivot i druzenje.

Wednesday, 11 January, 2023  

Post a Comment

<< Home