Komšije iz Ukrajine

Rat u Ukrajini traje već godinu dana i kraj mu se ne nazire. Kada su prošlog proljeća stigle prve izbjeglice u naš komšiluk, razmišljanja su im bila slična našim početkom rata u Bosni. „Brzo će to stati i mi ćemo se vratiti nazad u naše domove“, govorili su iako smo im mi, na osnovu našeg iskustva, govorili da će potrajati i da na to trebaju biti spremni. Dani su prolazili a situacija u Ukrajini je postajala sve gora i gora. I evo ovih dana, ludak iz Moskve postaje sve nervozniji, najavljuje nove poteze koje svijet može odvesti u propast. I ne bi me čudilo da se to i ne desi jer kada se ranjena zvjer satjera u ćošak spremna je na sve. Putin je svjestan da nije ostvario ono što je planirao, da Ukrajina nije pala za par dana, da, pored plaćenika, u besmislenom ratu gine sve više ruske mladosti i da će teško pobijediti u osvajačkom ratu protiv naroda koji se bori da odbrani svoju zemlju od agresora.

U našoj zgradi prva komšinica s lijeve strane je Ruskinja, udovica Ukrajinca, koja je sa svojim sinom živjela u Kijevu sve dok rat nije počeo. Nakon par mjeseci ona i sin su uspjeli napustiti Ukrajinu i stići do Pješčane uvale. Oboje su nam pričali o prvim danima rata, o ruskim vojnicima koji su stigli do predgrađa Kijeva, o odlučnosti ukrajinskog naroda da se odbrani od agresora, o lažima kojima se ruska propaganda služi da opravda napad na suverenu zemlju, o porastu rodoljublja kod Ukrajinaca na koje je uticala ruska agresija. Nadali su se da će rat brzo prestati, da će se nakon turističke sezone moći vratiti u Kijev ali kako su dani prolazili ta nada je splašnjavala. Kada su shvatili da od skorog povratka kući neće biti ništa, prvo je sin otišao u Varšavu gdje imaju par apartmana, a za njim je otišla i mati. Kako u Hrvatskoj ne mogu dobiti stalni boravak izgleda da će to uspjeti ostvariti u Poljskoj koja će za njih postati ono što je za nas bila Amerika. U Ukrajini još imaju nešto familije, onih starijih, koji u Kijevu dijele sudbinu onih koji su ostali. Oni će polako tamo gdje svi moramo otići, kao što se to dogodilo s našim starima pa sada u gradu u kojem smo rođeni i živjeli nema više nikoga.

Nešto manje od mjesec dana o odlaska Svitlane i Evgenija, u njihov apartman su stigli Natalija i Sourin, njihovi prijatelji koji su također napustili Ukrajinu kada je rat počeo. Sourin posjeduje prekrasnu kuću u predgrađu Kijeva u kojoj su se okupljali uglavnom umjetnici na zabavamo koje su Natalija i Sourin organizirali. Natalija se bavi slikarstvom a Sourin je svoj biznis razvio na Internetu. Kako mu je otac poznati ukrajinski filmski režiser, imao je dosta poslovnih veza koje su mu omogućile da živi lagodnim životom. U Nici je imao prekrasan stan s pogledom na more koji je, ne očekujući da bi moglo doći do rata, prodao neposredno pred njegov početak. Tako je, nakon što je napustio Kijev, morao naći mjesto gdje će se smjestiti dok se rat ne završi. Završio je u stanu do našeg jer su Svitlana i on prijatelji od davnina. Od prvog dana smo se sprijateljili i sada se družimo iako nismo ista generacija. Tokom zadnje večere kod nas, kada je Nera pripremila veoma ukusnu ribu na „svom“ roštilju, protiv čije kupovine sam bio, proveli smo pet-šest sati u ugodnom razgovoru. Sourin nam je pričao o njihovom životu u Ukrajini, pokazao nam fotografije i video snimke njihovih druženja s prijateljima, govorio kako su ruski vojnici u prvim danima rata okupirali predgrađe Kijeva u kojem se nalazi njegova kuća, koja je na sreću ostala neoštećena za razliku od drugih u njegovom komšiluku, spominjao mine koje su Rusi postavili po šumama kojima su obično hodali u slobodnom vremenu, žalio što je prodao prekrasan stan u Nici pa sada nije siguran kuda će ga život odvesti ako se rat oduži.

Danas je godišnjica od agresije Rusije na Ukrajinu i ako je suditi po onome što čitam u vijestima, može biti samo gore. Putin je svjestan da rat ne smije izgubiti a Ukrajinci su odlučni da svoju državu, uz pomoć Zapada, potpuno oslobode. Koliko će rat trajati i šta će se na kraju desiti teško je predvidjeti. Sigurno je jedino da će izginuti još mnogo ljudi, da će obnova razorenih područja trajati desetljećima i da se veliki broj izbjeglica neće nikada vratiti tamo odakle su izbjegli. Naše sudbine su živa potvrda da agresori na ovaj ili onaj način ostvare ono što su zamislili jer se u Banjaluku vratio samo neznatan broj onih koji su iz nje protjerani. Od kraja rata je prošlo skoro trideset godina, grad su naselili drugi, promijenio je svoju dušu i nije to odavno ona Banjaluka u kojoj smo živjeli. Tako će biti i u Ukrajini. Mnogi su iz nje otišli, u novim sredinama će pustiti korijenje i teško da će se vratiti kada se rat završi.

Gdje će završiti naše nove komšije teško je predvidjeti. Za sada su tu do nas, često komuniciramo i nastojimo da iskoristimo sve ono što nam naša nova sredina pruža. Pa dok traje, traje.