Ogledalo za krletku

S Amirom prije početka prezentacije

Mnogo se toga događa u Puli, naročito ljeti kada je grad prepun turista i kada je tokom cijelog dana teško naći slobodnu stolicu u baštama njegovih restorana. Još veća gužva je uveče kada je ulica koja vodi od zlatnih vrata, kako neki zovu slavoluk Sergijevaca, preko Foruma, pa skoro do Arene, dupke puna. Restorani i slastičarne su puni, trgovine rade do kasno u noć, na Forumu mnoštvo svijeta. U gradu se uvijek nešto događa. Česti su koncerti na malom trgu ispred zlatnih vrata, na Forumu također, a i Arena često ugošćuje poznate muzičare, uz mnoga druga kulturna događanja.

Ljeti u grad ne idemo tako često, što zbog velike gužve, što zbog problema s parkiranjem, ali i iz razloga jer nam je u Pješčanoj uvali lijepo prošetati uz more, kroz marinu Veruda, sjesti u Yes ili mali beach bar, pojesti sladoled u Dolce. Kako smo u novoj sredini stekli prijatelje, često to radimo zajedno, uz ugodan razgovor bez tema koje opterećuju.

Ne znam kako i zašto sam prilog o jednom događaju prošlog ljeta ostavio nezavršen iako sam imao namjeru da ga objavim par dana nakon što smo uživali u lijepoj pulskoj noći i susretu s još jednim bivšim Banjalučaninom. Bila je to prezentacija romana Ogledalo za krletku Amira Alagića, sina mog kolege s fakulteta Nijaza.

I Alagići su, kao i mnogi drugi, morali napustiti Banjaluku početkom devedesetih. Baju i Nijaza je sudbina odvela u Istru, u prelijepi Rovinj gdje i sada žive. Sin Amir se, kada se osamostalio, nastanio u Puli gdje i sada živi. Tu se udomaćio, lijepo mu je i osjeća se kao kod kuće, kako reče, kao da se tu rodio. To me ne čudi jer se i mi, nakon nešto manje od dvije godine, ovdje osjećamo lijepo, kao da smo tu već godinama. Valjda je to do ljudi koje srećemo i s kojima se družimo, kod kojih nismo osjetili da smo stranci, da nas je život doveo da tu provedemo starost.

Ambijent u kojem je prezentacija organizirana

Prezentacija je održana u dvorištu-bašti objekta, zapravo stare kuće, u pulskom naselju Stoja. Pula je u odnosu na Banjaluku mali grad i do svakog njenog dijela stignemo za desetak minuta vožnje. Auto smo parkirali ispred zgrade naših prijatelja Nakića koji su u ulici grada Graca kupili stan kako bi ljeta mogli provoditi na Jadranu, s namjerom da se u Pulu potpuno presele kada odu u penziju. Od njihove zgrade do mjesta održavanja prezentacije nam je trebalo manje od deset minuta laganog hoda. Veče je bila lijepa, pa nam je kratka šetnja prijala.

U omanjoj bašti, do koje se dolazi kroz prolaz između dvije kuće, se okupilo poveće društvo, očigledno poštovalaca Amirovog pisanja. Prije nego što je prezentacija počela prišli smo Amiru da se upoznamo. Nismo ga poznavali iz onih banjalučkih godina a ovdje nismo imali priliku da ga ranije sretnemo iako smo pročitali neke od njegovih ranijih radova. Bilo nam je drago da ga vidimo i čujemo uživo jer nam se njegovo pisanje dopada i s nestrpljenjem očekujemo čime će nas ponovo iznenaditi.

Nakon uvodnih riječi voditeljice programa Amir nam je pročitao par odlomaka iz svog romana a onda su slijedila pitanja voditeljice i prisutnih. Pomalo smo se pravili važni jer dolazimo iz istog grada i što se najveći dio romana događa u Banjaluci, u njenim dijelovima koje jako dobro poznajemo. Roman počinje ubistvom koje se 1988. dogodilo u Gornjem Šeheru, na koje smo, valjda zbog događaja koji su se u gradu dogodili u godinama koje su slijedile, potpuno zaboravili. Nakon toga se radnja romana vrti oko utopljenice čije je tijelo jedan od junaka romana pronašao u blizini mosta Venecija. U romanu se isprepliću stvarnost i fikcija koje čitaoca čine nestrpljivim i tjeraju da nastave s čitanjem. Tako sam i ja roman pročitao u samo par dana iako to ne činim često.

Na kraju prezentacije smo ponovo porazgovarali s Amirom, kupili nekoliko knjiga kako bi ih poklonili prijateljima i vratili se istim putem do našeg auta.

Nera i Nataša

Kada sam prije par dana pronašao tekst koji sam počeo pisati dan nakon prezentacije i odlučio da ga završim s preporukom da, ako imate priliku, svakako pročitate Amirov roman, saznadoh da je Amirov roman proglašen za najbolji domaći roman za prošlu godinu u izboru Večernjeg lista. Iz razgovora s autorom (link na članak), saznadoh da je roman zapravo posvećen Banjaluci i da je lik utopljenice oko koje se cijela priča vrti (Anja Bakul) zapravo ime grada što romanu daje poseban značaj a napisanom drugačije značenje.

Amiru čestitam na nagradi I želim mu još puno novih romana jer sam siguran da će biti rado čitani od mnogih.