Bilo nam i Dugme u posjeti

Bijelo Dugme, vjerojatno najpopularniji bend moje generacije (i mnogih drugih), stigao nam u posjetu. Za mjesto prvog nastupa u Hrvatskoj velike turneje povodom 50 godina postojanja izabrali su Cave Romane, kamenolom iz rimskog doba o kojem sam već nekoliko puta pisao. Tako smo ponovo imali priliku da uživo vidimo još jednu legendu iz one Jugoslavije u kojoj smo živjeli i odrasli i koje se mnogi rado sjećaju.

Karte smo kupili poodavno jer smo znali da će koncert vrlo brzo biti rasprodat. I bi tako. Već nedeljama prije koncerta na facebooku su oglašavali mogućnost gledanja koncerta putem video linka. Nisam bio znatiželjan da kliknem na link i provjerim o čemu se radi. Pretpostavljao sam da praćenje koncerta video linkom nije bilo besplatno, a što je i bio slučaj. Vjerujem da su mnogi koji su koncertu mogli prisustvovati samo na ovaj način morali biti razočarani onim što su čuli, kao i mi koji smo bili na licu mjesta, u masi svijeta koja je s nestrpljenjem očekivala nastup Bregovića i kompanije. Istina, nije tu bilo Bebeka ali bili su Tifa i Alen Islamović koji su bili dio Dugmića poslije odlaska Bebeka iz grupe, svaki u svoje vrijeme.

Na pozornicu, koja je bila skromna, bez mnogo opreme i specijalnih efekata,  izašla je grupa muzičara i započeli svirku poznatim pjesmama koje smo svi voljeli, znali i pjevali. Koncert je započela postava s Tifom, kojeg sam kao pjevača cijenio, ali je opći dojam bio očajan. Nije to bio onaj Tifa kojeg sam volio, već pjevač koji se mučio da otpjeva hitove, neke koje je pjevao Bebek, prepuštajući publici da pjeva dionice s višim tonalitetima jer je bilo očigledno da on to ne može. A i ono što je mogao pjevati nije zvučalo ubjedljivo. Ako tome dodam da se ni Goran nije proslavio na gitari, koja je zvučala čudno, ponekad nenaštimano, dojam je bio prilično blijed. Bilo je tu malo od onog Dugmeta kojeg sam rado slušao a čak sam siguran da bi neka druga grupa muzičara, okupljena u njihovu čast, zvučala mnogo bolje i ubjedljivije. Ovako, svaka nova pjesma je bila novo razočarenje i počeo sam pomišljati da je Goran ovu turneju organizirao samo da pokupi lovu od onih koji se sjećaju jednog lijepog vremena čiji su i Dugmići bili dio.

Bojao sam se da će drugi dio koncerta biti još lošiji jer Alena nisam posebno cijenio, ali sam se prevario. Njegovim izlaskom na pozornicu kao da se sve u trenu promijenilo. Alen je bio dobar, čak u nekim pjesmama odličan, a i muzičari su zvučali mnogo bolje. Bilo je to Dugme kojeg sam se sjećao, iako je bilo dosta pjesmica koje baš i nisam posebno volio. Alen je nekoliko Bebekovih pjesama otpjevao odlično i pokazao da mu je dostojna zamjena.

Ni kraj koncerta nije bio loš, kada su svi članovi benda otpjevali nekoliko pjesama uz pratnju Goranove gitare. A pjevala je i publika koja je znala riječi svih njihovih pjesama iako je među njom bilo jako mnogo mladih koji se u vrijeme kada su Dugmići vladali jugoslavenskom muzičkom scenom, nisu ni rodili.

Sve u svemu, drago mi je da sam Dugme vidio u živo iako mi je bilo teško stajati više od dva i pol sata, još nedovoljno oporavljen od prehlade, gripe ili Covida, šta god da sam ponovo zakačio. Da je sve ostalo na Tifinom pjevanju, bio bih razočaran. Ovako, ipak sam osjetio tu atmosferu iz godina kada me je muzika zanimala i bila dio moga života a na koju me je podsjetila i publika koja je bila aktivni dio događaja. A pjevalo se u glas, čak i onda kada se pjevalo Jugoslaviji, što me je još jednom uvjerilo da sam dobro izabrao mjesto gdje ću provesti ovo malo života što mi je ostalo.