Rođendan

 

Jučer smo proslavili rođendan starije unuke. Snaha je organizirala malu zabavu u Madurodam-u, zabavnom parku u Hagu na koju je Emina pozvala svoju raju iz škole. I mi smo se priključili jer su unuke htjele da i mi idemo s njima a bila je to i prilika da obiđemo park koji posjećuju mnogi Nizozemci, i stari i mladi, jer se u njemu mogu upoznati s mnogim aspektima života ove dobro uređene evropske države.

Odmah po ulasku u park smo odgledali kratki film o George Maduru, mladom Židovu rođenom na otoku Curacao, koji je preminuo u koncentracionom kampu Dachau par mjeseci prije nego su ga američke trupe oslobodile. Početkom Drugog svjetskog rata, kao student univerziteta u Laidenu, bio je  pozvan u vojsku gdje se istakao svojom hrabrošću i dovitljivošću u borbi s Nijemacima. Njemačke vlasti su ga hapsile nekoliko puta ali je on, kada bi se našao na slobodi, nastavljao svoju borbu protiv okupatora. Na kraju je završio u koncentracionom kampu gdje je završio svoj hrabri život. U njegovu čast su Nizozemci napravili lijep park koji je danas posebno zanimljiv za djecu jer u njemu mogu naučiti mnogo o svojoj domovini i njenoj historiji.

Šetajući parkom zapazili smo posjetioce raznog životnog doba: od malih beba u dječjim kolicima do osoba u poznoj životnoj dobi koje su u kolicima za starije gurala njihova djeca ili unučad. Bilo je zanimljivo promatrati kako i jednima i drugima njihovi pratioci objašnjavaju postavke parka koje su zaista raznolike: od replika poznatih građevina iz svih krajeva Nizozemske, do modela sistema za zaštitu od poplava. Na relativno malom prostoru čovjek može naučiti mnogo o Nizozemskoj za što bi mu trebale godine putovanja i obilazaka različitih gradova ove lijepe zemlje.

Zabava se završila malom zakuskom u za to namijenjenom objektu. Pored naše grupe tu je bilo još nekoliko grupa djece a u većini slučaju razlog su bile proslave rođendana. Bilo je lijepo gledati svu tu razdraganu djecu koja iskreno uživaju u druženju sa svojim drugarima iz škole, neopterećenu glupostima s kojima žive žitelji naših krajeva, od onih u kasnim životnim dobima, do onih najmlađih.

Po izlasku iz parka, upoznao sam neke od roditelja djece koja su bila pozvana na zabavu. Otac malog Luke je Španjolac koji nam ispriča kako slijedećeg ljeta ide na hiking na Bjelašnicu s grupom koja obilazi planine Evrope i penje se na njihove vrhove, uživajući u druženjima i prekrasnim krajolicima. Otac Luia je Japanac, kojeg je život doveo u Nizozemsku a s kojim se Emina druži već nekoliko godina. Viktorijin otac je Bugarin, kojem je ulazak Bugarske u Evropsku uniju omogućio da nađe posao u Nizozemskoj. Pričao nam je kako je nekada igrao košarku a sada, zbog posla, ima malo vremena za to. Majka Suadine najbolje kolegice Kato je Nizozemka. Ovog ljeta je familija, nakon druženja s Davorom i Chantel, odlučila da s familijom provede ljeto u Istri, gdje su, kako nam je rekla, uživali u lijepom vremenu i ljepotama ovog hrvatskog poluotoka.

Pričajući s tim ljudima i gledajući djecu kako se veselo igraju, neopterećenu nacionalnom pripadnošću, ne mogu a da se ne sjetim naših idiota, posebno onih iz manjeg blentiteta, kojima su usta puna nacionalizma i mržnje prema državi u kojoj žive, namjerno zaboravljajući prljavi rat u kojem su pobili i protjerali na stotine hiljada nevinih. Nadam se da će im ta njihova mržnja jednog dana prisjesti a istovremeno sam sretan što ona na moj život više nema nekog većeg uticaja.

Vrijeme u Nizozemskoj je promjenjivo i mnogo lošije u odnosu na kraj iz kojeg sam došao ali se ipak osjećam lijepo u sredini koja ne pravi razlike među svojim državljanima i gdje se na svakom koraku mogu sresti ljudi iz cijelog svijeta koji žive skladno i u miru jedni s drugima. I sretan sam što mi unuke odrastaju u takvom okruženja pa makar ih sunce ne grije često kao što smo u našem novom kraju navikli.