Dobri ljudi

Kafić Dolce je mjesto gdje pijemo naša makijata, od proljeća, kada se vrijeme proljepša, pa sve dok se u kasnu jesen ne zatvori. Smjestimo se za neki stolić u blizini didine plaže (dido strand, kako je zovu unuke) s prelijepim pogledom na zaliv i hotel Park Plaza Histria na Verudeli.

S vlasnikom kafića smo se odavno sprijateljili a znaju nas i svi konobari tako da nam se makijata spremaju čim nas vide da dolazimo. Makijata ispijamo polako, uživajući u prelijepim zalascima sunca. Gotovo svako veče je nebo iznad Verudele drugačije pa imam već desetine fotografija koje čuvam ni sam ne znam zbog čega.

Kavica u predvečerje

U mjestu smo upoznali nekolicinu starosjedilaca a i neke turiste koji u Pješčanoj uvali provode par mjeseci godišnje. Gotovo svako veče neko zastane da popriča, ili se pridruži pa nam vrijeme proleti a da to ne primijetimo. Ponekad se ostane i malo duže, uz vino, pivo i odlične kolače. Ovog ljeta je vlasnik Igor uveo novinu. Više puta nedeljno uživamo u živoj muzici. Prijatno sam iznenađen kvalitetom muzičara. Posebno nas je impresionirao klavijaturista koji izvanredno izvodi popularne muzičke numere, čak često mnogo bolje nego neka poznatija imena koja slušamo kod kuće preko Sonosa. U istom rangu je i trio koje izvodi pjesme smooth jazza, čiji je član isti klavijaturista, s odličnom pjevačicom. Pored njih često nastupa i duo koji čine gitarista i pjevačica izvanrednog glasa i odličnih izvedbi popularnih pjesama samo su po mom mišljenju malo preglasni. Sve u svemu, vlasnik Igor je napravio sjajan potez i u lijepe ljetne večeri unio dodatni element koji doprinosi da Pješčana uvala postane još privlačnija za mnogobrojne goste, a i za nas domaće koji volimo slušati dobru muziku i uživati u njoj.

Aldo o svemu vodi računa

Kada već pričam o Pješčanoj uvali i dobrim ljudima, moram ispričati nedavni razgovor između mene i vlasnika poznatog restorana Lanterna. Aldu sam upoznao prije nešto više od dvije godine i to više namjerno nego slučajno. I od tada se često srećemo, popričamo, ponekad poigramo stolni tenis.

Sjedimo tako jedno predvečerje Nera i ja u kafiću, pijuckamo naša makijata i uživamo u prekrasnom zalasku sunca. Niz brdašce koje vodi od glavnog trga mjesta i restorana Lanterna spušta se Aldo i vodi svoga psa u šetnju pa kad naiđe pokraj nas, reče:

„Uživate! Vidim da vam lijepo.“
„Kako ne bi, uz odličnu kavu i prekrasan zalazak sunca“, odgovorih.
„A vidim da ste se ovdje lijepo udomaćili“, nastavi Aldo.
„Kako ne bi, kada je ovako lijepo“, rekoh
„A ima i dobrih ljudi ovdje!“, dodade Aldo.
„Tu si u pravu“, nastavih. „Pa gdje bih mogao naći nekog da mi pokaže mjesto gdje mogu naći ključeve od društvenih prostorija, objasni kako izvući i namjestiti stol za stolni tenis, kaže gdje se nalaze loptice?“
Aldo se nasmija na moje riječi, popričasmo još malo pa ode uz šetnicu sa svojim psom a Nera i ja ostasmo da završimo svoja makijata pa se i mi dasmo u šetnju, kako to obično činimo.

A moja priča o dobrim ljudima ide nekako ovako.

Vraćajući se iz naših večernjih šetnji primijetili smo da se u društvenim prostorijama preko puta restorana Lanterna igra stolni tenis. Jedne večeri zastanem da vidim ko su igrači koji u večernje sate prebacuju lopticu preko mrežice i primijetim Aldu (već sam ga ranije viđao i znao sam da je vlasnik restorana) i nekoliko starijih osoba. Zadržim se par minuta da vidim kako igraju i zaključim da nisu puno bolji od mene, sjećajući se kako sam pedesetak i kusur godina ranije s rajom odlazio u sportsku dvoranu Borik da igramo stolni tenis. I nisam bio loš, mada ni blizu onih pravih igrača. Od tada sam reket uzeo u ruke samo par puta a zadnji put prije nekih dvadesetak godina kada smo Davor i ja zaigrali u dvorani lokalnog sportskog društva u Carnegieu. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da se i ja ubacim među njih ali sam se ustručavao da uđem unutra i da se raspitam.

Nekoliko dana kasnije spomenuh Joseu, mom komšiji Belgijancu iz ulaza, kako sam vidio neke da igraju stolni tenis i kako bih se volio uključiti a on mi, na moje iznenađenje, reče da je i on zainteresiran jer je i on, još u srednjoj školi, igrao stolni tenis. Dogovorili smo se da bi neko od nas trebao porazgovarati s Aldom da li postoji mogućnost da se i mi priključimo i na tome se završi naš razgovor.

Nekoliko dana kasnije, kada smo ponovo zajedno išli na kavicu, Jose mi reče da su on i Aleksandra prije par dana išli na večeru u Lanternu i da je on u jednom trenutku rekao Aldi o čemu smo nas dvojica razgovarali. Aldo mu odmah reče da nema problema da im se pridružimo, šta više, da će im biti drago. „Na vratima društvenog doma je raspored kada igramo i slobodno navratite“, reče mu Aldo.

Bi mi drago kada sam to čuo ali nam je bilo nezgodno da tek tako upadnemo u prostorije nenajavljeni. Čekali smo povoljan trenutak da se priključimo, samo nismo znali kako.

Desetak dana kasnije, dok sam išao na plažu, naletih na Aldu.

„Pa što vas nema na tenis?“, upita Aldo.
„Nezgodno nam je da tek tako dođemo nenajavljeni“, rekoh mu, jer je stvarno bilo tako.
„Evo večeras igramo, pa dođi. Bit će nam drago“ reče Aldo.
„Nemam reket“, rekoh, na što mi on reče da imaju neki reketi u prostoriji i da slobodno dođem.

Ja stvarno to večer navratih u društvene prostorije, upoznah se s ekipom, nađoše mi reket i odigrah par setova. Aldo me je „ubio“ ali sam s ostalim bio bolji ali ne dovoljno dobar da bih nekog pobijedio. A nisam imao ni kondicije pa mi je srce lupalo k'o ludo. Vidim da još nisam spreman da im se priključim ali mi bi drago da sam probio led. Trebat će mi malo vremena da dobijem osjećaj za igru i pod tim dojmom se to veče vratih kući.

Aldina ekipa je često igrala uveče ali se ja nisam uključivao jer nisam želio da im kvarim ritam. Jose i ja smo razgovarali i zaključili da bi bilo dobro kada bi nas dvojica mogli jedno vrijeme sami trenirati dok se ne uhodamo i steknemo malo kondicije pa da se tek onda priključimo grupi. Pade dogovor da onaj ko prije vidi Aldu razgovara o tome s njim.

Kako Jose manje izlazi iz svog stana, opet sam ja bio taj koji je naletio na Aldu. Sretosmo se na istom mjestu i on me odmah upita zašto ne dolazim na tenis. Rekoh mu razlog i onda stidljivo upitah da li postoji mogućnost da Jose i ja ponekad dobijemo ključ kako bi mogli ujutro malo trenirati sami.

„Nema problema“, reče Aldo. Odvede me do ulaza u restoran i pokaza na sims prozora gdje se nalazi ključ.
„Tu ti je ključ, slobodno ga uzmi kada god želite igrati ali ga vrati na isto mjesto kada završite“.

Nakon toga me odvede u društvene prostorije, pokaza kako se rasklapa stol, gdje se nalaze loptice, kako se uključuje klima i pali svjetlo.

I tako se Jose i ja nakon mnogo, mnogo godina vratismo u dane kada smo igrali stolni tenis i uživali u bezbrižnoj mladosti u neka davna vremena. Od tada nas dvojica redovito igramo tri puta sedmično, ponekad se priključimo starosjediocima i družimo s dobrim ljudima koji nas prihvatiše kao da smo oduvijek tu.

Znam da dobrih ljudi ima svugdje ali svakako moram izdvojiti Aldu koji je nam je od prvog momenta dao podršku, omogućio nam da idemo igrati kada to god poželimo, čak nas uključivao u turnire koji se organiziraju u malim mjestima oko Pule. Njegovo „ključ ti je ovdje, uzmi ga kada god ti treba, samo ga vrati kada završiš“, govori sve. Posebno za mene koji sam se razočarao u mnoge s kojima provodio mnogo vremena a koji su mi, kada je to trebalo, okrenuli leđa. Dobrih ljudi ima još samo treba imati malo sreće da se na njih „naleti“. Kao što sam je ja imao.