In memoriam - Massimo Savić

Kada je već bilo odlučeno da ćemo se preseliti u Istru, radovao sam se, između ostalog, što ćemo živjeti u blizini pulske Arene u kojoj tokom ljeta gostuju mnoga poznata imena bivše jugoslovenske a i svjetske muzičke scene. Već sam se vidio u areni kako uživam u nastupima Balaševića, Parnog valjka i još nekih muzičara koje sam cijenio i čiju sam muziku volio slušati. Nažalost, želje da čujem Đoku Balaševića i Akija Rahimovskog uživo mi se nisu ostvarile. Obojica su se preselila na „onaj svijet“ a meni je ostalo da ih i dalje slušam na Sonosu, jer muzika u našem stanu svira od momenta kada se probudimo pa do večeri kada se „upali“ televizor da se pogledaju najnovije vijesti ili kakav film na Netflixu.

Massima Savića sam, kao i većina iz moje generacije, prvi puta čuo sredinom osamdesetih kada se na našim radio valovima pojavila pjesma Sjaj u tami, odličan prepjev hita The sun ain't gonna shine anymore grupe Walker Brothers. Izvodila ga je zagrebačka grupa Dorian Gray čiji je vodeći vokal bio Massimo. Svojim specifičnim glasom Massimo je doprinjeo da pjesma postane veliki hit i tako stekne obožavaoce u bivšoj nam domovini.

Grupa Dorian Gray se brzo raspala a Massimo je nastavio uspješnu solo karijeru ali se iz tog perioda ne sjećam njegovih pjesama.

S Massimovim pjesmama sam se ponovo „sreo“ 2001., godine kada sam prvi puta došao u rodni grad nakon što sam iz njega morao otići devedesetčetvrte. Cijelo vrijeme od izlaska iz grada pa do prve posjete nisam imao doticaja s događanjima na muzičkoj sceni država koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Na nagovor prijatelja Srđe u trgovini CD-ova u zanatskom centru iza Gospodske ulice kupio sam nekoliko CD-ova a među njima je bila i Massimova za koju mi je Srđo tvrdio da je odlična. Bio je u pravu.

Tako sam se donekle ponovo upoznao s muzičkom scenom starog kraja ali i dalje je ona za mene ostala uglavnom nepoznanica, sve do današnjih dana.

Ekipa na okupu, malo poranila

Tek po preseljenju u Istru sam češće u prilici da slušam našu muziku, pa tako i Massima. Za uho mi je zapelo nekoliko njegovih muzičkih numera pa sam iz tog razloga odlučio da ga odem pogledati u živo kada je prošlog ljeta održao koncert na Kaštelu, popularnoj muzičkoj pozornici smještenoj u tvrđavi u centru Pule. Na koncert smo išli “čoporativno“, s Kušmićima i Žiškama. Koncert je bio jako dobar, mnogo bolji nego sam očekivao. Massimo se pokazao kao pravi profesionalac a njegove pjesme su jako lijepo zvučale u ambijentu u kojem se osjeća prisnost između izvođača i publike.

Na koncertu sam saznao neke interesantne detalje iz Massimovog života, između ostalog da je rođen u Puli, da je jedno vrijeme živio u Raši s roditeljima, da se kasnije više puta selio i da u Istru veoma rado dolazi.  

Da li je u to vrijeme znao da je ozbiljno bolestan, nisam znao. Ako je i znao, to se iz njegovog nastupa nije moglo osjetiti. Uživali smo u njegovim pjesmama do kasno u noć jer koncerti ovdje počinju prilično kasno pa se kući ide obično iza ponoći.

Vijest da nas je napustio me je iznenadila. Nisam znao da ga je neizlječiva bolest shrvala i da mu nije bilo lijeka. U novinama sam pročitao kako je, već jako bolestan, održao koncert u prepunoj zagrebačkoj Areni, dok je cijelo vrijeme iza bine dežurala liječnička ekipa. Želio je da se još jednom oduži vjernoj publici koja je punila dvorane diljem bivše države.

Otišao je tako i Massimo a s njim i još jedan dio naše prošlosti. On iznenada, u svojoj šezdesetoj, a nama ostaje da se nadamo da ćemo još koju godinu izgurati dok i na nas ne dođe red.