In memoriam - Ibrahim Hamzić

Neki dan nam stiže vijest da je u Banjaluci, nakon duge i teške bolesti, preminuo Ibrahim Hamzić, naš prijatelj s kojim smo jedno vrijeme dijelili izbjegličke sudbine u Pittsburghu.

Ibru Hamzića sam znao još iz Tehničke škole a jedno vrijeme smo bili radne kolege u OOUR-u TU, RO Profesinalna elektronika, SOUR-a Rudi Čajavec. Za vrijeme ovog zadnjeg rata Ibro se s familijom prvo našao u Njemačkoj a onda se, kada je Njemačka odlučila da šalje izbjeglice iz Bosne nazad u Bosnu, odlučio za Ameriku jer u rodni kraj mu se nije vraćalo. U Pittsburghu se, kao većina naše raje, uspio zaposliti i raditi u istoj kompaniji nešto manje od 10 godina. Iako je imao posao, Amerika mu nije nikako pasala pa se jedne godine iznenada odlučio za povratak u stari kraj. Znali smo da mu se život u Americi nije sviđao i da je bio nesretan što je morao napustiti rodni kraj ali nismo očekivali da će ostaviti posao od kojeg se moglo solidno živjeti. Vratio se u kuću u blizini Vrbasa, u neizvjesnost, gdje smo njega i njegovu suprugu Asime posjetili nekoliko puna prilikom naših posjeta Banjaluci.

Kako su godine prolazile a naše posjete Banjaluci bile sve kraće i kraće, nismo stizali da svratimo do Ibrine kuće na obali Vrbasa, da porazgovaramo i upitamo se za zdravlje. Prilikom nedavne posjete Los Angelesu saznali smo da je teško bolestan ali nismo vjerovali da ga više nećemo vidjeti. U sjećanju će mi ostati naša druženja, Asimini mezetluci, proslava Davorove diplome kada je bio glavni majstor za pečenje janjeta, pomaganje prilikom preseljenja Tufekčića… Ibro je otišao tamo gdje ćemo i mi ostali, samo ne znamo kada je ko na redu.

Asimi i ostaloj ožalošćenoj familiji izjavljujemo naše iskreno saučešće. Ibro će nam ostati u lijepoj uspomeni. S njegovim odlaskom otišao je još jedan dio Banjaluke koju smo poznavali.